Piše: Vernes Mulić
Tako sam proljetos, (tačnije početkom maja), ponukan sličnim stvarima, odlučio kupiti patike za trčanje (neke jeftine) i početi se spremati za Sarajevo polumaraton. ‘Istrčat ćeš ga pa makar’ – govorio sam sam sebi. Tako je sve počelo.
Dođem sutradan na stadion, istrčim jedva nekih 8 krugova u dvije serije i kontam: „što meni ovo treba?“. Treba batalit trčanje i nepotrebno umaranje. U glavi sam već odustao od polumaratona i to je skoro završena priča. Sutradan, kada je prošla ona prvobitna ljutnja skontam da sam sam sebi obećao da ću pregurati tih 21,097 metara kroz Sarajevo, i da bi bilo glupo sam sebe razočarati i izdati. Spakujem se i pravac stadion, krećem ponovo. Kasnije ću shvatiti da je to zapravo bio ključni trenutak i najbolja odluka koju sam mogao donijeti. Tada sam pobijedio sebe i zapravo napravio prvi korak prema otkrivanju krajnjih granica svoga tijela.
Manjak kondicije, ali pregršt motivacije
Trening za treningom, krug za krugom na stadionu, brdo za brdom po ilijaškoj okolini. Tamo gdje je manjkalo kondicije, motivacije je bilo i više nego dovoljno. Kilometri se počeli nizati, i ja onako bez nekog posebnog trkačkog znanja, sa osnovnim google informacijama, parim li parim. Tad spletom okolnosti, slučajnosti, sudbinom, ljudi koji se trčanjem bave malo ozbiljnije, skuže zapravo da ja kao solidno trčkaram okolo. Kao brzo. U nekih pola sata sam ubijeđen da idem u Zagreb na maraton jer kao – to je najbolje što prije istrčati. Ja sav uzbuđen, u trenutku ludila, kao wauuuu, super – pristanem. Nije mi dugo trebalo da se sjetim da nisam još završio ni svoju prvu utrku, ni onih 21,097 metara, a kamoli da znam kako je ići na 42,195 metara. Mnogi su na pomen toga da sam se odlučio na maraton rekli ‘pa to ti je da odeš u Sarajevo i vratiš se, i još ti nije dovoljno’. Ljudi su bili u pravu. Toliko je kilometara.
Ubrzo poslije je došao i Sarajevo polumaraton. Trema kao na prvom dejtu u tinejdžerskim danima, noge se tresu, ruke hladne kao led. Na kraju završim sa respektabilnih 1 sat i 36 minuta. Mogao sam i brže, ali za prvi put više nego dobro (tako su mi bar rekli).Euforija prve završene utrke nije ni splasnula, krenula je operacija ‘Zagreb 42,2’.
Istrčim pripremu od 32k i vidim da to nije tako loše. Moj prvi i jedini put da sam prešao 30k. Ni okrenuo se nisam kako treba, a već smo se ukrcali na bus za Zagreb. Strašni maraton je bio na manje od 24 sata. Svu noć odgrćem zastor, gledam zagrebačko nebo, kao tješim se da je to kako bih provjerio da li pada kiša. Zapravo ona trema sa Sarajevo polumaratona je ponovo tu, samo jedno devet puta izraženija.
Maratonsko jutro. Tresem se kao Banja Luka ’69. Sreća pa je tog jutra bilo nekih 6-7 stepeni pa smo se glat mogli izvlačiti na hladnoću. Odlučim krenuti sa pacerom na 3:30. Pojedinci su me čudno gledali kada sam to saopćio jer kao – to je najbrži pacer i bitno je završiti. Vjerovao sam svom tijelu, pripremama koje sam prošao, trudu koji sam uložio i čvrsto odlučio da je to pravi izbor. Kazaljka pokazuje 10.00 i gradonačelnik Bandić opali pištolj. Krenuli smo. Trema je nestala. Bez problema pratim 4:58 po kilometru koliko što je tempo za ciljani rezultat. Kako se bližio 32. kilometar, počinje glava da radi. Uvijek su spominjali da je maraton borba sa samim sobom. Kontam to je to.
Šta i kako poslije 32k?
Šta i kako poslije 32k? Ulazim u tunel u kojem nikad nisam bio. Na 4km od cilja, rekao bih očekivano, krizni period. Glava ide, noge ne. Shvatam da je problem psiha, nikako umor. Otresem se belaja i nastavim dalje. Ostalo je historija. Završio sam Zagrebački maraton. Svoj prvi maraton. ISTRČAO SAM MARATON. Nešto što sam smatrao da samo mogu posebni ljudi uraditi. Istina, osjećao sam se izuzetno posebnim. Ponosan na sebe, kao nikad u životu. Na kraju ni vrijeme nije bilo loše kažu. 3:37:50. I da, vrijedilo je svake kapi znoja.
Trka se nastavlja. Ganjamo nove maratone, polumaratone. Ovo je tek početak putovanja.
Nemojte sumnjati u sebe. Vjerujte u sebe i uvijek samouvjereno stanite iza svake svoje odluke. Vjerovatno niste ni svjesni šta ste u stanju uraditi dok zapravo ne pokušate.
To je moja priča o tome kako sam za 4 mjeseca od početnika rekreativca došao do istrčanog maratona. NIŠTA NIJE NEMOGUĆE! Potrebno je samo da to dovoljno jako želite.
Vaši komentari
