Piše: Semir Rožajac
Već drugi radni dan stigao je e-mail o utrci Audi B2B run.
Kolege iz kancelarije su se prijavljivale, a ubrzo su nagovorile i mene da se pridružim timu. Bez pripreme, s lošom fizičkom kondicijom i bez adekvatne opreme, odlučio sam trčati. Bilo je mnogo euforije, a ja nisam mogao ni sanjati što me čeka.
Kada je utrka startala, krenuo sam maksimalno jako, ali nakon samo 350 metara već sam bio u zoni maksimalnog otkucaja srca i nisam mogao disati. Smanjio sam tempo i nastavio još 2 kilometra, nakon čega sam morao hodati. Posljednjih 150 metara ipak sam potrčao kako bi izgledalo atraktivnije za fotografe. Utrku sam završio za 33:08. Nakon toga nisam mogao hodati četiri dana.
Naredne godine situacija je bila slična, uz dodatnih 8 kilograma tjelesne mase. Vrijeme mi je bilo 36:20.
Sredinom 2023. godine odlučio sam prvenstveno smršati, pa sam počeo s intenzivnim hodanjem, a potom i laganim trčanjem. Kilogrami su se lagano topili, a kondicija rasla. U septembru me čekala nova Audi B2B utrka. Ovaj put sam trčao s puno više samopouzdanja i završio sam dionicu za 25:33. Kolege su me sada gledale kao ozbiljnog trkača.
Nastavio sam trčati bez jasne strukture treninga. Na jednom događaju sreo sam našeg Ironmana, Erdina Hastora, koji mi je dao korisne savjete o treninzima. Već sljedeći trening istrčao sam duplu dužinu u odnosu na ono što sam ranije mogao.
Na Vilsonovom šetalištu često sam viđao grupe koje su organizirano trčale. Jedne večeri, nakon treninga, komentarisao sam to sa suprugom. Predložila mi je da potražim grupu „Trčanje i To“ na Facebooku i pridružim se. Poslao sam upit i ubrzo sam se povezao s trenerom Jasminom Harbinjom. Prvi trening zakazali smo za 9. mart.
Na prvom treningu obavijestio sam Jasmina da sam u decembru prijavio maraton za 12. maj. Savjetovao mi je da promijenim prijavu na polumaraton, što sam, iako nevoljno, ipak učinio. Jasmin mi je tada rekao da bih mogao trčati maraton u Budimpešti u oktobru, što bi mi dalo dovoljno vremena za kvalitetne pripreme.
Dan po dan, stigla je druga sedmica oktobra. Približavala se nedjelja – dan kada sam trebao trčati svoj prvi maraton. Osjećao sam mješavinu euforije, treme i straha. Na startu utrke preovladala je euforija, a prvih 10 kilometara smo se smijali, slikali i snimali. Trčao sam s Blankom Zahajskom prvih 27 kilometara, ali sam onda morao usporiti i nastaviti sam. Bilo je to zaista divno druženje. Na 29. kilometru suočio sam se s usponom, ali sam se sjetio Jasminovih uputa i savladao ga bez problema.
Na 36. kilometru pomislio sam kako bi sada bilo lijepo da je tu Denis Henda, koji uvijek ima neku šalu i podigne atmosferu. Iznenada sam čuo prodoran glas iza sebe: „Hajde, bosanski lave, možeš ti to!“ Bio je to Haris Pešto, koji je trčao svoju utrku na 21 kilometar. Te riječi su me ohrabrile i dale mi snagu za završni sprint.
Kada sam prošao kroz cilj, osjećao sam se kao da lebdim. Postao sam nosilac titule „Maratonac“ – što je velika čast. Utrku sam završio sa vremenom 04:02:16. Taj trenutak sam podijelio s dragim prijateljima i kolegama iz kluba koji su me srdačno dočekali.
Vaši komentari
