Piše: Hanifa Terzić
Danima sam u panici. Ništa nisam trenirala preko ljeta. Od aprila nisam potrčala ozbiljnije. Sastavile me druge obaveze, trening je bio u desetom planu. Ne znam uopšte koji me je đavo natjerao da ipak krenem na maraton. Došlo mi. Kažem sebi, jednom moram. Svaki put je nešto. Nikad neće biti savršen momenat. Ideš, pa šta bude.
U subotu govorim Denisu u autu da ću biti jako loše ako dođem do finiša, da se ne uplaši. Govorim mu šta s mene da radi kad se krenem tamo gubiti… Zamišljala sam scenu kako plačem već od trideset drugog, pa sve do kraja, i kako u strašnim bolovima šepajući dolazim u cilj, spremna da se skljokam ko vrabac kad dotaknem liniju. Upoznala sam brata s tim mislima, i dala mu upute kako će me vraćati u život. Dolazim po broj, pita žena šta ću trčati, da me traži po spisku. Ja izgovaram „maraton“, i bude mi malo loše od te riječi. Kaže teta, svaka čast, a meni još više loše, jer kontam kako vjerovatno neću završiti taj maraton. Bole me noge, jebote. Uporno me bole, danima. U subotu najviše. Jedva hodam.
Spremam se, kao da idem na borbu. Pažljivo, koncentrisana na svaki pokret. Odlučila sam ići na prosjek 5:30 prvu polovinu, a dalje izgurati kako može. Očekivala sam da će to dalje biti epsko pucanje i da ću od tridesetog pasti na 7:00 i malo plakati do kraja, ako uspijem doći do kraja.
S tim pozitivnim mislima ujutro se halalim s dunjalukom, jer ne znam hoću li kasnije imati prilike, i krenemo prema startu. Onaj narod sav sretan, skakuću ko napušeni, i ja sretna, jer kontam, od šta mi je da posljednje minute svog života provedem sjebana.
Nisam se opremila pojasom za gelove. Odlučila sam improvizirati sa flasterom. Narod je malo zazirao od mene da se ne raznesem na startu, jer sam izgledala kao bombaš samoubica. Bila sam samo ovo drugo, bez prijetnje po sigurnost ostalih.
Gledam ljude oko starta. Nema puno crvenih brojeva. Ponosna sam što sam među njima, i plašim se.
Pucanj, krećemo. Rijeka ljudi, zaletili se ko sumanuti i pretiču, a ja s onako teškim nogama, niti hoću niti imam snage da se borim. Idem svoje. Gledam sat svaki kilometar, i igram se. Jedan na 5:17, drugi na 5:30, i tako stalno. Potpuno opuštena, i bez ikakve želje da se utrkujem. Dug je put ispred mene, neću stići daleko ako se zaletim. U tom igranju uspijem razgledati okolinu, popričati s ljudima, mahnuti nekoj dječici.
Kontam, baš je fino opušteno trčati, nije loš ovaj maraton. E, oko trećeg kilometra moja improvizacija s gelovima se pokazuje kao loša ideja. Počela sam pomalo da se znojim, i flasteri popuštaju. Znam da će uskoro otpadati gelovi s mene, i to me baca u očaj zbog kojeg se odlično zabavljam. Kontam, ne samo da ćeš epski pući, nego si već sad napravila cirkus od sebe.
Na raznim okretanjima srećem moje Sarajlije, mašemo, dovikujemo riječi podrške, i ja pomalo žalim što sam se zaletila na maraton baš sad, jer, iako se još uvijek osjećam sjajno, očekujem onu strašnu i neprebrodivu krizu.
Oko šesnaestog me stiže Haris. Odlučimo ići zajedno do kraja prvog kruga. Ja se još uvijek osjećam odlično, i jedva čekam da prevalim tu polovinu, pa da se bacim u očaj koji se zove maraton. Priča mi o gelovima. Nemam ja s tim iskustva, na HM ne uzimam ništa osim vode, i to tek nakon šesnaestog. Kaže, ne smijem pretjerati, da mi ne udari u noge. Informacija u pravom trenutku. Ja mislila toga treba što više. Izborimo se s tih 5km zajedno, i pravo nam se nešto odužilo. Kontam, kako će se tek odužiti u drugom krugu.
Denis me čeka na prolasku HM. Dobacujem „super sam, ali uskoro neću biti“. Na okretanjima viđam Mikija koji se odlično drži, i to me motivira. Noć prije mi je pričao o svom prvom maratonu, i već sam se vidjela kako ja ponavljam njegovo iskustvo sutra.
