Polumaraton u Lisabonu – trka koju vrijedi trčati

Iako je prošlo 15-tak dana od završetka Lisabonskog polumaratona, još uvijek sam pod utiscima kao da je upravo sad završio. Ma iskreno oduševljena sam cijelim Lisabonom i toplom energijom koju taj grad isijava.

813

Piše: Amela Trožić

Možda je to zato što je to prva moja trka ove godine ili što je Lisabon morski grad, a primorski gradovi su destinacije koje najviše volim.

Zašto Lisabon?

Ideja se javila u septembru prošle godine sasvim slučajno. Sjedeći na jednom poluposlovnom sastanku sasvim slučajno smo došli na temu vezanu za trčanje i neko je spomenuo da u proljeće bude lijepa trka u Lisabonu, Barceloni, Rimu i slično. Od svega Lisabon me najviše privukao iz razloga što mi je nepoznat grad, grad sa najbogatijom historijom, grad koji spada među najstarije gradove na svijetu. Pored svega toga pozicioniran je na morskoj obali, trka se odvija na ugodnih 20-tak stepeni što je bilo više nego dovoljno da se odlučim za Lisabon.

Nakon polumaratona u Ljubljani društvu sa kojim sam trčala tu trku sam najavila da planiram na proljeće trčati Lisabonski polumaraton. Nije im trebalo dugo da odmah kupe avionske karte po povratku iz Ljubljane, uplate startnine i rezervišu smještaj, tako da se skupilo lijepo društvo da realizira ovu ideju.

Pripreme za trku

Sve smo mi lijepo rezervisali i platili, došla je i zima… počeo padati snijeg, hladni novembar i decembar, valjalo je trenirati, a u tom trenu posao navalio sa svih strana i kraća službena putovanja koja su me izbacila iz rutine. Trenirala sam svaki dan kad sam ugrabila vremena, ali iskreno nisam imala kvalitetan kontinuitet, što me je pomalo nerviralo jer volim da imam pod kontrolom svoje treninge, plan red i raspored. Nisam imala dovoljno prostora da treninge radim vani, a i velika koncentracija smoga me osudila da trčkaram na traci u teretani. Trčanje na traci nije zanimljivo, koliko god se trudili i koliko god da imate bujnu maštu, trčanje na traci je poprilično zamorno, ali šta je tu je: Amela iskoristi ono što imaš na raspolaganju.

Zatrpanost na poslu (kraj je godine pa svi završavaju svoje ostatke) stres, nekvalitetan san i loše planirani lični treninzi (koje sam ubacivala u slobodan prostor između časova sa klijentima) me dovelo do toga da sam stalno trenirala, puls mi je bio konstantno visok, ili se brzo podigne pri malom naporu, što nije nikako karakteristično za mene, nikakve napretke u svojim treninzima nisam uočavala, osjećala sam hronični umor i tada sam zaključila da sam upala u stanje pretreniranosti.

Trebalo je da prođe više od mjesec dana da shvatim šta mi se dešava i da sama sebi priznam u kakvo stanje sam se dovela. Iskreno, nije mi bilo svejedno jer do sada nikad to nisam doživjela i bilo me je pomalo strah kako i koliko će mi vremena trebati da se vratim na staro, da bude opet sve normalno.

Prvo što sam uradila jeste da sam sama sebi priznala u kakvo sam se stanje dovela. Dosta sam o tome razmišljala i rekla sebi: „OK Amela, povuci ručnu, idemo polako ispočetka posložiti stvari na svoje mjesto.“ Dala sam sebi odmor više od jedne sedmice, niti sam potrčala niti sam dotakla teg, ustvari uopće nisam ušla u teretenu tih dana. Samo sam se družila sa ljudima, čitala i uživala u miru. Kad sam osjetila da sam bolje rekla sam sebi da ću polako krenuti sa treninzima i da idem raditi svoje treninge po planu kako sam ih prije radila.

Tako je bilo, međutim vrijeme brzo prolazi i kako se trka približavala nisam baš imala mnogo vremena da se spremim najbolje što mogu. Toga sam bila svjesna i nisam se opterećavala tom činjenicom, već sam sebi odredila da će mi polumaraton u Lisabonu biti test da vidim gdje sam sa svojom trkačkom formom i na čemu ću morati poraditi.

Kad sam te stvari posložila, napravila sam sebi plan treninga kojeg sam odlučila dosljedno pratiti. Plan je obuhvatao:

  • obavezno 2 dana odmora od treninga
  • treninge trčanja (intervali, tempo i dužina)
  • treninge snage

Kad je u pitanju ishrana u tom pogledu nema posebnih planova, trudim se da mi je ishrana koliko je moguće izbalansirana. Na posao uvijek nosim 1-2 obroka koja pripremim noć prije. Kad nisam u prilici da kuham, već sam u restoranu ili na putu, trudim se da odaberem najkvalitetniji obrok koji se nudi u tom momentu.

I dok sam se okrenula oko sebe skoro je došlo vrijeme trke. Svakim danom uzbuđenje je raslo sve više i više.

