Vizualiziranje predstojeće trke – trkač planira, a staza se smije (1. dio)

Veselim se svom sedmom polumaratonu. Ono, već sad mi se ne spava. Uobičajeno, bole me noge, kao da imam bar 109 godina. Ma, sve me boli, i uglavnom se osjećam k'o đuturum, pa se pitam treba li meni sve ovo...

1009

Piše: Hanifa Terzić

Isto uobičajeno, na startu me ništa neće boljeti, i biću pravo super.

Krećemo, izvlačimo se iz gužve, desno, pa uzbrdo. Nema tu puno svijeta, neće ljenguzi da idu po brdu. Drži te adrenalin, uzletiš brzo i dobro, skoči ti na nos ono oko stadiona, pa ti se duša vrati iz nosa kad kreneš nizbrdo. E, onda krenu navijači.

– To, mala!

*ebem mu sve u sebi što me tako seksistički proziva.

– Bravo, djevojko! – neka žena. Nabrajam joj u sebi da bi i ona mogla štogod raditi sa sobom, smješkam se i mašem.

Onda kroz Vils malo prorijede, uglavnom srećeš trkače, vidiš da se neki već vraćaju, i kontaš „šta vi jedete, stoko ljudska, šta šmrčete?!“.

2

A onda opet navijači. I sunce, opali u glavu, pa si misliš, šta je baš danas moralo, kad gledamo oblake 360 dana u godini, eto sad se sjetilo da svane u šeheru, i to ono kad izađeš iz Vilsa, pa kreneš prema Vijećnici. Nema se insan gdje sklonit. Stiže me neki prika, mlađi od mene brat bratu 5 godina. Na četrnaestom je još na mom pejsu. Nije kakav trkač. Ali mu nešto teško pada što ne može pratit, pa dobacuje:

– Razmazala ti se šminka.

– Čini mi se da to nije tvoja glavna briga u ovom trenutku, odgovaram i ubrzavam.

– Što se šminkaš za trku?

-Boli te *****!, odlazim od budale.

Nekakvi hoće da pređu cestu. Sad su našli! Ja stati ne smijem. Ako stanem, tu ću i ostati. Misle da je lijepo da koju dobace, a ja bih to sve sad šamarala. Samo neka me ne gledaju, koji mi klinac išta govore. Smješkam se i mašem, da ispadnem fina, tako me odgojili.

Čaršijski ugostitelji ne propuštaju priliku da pokažu raskoš lijepog odgoja.

– Mala, najbolja si! U sebi mu nabrajam porodično stablo, i smješkam se.

3

Nekakva mi se svezala pred Vijećnicu, a ja dodajem gas. Nećeš vala, ako sam do sad bila ispred, tu i ostajem!

Usput na raznim okretanjima srećem poznate ljude. Nije mi do života, ali mi je drago što ih vidim. Barem, bilo bi mi drago, da mi nije zlo od mene same trenutno. Posljednje okretanje. Sad znam da ću završiti, i vidim da nisam loša. K’o malo mi drago, ali samo da mi je završit, jer u ovom stanju mi ništa nije previše drago.

Još jedan kilometar do kraja. Opet navijači. Sad bih to ubijala. Kaže – još malo! Eto, de mi ti reci koliko. Kaže, -još pet minuta. Ma, hajte, molim vas, gosn stručnjak! Pa vi ste podcijenili moj pace. Mrzim ih sve. Još 400m. Sve ih volim. Dobri su, šta će ljudi. Podržavaju nas budale. Još 100m. Sad mogu još jednom da ubrzam. Ono najbolje što mogu. I pitam se hoću li izdržati. Uvijek, uvijek razmišljam kako ću pred sam finiš sama sebi nekako podapeti, i polomiti se 10 metara pred kraj.

Nisam. Prolazim.

I dalje ne znam što je meni ovo trebalo, ali mi je drago što jesam. Puuuno mi je drago!

 

Vaši komentari

Podijeli objavu
Prethodni članakMotivi za trčanje zimi
Sljedeći članakKvalitetno manipuliranje trkačkom kilometražom
Moje trčanje trcanje.net je prvi bh. specijalizirani web portal o trčanju. Cilj nam je popularizacija i promoviranje trčanja prije svega u Bosni i Hercegovini. Osobit naglasak stavljamo na promociju prirodnih ljepota i kulturno-historijske baštine naše zemlje.