Ivana Jezildžić: Dobila sam najtežu borbu – pobijedila sam sebe

Trčanje se uvijek provlačilo kroz moje djetinjstvo kao vid pripreme i napretka u određenom sportu. Rekreativno sam bila u svemu što mi je bilo pristupačno u mom gradu, u Busovači. No, kako sam napredovala u školi, birala određene životne putove, tako je sve to polako ostajalo po strani.

214

Piše: Ivana Jezildžić

Odlazak ponekad na trčanje na stadion, sama ili sa ekipom, bilo je više kao potreba da sebi dokažem da još mogu da napravim par krugova ili motiv da trošim kalorije koje su dovele do viška kilograma.

Potreba i motiv su uvijek postojali, no nešto je i uvijek kočilo. Kad je dečko počeo rekreativno sa trčanjem, te kao dio motivacije se prijavio na Sarajevski polumaraton, tada sam ušla u svijet trčanja što se tiče svega. Jer me zanimalo koliko se trči na polumaratonu, kako se treba pripremati, kako izabrati patike i sve ostale popratne informacije. Čitala sam o tome danima, te shvatila da taj vid rekreacije nikad nisam vidjela u tom svjetlu.

Tada počinje moja borba. Bila sam svjesna svega dobroga, učila sam i crpila dobre informacije iz tekstova, no nešto je bilo teško naučiti. To je samomotivacija. Nema te lekcije, nego moraš se suočiti sa sobom, naći problem, gdje je rupa te poraditi na tome. Prisustvovala sam trkama, ali kao podrška i uvijek bi se vraćala puna pozitivne energije i želje da ću biti dio tog svijeta, za mene tada i sada, posebno pozitivnih ljudi.

Naravno, napravila bih pored obaveza koje imam neki plan kada bih trebala trčati i koliko. Držala bih se toga tjedan, dva dok neke obaveze ne bi postale veliki izgovor. Motivaciju sam dobivala sa svih strana, okolina me podržavala, svaki pročitani tekst vezan za isto bi me motivirao, no samo za jedan period. Negdje je problem bio.

Foto: 3sporta.com
Foto: 3sporta.com

U travnju ponovo ista odluka – idem! Uz kupnju prvih patika za trčanje, krećem sa treninzima. Taj mjesec budem zadovoljna učinjenim. Sljedeći malo manje. I onda, već se zna – opet isto. Ništa. To mi predstavlja problem, jer sam navikla kroz školu da uvijek imam dobar uspjeh čime god da se krenem baviti. Ovaj put sam uvijek padala na ispitu samomotivacije. To je bila žestoka borba i preispitivanje u samoj sebi. Odlučim povući kartu prijave na trku, kao jedan od još dodatnih motiva. Sarajevski polumaraton se bližio, no bio mi je preblizu. Zbog toga odlučim da se prijavim na Zagrebački. Imala sam nešto manje od dva mjeseca da poradim na rupi zvanoj samomotivacija.

Treninzi su počeli da se nižu razumski i planski. Nisam smjela pretjerivati, ali morala sam biti sigurna da ću se spremiti. Dva tjedna pred trku odradila sam prvi dužinski trening od 18 km. Tu je bila kvaka. Sada sam znala da mogu. To što se prelomilo u meni, ne znam baš riječima opisati, ali rupa je nečim popunjena. Kilometri su doprinijeli da se trgnem, da budem svjesna da mogu. Ali istinski svjesna, unutra.

Tada počinje da me hvata euforija pred trku. Svima samo pričam o Zagrebu, o trci, o trčanju. Onda ispitujem ekipu bude li i njima tako pred svaku trku jer je to osjećaj koji te motivira za sve ostalo.

Na putu do Zagreba, niti spavati ne mogu, samo misli i zamisli kako će to sve izgledati. Ali pitanje hoću li moći nije se ni pojavilo. Nije mi bilo bitno vrijeme, samo želja da istrčim svoj prvi polumaraton.

Na startu gužva. Ništa mi ne smeta. Imam osmijeh od uha do uha. Krećemo polako dok se ne probijemo i malo raširimo. Hvatam svoj ritam koji mi godi i tako idem u svoju avanturu. Navijači su tu, jedan od njih već glas izgubio od navijanja. Zabavljam se, ne razmišljam o trčanju nego idem, a pri tome progovorim koju pametnu sa rajom, pozdravim one koje znam, zahvalim se navijačima. Uživam u tim momentima posebno jer kilometre koji se nižu ni ne osjetim puno. Razmišljam već na koju ću sljedeću trku da idem.

U svom tom razmišljanju i uživanju iznenada ugledam trg, nadala se nisam. Adrenalin raste, divim se kako mi je trka proletjela, tu sam. I tako trčim sva nasmijana dok ne ugledam dvoje zaduženih usmjerivača koji mi pokazuju da idem još pravo. Tu se malo stanje promijenilo. Noge idu, disanje dobro, međutim valjda nakon naglog pada adrenalina u glavi malo je pala pozitiva. Znam da mogu, to nije pitanje, no kad ću se okrenuti da ponovo trčim prema cilju, a ne od njega. Nikad. Taj zadnji dio od nekih 5 km učinio mi se duži nego onaj dio koliko sam do tada istrčala. Lakše je glavi bilo kada sam se okrenula da ponovo trčim prema cilju.

Opet izbijam pred trg, ulazim u ciljnu ravninu. Srce divlja, toliko emocija u meni.  I trčim prema cilju da zapečatim tu rupu koja je stvarala probleme. Da, imam snage i za skok.

Naklonim se za medalju oko vrata, sva ponosna. I treba da budem. Vrijeme mi nije bilo bitno, ali na kraju uz toliko treninga je odličan rezultat sa 2:17:56h.

Ponosna na sebe i na ekipu Moje trčanje koji me bodre, motiviraju i pronalaze u meni potencijal. Ponosna, jer pobijediti sebe je najteže, a ja sam uspjela.

Vaši komentari

Podržite rad portala trcanje.net