Kad udariš u zid… glavom

Can't someone else just do it? I balavi Homer Simpson upside down na onom Nike vješalu. Vidjeli ste tu sliku? Jadna ti majka kad ti prestane biti glupa, i slika i poruka. Kad počneš suosjećati s Homerom.

0
1113

Piše: Hanifa Terzić

Ti si ono što vjeruješ. Oookej. Rado bih vjerovala da sam Paula Radcliffe. Nije baš gazela, znam. Više… ranjeni orao. Al jebiga, dobro je ona to. Vjerovala bih ja štošta, al u ovom momentu tolika doza samopouzdanja bi značila da me napustio razum.

Kad počneš guglati u potrazi za motivacijom, jebo si ježa u leđa, ukratko. Kad mi krenu nabrajati šta sve trebam, načisto popizdim. Vrati mi se onaj osjećaj koji sam imala kao dijete, kad puste na TV-u neki pravo glup crtani. Ono… Nemoj me, majke ti, TI animirati. Pusti da umrem, lakše svima.

Kaže, piši treninge

Jok, eto, ne pišem! Haveru, napucala sam Excele, otvoriš ga, on ti kaže „dobro jutro, boli li šta“, pa onda propjeva sve formule i funkcije kad sam šta trčala, koliko, i kojim jadnim pejsom. Nemam šta napisat! Imaš li šta za tu dijagnozu?

Kaže, trči s rajom. Jašta ću! Ovakva nadrndana što mi ne ide, još samo trebam jahati drugim ljudima po živcima. Moram ovo riješiti sama, zdravo raja!

Kaže, imaj cilj. Zato se i nerviram, kralju! Imam cilj, a ne mogu da trčim kako treba.

Kaže, pronađi mantru. E, idi u… rodni kraj! U tri! Šta me zajebavaš, koji klinac?!

Nema pomoći na internetima. Bolje ležat i gledat u plafon. Možda mi šta padne na pamet.

Nedostatak motivacije sam po sebi nije problem. Poznajem ljude koji su cijeli život potpuno nemotivirani da trče. Dobra stvar je što se oni ugodno osjećaju s tim, i prosto ne pokušavaju.

To su oni što ti kažu,

 – Trčiš 42km? U komadu? Bez pauze?! Nisi ti, ba, normalna!

Prilično sam sigurna da većina ljudi ustvari ne vjeruju da mi to baš toliko trčimo, nego da nešto petljamo bezveze.

Okidač može biti bilo šta

Nemaju oni problem, kako god. Problem je kad se čovjek lomi i pokušava, a ono neće.

Okidač može biti bilo šta. Loše istrčana utrka, razočarenje, povreda, ili nešto nevezano za trčanje. Nisam sigurna šta je tačno bio taj okidač. Mislim, od svega pomalo. Tempo kojim sam trčala prije tri sedmice čitav sat, sad me guši već nakon jednog kilometra. Pomislih da je umor (od čega?!). Prekinem trening, i nadam se boljem sljedeći put. Opet isto. Teško disanje, teške noge, frustracija. Svaki trening prekinem na pola, i odem razočarana. Možda je pretreniranost? Malo vjerovatno, nisam u proteklih mjesec – dva bila u full treningu. Hajd, odmoriću koji dan. Svježina se ne vraća ni nakon odmora. Ustvari je gore. Počinjem brinuti za zdravlje, čudno se nešto sa mnom dešava. Uradim nalaze. Svi odlični. Imam tog željeza, čudi me kako ne pištim na metal detektorima. A ja slaba i troma kao kornjača. Još uvijek čitam svoj plan, i pokušavam napraviti makar jedan trening kako treba. Intervale završavam nakon prvog, tempo prekidam na trećem kilometru, i postajem sve više nezadovoljna. Bliži se utrka za koju sam imala velike planove. A ja brza ko crknut konj. Pitaju me šta ciljam na trci. Ciljam da napravim jedan trening kako treba. Eto, to ciljam! I da me se ne pitaju glupa pitanja! NE ZNAM, POBOGU! Ne priča mi se, jer nemam šta reći. Ljudi znaju biti dosadni s pitanjima.

