Piše: Martina Ćurić
Dubrovnik, more, sunce, divni ljudi. Tko to može odbiti?, razmišljam dok se pakiram za vikend na ovom jadranskom biseru.
Put na jug susjedne Hrvatske, poveo nas je na ”dubrovačku desetku”, utrku održanu proteklog vikenda, koja je ujedno značila i finale popularne Dubrovnik RUN lige. Stotinjak natjecateljica i natjecatelja iz zemalja regije trčalo je dva kruga po oko pet kilometara na poluotoku Lapadu, sa startom i ciljem u prekrasnoj istoimenoj Uvali. U testiranje forme i brzine, po dubrovačkim stazama uz more, uputila se i naša mala ekipa (Ante i Slobodan Tomić, Ante Kozina, Vedrana Božić i ja). I za razliku od posljednje utrke (1. Mandarine Halfmarathon), zadovoljni smo rezultatima. Pogotovo ako se uzme u obzir staza koja je bila teža od očekivane. Puno uzbrdice, pokoje ”skaline” i nešto makadama, malo su nam ”pomrsili račune”. Međutim, pogled na lijepi, plavi Jadran, zelenilo, predivno vrijeme i moji najdraži trkači i trkačica, bili su i više nego dovoljni da se još jednom vratim puna pozitivnih dojmova.
Stradunanje i stradunsko prigovaranje
Kako to obično i biva, u Dubrovnik smo stigli dan ranije. Moram priznati kako ne trčimo samo radi utrke. Puno je tu ”skrivenih” motiva. Riba, vino, masline, zidine, kamenice ovaj put su bili dodatni razlozi za posjetu jednom od najvažnijih povijesno-turističkih središta Hrvatske. Ako ste ranije pročitali pokoji moj redak, možda ste mogli primijetiti da sam poprilično romantično nastrojena. I zato ću i ovaj put spomenuti more oslikano mjesečinom, kamene kućice, molove… To su prizori za koje teško nalazim riječi. Potražite te opise u djelima Marina Držića – špijuna/pučanina renesansog Dubrovnika. Ili Šiška Menčetića. Oni će vam bolje opisati. Šalu na stranu – šetnja Stradunom, odnosno glavnom ulicom u staroj gradskoj jezgri, pogled na zidine inače uvrštene na UNESCO-ov popis svjetske baštine, uistinu je nešto što vrijedi vidjeti. Prolazeći stradunskim uskim ulicama, ne možete, a da ne zamišljate prizore i likove iz nekih minulih vremena. Vremena kada je ovaj grad bilo središte razvitka hrvatskog jezika i književnosti i koji je također iznjedrio značajne učenjake na drugim poljima. Spomenuti ću i kako je portal TripAdvisor 2013. godine, na temelju recenzija milijun putnika sastavio popis deset spomenika koje treba posjetiti prije smrti. Pogađate koje su zidine među njima?
Pripreme i utrka
Poučeni nekim ranijim iskustvima, na vrijeme smo se vratili u smještaj. Istraživanje noćnog života ostavili smo za neku drugu priliku. Valjalo je dočekati nedjelju i utrku. Noć prije bilo koje trke loše spavam. Tek nekoliko sati. Možda zbog uzbuđenja, iščekivanja. Uglavnom, budim se prije alarma. Tim se okuplja, vrijeme je da se krene. U Uvalu Lapad, pristiže stotinjak sudionika. Samim time, utrka je gotovo intimna, što meni nikako ne smeta. Naprotiv. Glas organizatora strpljivo daje osnovne smjernice na hrvatskom i engleskom jeziku, i utrka može početi. Vremenski uvjeti su idealni za trčanje, što je jedan od razloga zbog kojih krećem brže i jače nego što zapravo mogu. Nikada ne proučim trasu i to je greška koju napravim na svakoj utrci. Iz lijenosti. Tako je bilo i ovaj put. Na trećem kilometru drugog kruga sustiže me naš Ante. Zeza me da sam spora. Kao i nekoliko puta do sada zajedno trčimo ostatak staze. Lijepo je kad imate istomišljenike, pa zajedno prolazite kroz sve segmente koje ima jedna utrka. Kroz cilj prolazimo u vremenu od cca 57 minuta. Uskoro stižu i ostali, sretni što je još jedna trkačka priča sretno privedena kraju.
Završni dojmovi
Kada se sve zbroji i oduzme za ovu utrku se može reći da je dobro organizirana. Za stotinu kuna, kolika je cijena startnine dobili smo majicu, finišersku medalju, kupone za pasta party, pivo, sok. Tomu dodajte tri okrjepne točke, pratnju trkača, timove Crvenog križa na više lokacija, te pomoć policije i lako ćete zaključiti kako je sve prošlo bez značajnih poteškoća ili incidenata. Od prijavljenih 110 trkačica i trkača, utrku završilo 90 osoba. Prva od žena stigla je Made Žeravica u vremenu od 45:18 minuta dok je u muškoj konkurenciji najbrži bio Jakša Diklić s vremenom 35:20.
Moja ekipa i ja ni ne razmišljamo o prvim mjestima. Ne znam je li do endorfina, ali za nas je pobjeda svaki istrčani kilometar, novo iskustvo i druženje. I dok je god tako, veseliti ćemo se svakoj sljedećoj utrci.
Vaši komentari
