Piše: Ljilja Lukić
Međutim, Goran kaže da mu Ginis nije glavni motiv.
– To mi je na 4. ili 5. mjestu. Mogao sam se ja upustiti i u poduhvat od 70 ili 100 maratona. Ginis je prosto bio magnet. Prioritet mi je da animiram ljude dobre volje i prikupim sredstva za nabavku sportske opreme i rekvizita za osobe sa invaliditetom, i gradnju regionalnog Centra za sport i rehabilitaciju osoba sa invaliditetom “Iskra” u Kragujevcu. U pitanju je motivacioni centar za individualni rad sa djecom u inkluzivnom obrazovanju koji obuhvata gradski stadion sa atletskom stazom, zatvorene i otvorene bazene, trim stazu… Centar ima tri cjeline – sportsko rehabilitaciona, centralna zona za seminare i edukaciju i smještajna zona.
U poduhvat je krenuo 3. septembra iz Kragujevca sa planom da “pretrči” 55 gradova u tri države – Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. U utorak, 18. oktobra je prešao na teritoriju Bosne i Hercegovine, kada je trčao 46. dan – od graničnog prelaza Šepak do Bijeljine, a nakon toga slijede Banja Luka, Sarajevo i Mostar. Posljednji maraton trči 27. oktobra u Budvi.
Vidi na desno oko 5 odsto
Goran od rođenja ne vidi na lijevo oko, a na desnom ima ostatke vida od pet odsto.
– To mi je omogućavalo da se u djetinjstvu normalno igram, i zahvaljujući nekim svojim drugim vještinama budem ravnopravan sa svojim drugarima, ali kad je došlo vrijeme da moja generacija krene da aktivno trenira kolektivne sportove, ja sam ostajao pred vratima klubova.
U 7. razredu sam otišao u školu za slijepe i slabovide u Zemunu i tamo sam se upoznao sa paraolimpijskim programom i nekim disciplinama za koje sam zakasnio, pa sam se našao u nekoj vrsti raskoraka.
Suženi izbor zanimanja
Izbor zanimanja za osobe sa vizuelnim invaliditetom je sužen, tu su poslovi u oblasti telekomunikacija i fizioterapije.
– Moj izbor su bile telekomunikacije, statični poslovi, pa sam odlučio da u slobodno vrijeme počnem da se rekreiram i da na taj način kompenzujem ono što nisam mogao u djetinjstvu i mladosti.
Aktivni je rekreativac od 25. godine, a radi promovisanja sportskog potencijala slijepih i slabovidih lica počeo je da trči maratone, što je bilo i medijski zapaženo.
– Odlučio sam da napravim jedan regionalni projekat, da privučem pažnju medija, izađem iz svoje biološke niše, sa svojih staza i da sve to što svakodnevno uradim podijelim sa javnošću, misleći da će to biti magnet i pokazalo se da sam bio u pravu. Ovo što se dešava je prevazišlo moja očekivanja, a povratne informacije su mi dodatni vjetar u leđa. Drago mi je što se mnogi identifikuju sa mojim poduhvatom i razmišljaju – ako može čovjek sa 50 godina koji ne vidi, onda mogu i ja.
Gdje je “zid” kad trčiš maraton 46 dana zaredom?
Maratonci kažu da kriza nastaje oko 36. kilometra i tada udaraju u zid, a kada trčite maratone 46 dana za redom, kada dolazite do zida?
– Prije nego što sam pošao, dobro sam porazgovarao sam sa sobom, imao sam dovoljnu dozu samopouzdanja. Ta prihvaćenost i pozitivna energija koja se oko svega stvorila su mi dodatni vjetar u leđa. Kad ustanem ujutru nemam predstavu da idem da se mučim, da me čekaju neka smorna 42 kilometra, već se radujem novim stazama, novom gradu, novim ljudima.
Često me na stazi prate maratonci, to su ljudi čista srca koji dođu bez da ih je neko nagovorio na to. Dobijam podršku sa svih strana. Čak i kad se dogode zastoji u saobraćaju nema negativnih reakcija nervoznih vozača.
Gorana posebno raduje to što je rekreativno trčanje u ekspanziji.
– O tome sam često govorio sa mojim novim prijateljima sa kojima sam trčao. Konstatacija većine njih je da je trčanje u ekspanziji. Sve je više trka i sve su masovnije i mnogo je više rekreativaca nego profesionalaca.
BIOGRAFIJA
Goran Nikolić je rođen 01.09.1967. godine u Smederevskoj Palanci. Do svoje 18. godine starosti živeo je u Mladenovcu, Aranđelovcu i Zemunu, a od 1985. godine sa porodicom (suprugom i sinom) živi i radi u Kragujevcu. Ima srednje stručno obrazovanje, 30 godina radnog staža u struci i isto toliko staža radnika u sportu sa statusom volontera.
Aktivni rekreativac je 25 godina (trčanje na duge staze). Bio je 5 godina član nacionalnog biciklističkog tima Srbije sa kojim je učestvovao na 2 svjetska prvenstva i niz regionalnih takmičenja. Uspješno je istrčao svih 29 maratona na kojima je nastupao.
Osnivač je Paraolimpijskog Kluba i Akademije „Junior“ i generalni sekretar organizacije od osnivanja 1998. godine. Inicijator je osnivanja i jedan od osnivača Sportskog Saveza slijepih i slabovidih Srbije i Parabiciklističkog Saveza Srbije u kojima je po 5 godina obavljao poslove generalnog sekretara.
Osmislio je i uspješno realizovao brojne projekte od kojih se posebno izdvajaju:
- Nabavka prvih takmičarskih tandem bicikala u Srbiji i regionu 2004. kroz projekat koji je finansirao USAID posredstvom ACDI/VOCA. Ovaj projekat je označio osnivanje nove paraolimpijske discipline u regionu i početak nabavke novih tandem bicikala kojih sada u Srbiji i BiH ima ukupno 15.
- Inicijalna stručna obuka i promovisanje zapošljavanja osoba sa invaliditetom koji su partnerski finansirale organizacije „Evropska perspektiva“ i „Handicap Care Hellas“ nakon čije realizacije je zapošljeno 5 od 20 obučenih mladih sa invaliditetom.
Organizator je i učesnik brojnih pohoda i poduhvata kroz koje je transparentno promovisan sportski potencijal slijepih i slabovidih. Posebno se izdvajaju:
- „Tradicionalni tandem biciklistički maraton Kragujevac – Mostar 420 km“ koji se vozi 12 godina.
- „10 punih atletskih maratona (42,195) za 10 uzastopnih dana“
- Dve godine vožen biciklistički tur od krajnje sjeverne do krajnje južne granice Srbije „Subotica – Vranje“ koji je omogućio da udruženja slijepih dobiju nove tandem bicikle.
Dobitnik je brojnih priznanja za sportska postignuća i doprinos afirmaciji paraolimpijskog sporta u Srbiji.
Vaši komentari