Teško je. Preteško! Ništa me ne boli, nisam povrijeđena, odmorna sam koliko mogu biti…

Ovo prevazilazi moje znanje

Popričam sa starim drugom koji je magistar sporta i odličan trkač. Kažem, Dejv, meni je sve teško. Bilo kakav tempo, i bilo kakva kilometraža. Teško mi je trčati, već nakon pet minuta. Ne pomaže odmor, pauza, ništa.

Osjetila sam veliko olakšanje kad mi je rekao da zna o čemu pričam. Njegov pristup mi je uvijek odgovarao. Racionalan, hladne glave, i ne dopušta da namaštavam nemoguće stvari. Ponekad bi mi teško palo kad me je suočio sa grubom stvarnošću. Ovaj put, moja gruba stvarnost je bila – odustati od plana i pokušaja. Odustati od načina koji ne ide, i prestati da se borim.

Kaže,

– Trči sat vremena. Bez sata. Tempo nije bitan, kilometri nisu bitni. Jedino pravilo: ne smije biti teško. Čim osjetiš da je teško, uspori.

Meni u glavi ona trka, i kontam da na taj način neću stići… ništa.

Dejvid me posprema,

 – Ovako nećeš stići nigdje. Ako te krene, biće dobra trka. Ako ne, bar ćeš uživati, umjesto da se trgaš.

Nisam imala šta izgubiti.

Krenula sam tako da trčim „no pace“

Nisam mogla izdržati čitav sat u početku. Shvatam poentu, prilagodiću sebi. Trčala sam 35 minuta, i od toga posljednjih 15min zijevala hvatajući zrak, ko riba na suhom. Ali išla sam redovno, jer nije bilo nikakvog pritiska. Poslije tih jadnih trkova, istezala bih se dugo, i smijala se samoj sebi kako sam jadna i slaba. Počelo me zabavljati. Raspadnem se nakon pola sata laganog trčanja, a imam cilj da trčim PB na polumaratonu za osam sedmica. (Ovdje ide šest emotikona koji plaču od smijeha. Koje Ersan neće staviti, jer je on ozbiljan čovjek.) Tako, spustila sam prečku, da moje tijelo i um mogu da dobace, i činilo me sretnom što trčim. Jadno i bijedno, ali trčim. Pomislila sam, šta bih uradila da moj najbolji prijatelj prolazi kroz neku krizu? Da li bih vikala na njega, tjerala ga da radi ono što ne može, i činila da se poslije svega osjeća frustrirano i očajno? Ni u ludilu! Štaviše, kad bi neko to radio mom prijatelju, izvadila bih mu oči. Iglom za heklanje.

Nakon desetak dana sam trčala 50min. Plan nisam gledala. U trećoj sedmici sam trčala čitav sat. Napredak je bio vidljiv, i motivacija se polako vratila. Počela sam ubacivati fartlek. Lagana ubrzanja, po minuticu – dvije. Minuta čitava na pace 4:00, kakav boost za samopouzdanje! Ufurala se da sam Bolt. (Opet emotikoni, plaču od tuge.) Pomirila sam se s tim da ono što sam nekad mogla s lakoćom, nije moja trenutna forma, i da moram ići ispočetka.

Opet smo prijatelji

Postala sam prijatelj svom fizičkom i emotivnom biću. Mnogo strpljenja sam imala sa sobom. To biće mi je uzvratilo prijateljstvo na divan način.

U četvrtoj sedmici sam bila spremna zaviriti u onaj plan, i pokušati. Prvi trening – uspješno završen. Nisam se nešto ni umorila. Drugi isto. Cijela sedmica. Vratila sam se! Do utrke je ostalo još šest sedmica. Na treninge sam odlazila bez grča, spremna da pokušam, i da se prebacim na „no pace“ ako ne bude išlo. „No pace“ je bilo moje tajno oružje. Nešto što će sigurno raditi, ako sve ostalo zakaže. Opustila sam se i samo trčala. I znate šta? Bilo je dovoljno. Za prijatno iznenađenje, za uvjerljiv PB… Za sve!

Ne vjerujem u rečenice koje vrijede svima. Ne vjerujem u trening plan koji radi svima… Pitanja srca i tijela su složena… Poznavati sebe je ključ. Nisam ni trener trčanja, ni motivator. Samo neko ko ponekad udari glavom u zid. Dijelim iskustvo, jer meni su tuđa iskustva pomogla da nađem svoj način. Eto… Ako vam kad dođe da pošaljete savjetnike u… rodni kraj.

Vaši komentari