Oko 24-og me stiže Jasmin. Baš sam sretna što ga vidim, i što izgleda super još uvijek. Bili smo prilično uplašeni zbog ovog podviga. Tad nekad počinju da me udaraju grčevi nemilosrdno. Znam, kad me na treningu počnu tako udarati, nakon 3-4km ja ne mogu iz nogu da izvučem više ništa. Malo paničim zbog toga. Idemo Jasa i ja skupa 1km, nailazimo na okrepnu, i ja tu stajem da uzmem kakav izotonik, u nadi da će me od toga popustiti grčevi. Mrzim sokove na trkama. Od toga samo više žednim. Ali sad nije bitno šta mrzim, daj mi svega da preživim. Jasa polako odmiče, i ja kontam da ga stižem, ali odlučim da ipak neću. Ne smijem se potrošiti na 200m, pa da kasnije pucam. Sjetim se riječi velikog Denisa Kadića, samo opušteno trči, to manje umara. I ja to tako. Stvarno, od tog opuštenog koraka, nakon 2-3km me grčevi popuštaju, i više nemam taj problem. Sa gelovima se još uvijek borim, ali počela sam da ih trošim, a ostale hvatam u zraku kako koji otpadne. Brzina pomalo pada, ali daleko je to još od pucanja. 29km idem 5:27, i mislim da je to super.
Još uvijek mogu da kontrolišem sve. Mogu da malo ubrzam, ako poželim. Sad se igram između 5:35 i 5:55. Stalno mi je u glavi onaj 36-ti. Jedva čekam taj zid, da vidim i to čudo.
Brojim jedan po jedan km, i sretna sam što ne pucam ono pravo, da ne mogu da se izvučem. Idem, čovječe! Idem dobro. Boli, ali mogu. Neki delegat hoda. Sustižem ga, lagano prođem, kad se on zafura za mnom. Valjda mu muka da ga cura prestiže. Nakon 100m opet staje, i hoda. Tako se tri puta trzao da me stiže. Treći put je prohodao, i ostao valjda hodati, više se nije zalijetao. Što ti je muška pamet.
34-ti km prvi put na satu vidim 6:07. Eee, drugarice, nismo se dogovorili da se ide preko 6:00. Ubrzavam 35-ti na 5:47, i presretna sam što na tom kilometru još uvijek imam dovoljno snage da naredim nogama šta da rade.
Odbrojavaju zadnji metri 35-og, idem preko nekog trga, gledam sat i čekam da mi kaže šta sam napravila, kad neka dvojica delegata, -Djevojko, koliko je sati? I smiju se. Dama u zanosu ulaska u famozni 36-ti km maratona odgovara, – Mrš u pičku materinu, jes čuo!
36-ti opet 6:07, i opet se ja naljutim. Ne može to tako, da se dva km trče preko 6! Sljedeći spuštam na 5:54. Daj šta daš, sad ne može bolje. Još pet do kraja. Ja i dalje čekam neku krizu, i dalje sam oprezna, i ne dajem sve od sebe. 5,5km pred kraj, na trgu navijači. Moji navijači, zamisli! 🙂 Sabina, Haris… Znate da ja mrzim navijače inače, ali ovo me je ponijelo baš, bili su divni, u pravo vrijeme na pravom mjestu!
Kalkuliram, sve što mi treba za željeni prolaz je da držim oko 6:00 do kraja. Osjećam da mogu. Mogu i bolje od toga, ali neka… Šta ja znam. Ja sam naopaka, možda je kod mene zid na četrdeset prvom, pa ako tad prohodam, mogu sve batalit.
Četrdeseti ide 6:08. Treći put se ja zezam sa životom. Spuštam 41 na 5:56. Sad brojim metre do kraja, i znam da sam uspjela. Znam da nema krize, i da je neće biti. Još uvijek sam oprezna, i planiram da isfuram sve što imam u posljednjih 300m. Ulazim u cilj na 5:04. Toliko sam mogla da napravim u posljednjim metrima.
Jedino što zamjeram mojim dragim drugovima je što me nisu upozorili da je oblačenje gaća i čarapa nakon maratona jedna prilično komična situacija, dok u kupatilu balansiraš na jednoj nozi koja je prije pola sata trčala.
Tako sam postala maratonac.
Vaši komentari