Međutim, deset dana pred trku uhvati me viroza usljed koje je došlo do upale grla i začepljenja nosa. Morala sam uložiti dosta napora da bih trenirala u takvom stanju, ali nisam odustajala. Primjenjivala sam sve ekstremne prirodne metode. Ujutro i uvečer sam radila inhaliranje, a u vodu kojom sam naparavala nos sam stavljala kadulju i kamilicu. S druge strane sam nekoliko puta dnevno kuhala med i mlijeko, čaj sa origanom i razne druge mirođije kojima sam nastojala da uklonim ovo što me snašlo, ali da ne koristim nikakve medikamente. I uspjela sam. Dva dana pred odlazak u Lisabon bila sam kao druga osoba.

I tako došao je i momenat pakovanja i odlaska na aeodrom. U Lisabon smo sletjeli u kasnim satima. U stanu nas je dočekala vlasnica stana sa ključevima i bocom vina. Samo smo spustile kofere i nazdravile sa čašom Portugalskog poznatog Pronto vina.

Drugi dan smo otišle do Expo sportskog centra gdje smo podigle naše startne brojeve. Bile smo oduševljenje svakom situacijom od  izlaska iz stana, uređenosti prevoza, dolaska do Expo centra, podizanja brojeva, susreta sa ljudima. U zraku se osjećala konstantno neka blaženost i smiraj, sve funkcioniše, svi su sretni i zadovoljni, sve osobe koje zaustaviš da nešto pitaš su ljubazne i detaljno ti objasne gdje se nalazi to što tražiš. Niti u jednom momentu nismo naišle na neljubaznost ili bilo kakvu neugodnost.

Dan održavanja trke

Iako svaki put sebi obećam da ću dan prije trke odmarati, uvijek znam da je to prazno obećanje i da ću ga uvijek prekršiti. Naravno tako je bilo i ovaj put, dan prije trke smo drugarica i ja obišle Lisabon uzduž i poprijeko. Stigle u stan oko 21:00h utrnulih tabana. Spremile stvari za ujutro, navile sat u 6:00h i zaspale kao da smo u komu upale.

Ujutro je krenula blaga nervoza u stomaku, iako već trčim ne znam ni sama koji polumaraton po redu, uvijek se osjeća ista trema kao da je prvi put.

Kad smo izašle na ulicu i uputile se prema stanici sa koje bi krenule prema startu u zraku se osjećao neki smiraj, saobraćaj je bio zaustavljen. Svaki bus koji je naišao bio je pun trkača, kao da su svi putevi vodili na most „25. April“ odakle smo startali. Svi su bili nasmijani i sretni. Od metroa do starta smo šetali oko 2 km, a cijelim putem su bili svirači, kojekakve akrobacije, pravi festival.

Nas oko 20.000 trkača je startalo trku na mostu „25. April“ tačno u 10:30h. Više od 2km se trčalo preko samog mosta. Staza je cijelo vrijeme prolazila pored obale i pored nekoliko najljepših historijskih građevina Lisabona. Iako je bilo poprilično vruće, oko 25 stepeni, te nije bilo hlada niti u jednom momentu, taman kad postane dovoljno toplo puhne neki povjetarac i nanese onu morsku svježinu koja te okrijepi. Trka je imala i više nego dovoljno okrepnih stanica koje su bile izuzetno kvalitetne. Vode su se dijelile u malim bocama, što je praktičnije za trkače jer kada pijete vodu iz čaše i trčite više prospete dok doprinesete do usta nego što vam ostane u ustima, tako da ja u takvim slučajevima samo navlažim usta ili se polijem vodom po tijelu ako je vruće. Skoro na svakoj okrepnoj stanici pored vode bili su i energetski gelovi, energetska pića, svježe narandže. Niti u jednom momentu nije nešto nedostajalo. Dužinom cijele trase, čitavih 21,1 km bile su grupe i grupe ljudi koji su podržavali trkače, svi su pljeskali, navijali, smijali se ili držali neki transparent.

U momentu prolaska kroz cilj kod Manastira svetog Jeronima dočekla me divna šarena medalja. Jedna od najljepših koje sam do sada osvojila kao znak uspješno završene trke.

Volonteri su sa osmijehom dočekivali trkače i dijelili medalje, vrećice sa čokoladicama, vodom, sokom, sladoledom i proteinskim čokoladicama.

Po završetku trke prva stvar koju uradim, nakon što se napijem vode, jer uvijek budem nenormalno žedna, je istezanje. Noge i mišići na nogama su bez prestanka nosili moju težinu čitavih 21,1 km i još kad na to dodamo napor i brzinu, stvarno zaslužuju da im se posveti nekoliko minuta pažnje i dobro se istegnu. Na taj način smanjićete proces upale mišića, noge i mišići će vam se brže oporaviti i opustiti.

Nakon toga sam s guštom pojela sladoled i legla na travu koliko sam duga i široka. U tom položaju sam dočekala prijateljicu nakon čega smo se lagano uputile prema stanu i nastavile da uživamo u divnom Lisabonu još nekoliko dana.

Lisabonski polumaraton je definitivno trka koju bih preporučila svima koji vole proljeće na moru, a još kad u takav odmor ukopite trku i volite trčati, šta vam više treba za super odmor?

Vaši komentari