Maja Đukić: U Banjaluci sam ostvarila svoj san

Piše: Maja Đukić

No, ljubav prema trčanju je ona koja me zadržala u ovim vodama sve do današnjeg dana.

Selidbom u Nizozemsku na master studij odlučila sam se ozbiljnije početi baviti trčanjem. Stoga sam odlučno upisala i završila tečaj za početnike u trčanju, gdje sam prošla neke osnove, kako pravilno trčati, tehnike disanja, kao i intervale. Tokom pohađanja ovog kursa istrčala sam i svoju prvu trku. Bila je to trka na 5K. Obzirom da su me obaveze na faksu sve više i više pristizale, tako je moje treniranje postajalo sve slabije.

Povratkom u Bosnu i Hercegovinu desio se prelomni trenutak mog odlučnog bavljenja rekreativnim trčanjem. Sudjelovanjem u fun run utrci Sarajevskog polumaratona, gledanjem kako prijatelj Marko trči svoj prvi polumaraton, i osjetivši atmosferu i energiju koja je vladala tog dana u Sarajevu i u meni se javila želja za trčanjem polumaratona. No, kako to već biva, dugo vremena je to bila samo moja želja (koja me izjedala konstantno pomalo iznutra). Marko je u međuvremenu istrčao „bogtepitokoliko“ polumaratona i maratona, a ja se nisam micala sa mjesta. Od tog Sarajevskog polumaratona, pa do mog Banjalučkog konstatno se u meni vodila bitka između one lijenguzice Maje i one Maje koja voli i uživa da trči. Konstantna previranja i borbe u sebi između ove dvije Maje su eskalirale konačnim okršajem. Odluka je pala nakon mog povratka iz Grčke i odlučeno je – Majo počinješ da trčiš.

Od tog momenta kada sam zaista sama sa sobom raščistila i odlučila, tada su i krenule pripreme za moj prvi polumaraton. Preko zime sam trenirala u teretani na traci, a sa prvim zrakama sunca počela sam trčati vani. Moram naglasiti kako sam cijelo vrijeme trenirala sama, iščitavala dosta toga na internetu, konsultovala sam se sa Markom i trenirala. Trenirala sam jednostavno samo dužinu, jer sam imala samo jedan cilj – proći kroz polumaratonski cilj. Mostarski polumaraton mi je bio preblizu, pa sam se odlučila za Banjalučki iako ni sama nisam znala hoću li biti dovoljno spremna.

Na sami dan trke bila sam poprilično mirna. Željela sam svoj prvi polumaraton osjetiti u potpunosti, pa sam sudjelovala u svim aktivnostima koje su se nudile. Noć prije sam (prema propisima) stavila broj na majicu i odlučila što ću obući (znate kako su žene neodlučne što obući, pa im ipak treba malo više vremena). Cijelo vrijeme sam željela samo jedno, stati na start. Prije starta nisam željela ništa propustiti, pa sam se zagrijala sa ostalim trkačima, vidjela se sa Markom koji je također trčao, čak srela i neke poznanike koje nisam ni slutila da ću sresti baš na polumaratonu. Obzirom da sam trenirala sama, željela sam i polumaraton istrčati sama. Bojala sam se ako budem trčala u društvu da će mi to sve poremetiti moju koncentraciju. Pozdravih se sa mamom koja me pratila i dobacih joj, vidimo se na cilju, iako nisam znala da li ću do istog stići. Znam samo da smo ja i mama razradile cijelu taktiku ako se meni šta desi, što trebamo činiti (preventive radi).  Kada je trka počela nisam uopće znala što me čeka, niti koliko tih 21K izgleda (nisam istrčala tu dužinu na treningu), niti što će se desiti, željela sam samo trčati i uživati. I doista, tako je i bilo. Tokom cijele trke osjećala sam nevjerojatnu mirnoću,  tempo koji sam pronašla mi je fenomenalno odgovarao, a cijelo vrijeme sam se zezala sa prolaznicima i volonterima i odlično se zabavljala. Čak ni tokom trke nisam znala hoću li istu završiti, nego sam jednostavno išla kilometar po kilometar, nisam brinula za vrijeme. Kada sam istrčala prvi krug onda sam shvatila da sam tako blizu ostvarenja mog dugo sanjanog sna. Drugi krug, zbog vrućine i umora sam istrčala sporije, no ulazak u samu finish liniju je nešto što ću dugo dugo pamtiti.

Posljednjih 300m mog prvog polumaratona sam se borila za dah. Ne zato jer nisam imala kondiciju nego su me emocije preplavile. Toliko sam dugo to pokušavala odraditi i toliko sam bila sretna što sam uspjela. Prolaska kroz cilj skoro da se i ne sjećam, samo sam željela uzeti svoju medalju, izaći sa staze, sjesti i isplakati se. Plakala sam toliko glasno da su me ljudi sa čuđenjem gledali, a ja sam nakon toga osjetila toliko olakšanje. Moj zagrljaj sa mamom nakon istrčanog polumaratona i moja izjava: “Mama, uspjela sam!” je nešto što mi i dan danas izmami osmijeh na lice. Nakon istrčanog polumaratona jedna stvar ide najbolje kao nagrada – hladna piva! Banja Luka je od tog dana postala jedan od mojih omiljenih gradova, a polumaraton (koji će zauvijek biti moj prvi) je nešto čemu ću nastojati vratiti se svake godine. Jer u tom gradu i na tom polumaratonu Majče Zmajče je pobijedilo samu sebe!

Sami oporavak od polumaratona prošao je iznenađujuće brzo i bez nekih većih poteškoća, stoga sam bila spremna trčati i moju četvrtu trku – prvi Sarajevski noćni cener. E tad sam već bila faca koja je istrčala polumaraton, pa mi je sama trka bila tako dobra zezancija. Fenomenalno društvo, fenomenalna energija, odlično vrijeme, i ja sam se tako ludo provela – da je na kraju trčanje bilo sporedna stvar.

Iznimno sam sretna što sam konačno pobijedila sebe i što sam uspjela ostvariti svoj san i istrčati polumaraton. Ovo je tek početak nekih fenomenalnih priča. Moj naredni polumaraton je onaj Sarajevski gdje ću, nadam se, popraviti svoje vrijeme i kondiciju, jer (osobni) rekordi se obaraju kod kuće! Gdje postoji želja, postoji i mogućnost!

Svima koji nisu još krenuli sa trčanjem poručujem da trčanje i nije tako dosadan sport kakvim ga se prikazuje. Svaki trening je zapravo borba sa samim sobom, a osim fizički, osoba jača i psihički (što je sa mog stanovišta još i bitnije).

Moguće je ostvariti sve, prepreke su samo u našim glavama!

Vaši komentari