Razgovarala: Ljilja Lukić
Svjetsko prvenstvo u trčanju na 100 km održaće se 8. septembra u Svetom Martinu u Hrvatskoj.
– Nastupiće preko 350 trkača iz svih zemalja svijeta. Trčaće se 14 krugova po 7 km i još dodatna 2 km da se popuni 100 kilometara. Po trenutnoj situaciji, za mušku reprezentaciju BiH nastupićemo Mirsad Abdaković i ja, kaže za Moje trčanje Mladen Stevanović, ultramaratonac koji je u martu ove godine postavio novi rekord BiH u trčanju na 6 sati.
Mladen nam je prenijeo i neke detalje sa ove trke.
– Učestvovao sam na već tradicionalnoj ultramaratonskoj trci koja se održava devetu godinu za redom. Trčao sam vremensku trku na 6h i postavio rekord staze i rekord BiH – 82,3km. Postavio sam sebi kao cilj za početak sezone tu trku, kao dobar uvod u sezonu i naravno novo iskustvo iz kojeg ću izvući ono najbolje i, nadam se, to primjeniti i na trku na Svjetskom prvenstvu. Imam kontinuitet, solidno sam odradio zimski period, i znao sam da ako se stvari poslože da mogu ostvariti dobar rezultat.
Savjetima, podrškom i iskustvom, mu je pomogao dvostruki ironman iz Tuzle Mladen Nedić.
– Rekao mi je: “Kad ćeš, ako ne sad? Ako neko može to, onda si to ti”. To mi je bio ogroman stimulans, odlučio sam da “raspalim” pa koliko ide-ide. Tako da je Mladen u velikoj mjeri zaslužan za ovaj rezultat, hvala mu na tome. Ja sam još uvijek relativno nov na ultrama, i mnogo toga mogu da naučim. Sve što ste uložili na treninzima vratiće vam se. Ne znam kako bih posebno i opisao trku nego kao neku kombinaciju emocija – mnoštvo sreće, muke, ushićenja, istrajnosti, fokusiranosti… Bilo je pretoplo vrijeme za trčanje, lijep dan je izmamio i mnogo šetača na Adu, staza je kružna od 2 km, bila je baš gužva – preskači pudlice, trotinete … ali uspio sam.
Osim izdržljivosti, brzine i čvrstog karaktera, ovakve trke su i psihološki test.
– Obično kažu – ako trčiš ultru i dobro se osjećaš, ne brini proći će. Isto kao što će proći i kriza. Jednostavno moraš znati patiti da bi izdržao.
A trčati na 100 km nije mala stvar, pa su i reakcije okoline raznolike.
– Kada nekome ispričam, više se začude oni koji inače trče, a ostalima je dovoljno “ludo” što trčim uopšte, tako da im je svejedno 10 ili 100 kilometara.
Bez obzira na godine svakodnevnih treninga koje su iza njega, Mladen kaže da i dalje uči nešto novo.
– Upoznajem nove metode treninga, ljude, trenere, iskustva… Radim kvalitetnije treninge. Ako već mogu da napredujem još, zašto da ne.
Od trka koje planira u narednom periodu, prioritet je Svjetsko prvenstvo.
– Trka je u septembru i tome ću da se posvetim. Neću otići tek tako. Nadam se da ću se spremiti za još veće podvige i dostojno predstavljati svoju porodicu, prijatelje, grad i državu. A tu je i mnogo lijepih trka i prijatelja u gradovima u okruženju koje želim da posjetim, vidim… Nadam se da ću uspjeti većinu.
Mladen nije samo ultraš, odlične rezultate imao je i na polumaratonu, dva puta je završio kompletno ironman takmičenje, a prošle godine je bio najbrži bh. maratonac.
– Ne znam koju bih disciplinu posebno izdvojio kao omiljenu, duže staze mi više odgovaraju, nekako tek poslije sat i po, dva, osjetim da sam na svom terenu.
Bh. trkačka scena je sve masovnija, bar kada su u pitanju rekreativci i broj trka.
– O trčanju se sve više priča, broj rekreativaca se povećava i trčanje postaje trend, a mislim da je razlog tome što su ljudi u trčanju pronašli spas od užurbane svakodnevice. Tih sat-dva koliko provedu na treningu im je dovoljno za resetovanje od napornog dana i to ih drži do idućeg treninga. Većini koja se počne baviti trčanjem ono postaje životna filozofija koja mijenja pogled na svijet. Mijenja se tijelo, navike, način razmišljanja, ishrane, čak i ljudi sa kojima se druže. Svakako veliku zaslugu u tome imaju škole trčanja kao i atletske trke koje se organizuju u gotovo svakom gradu u našoj zemlji.
Trkačka groznica nije zaobišla ni Ugljevik.
– Ugljevik je doživio ekspanziju po pitanju broja ljudi koji se bave rekreativnim trčanjem. Do prije par godina su oni koji trče ulicom smatrani “ludacima”, a sada ih svakim danom srećem sve više. Hvala Bogu pa su mnogi prevazišli predrasude i krenuli u pozitivnom pravcu, svjesni benefita koje fizička aktivnost donosi. Često se organizujemo i zajedno idemo na trke. Na početku to se moglo zvati neobaveznim joggingom, ali mnogi od mojih prijatelja su došli do Beogradskog, Novosadskog, Ljubljanskog ili sličnih polumaratona i maratona, tako da su već pravi, ozbiljni trkači.
U intervjuu za Moje trčanje u maju 2016. Mladen nam je rekao da još ne zna gdje su mu granice, a da li ih je u međuvremenu otkrio?
– Postavljaću sebi naravno nove ciljeve, ali stepen uspjeha neću nikada mjeriti rezultatom, rekordom… već onim stanjem duha kad sam sebi iskreno mogu odgovoriti na pitanje zašto trčim i bavim se sportom – i jednostavnim odgovorom – zato što me to čini sretnim! A kada smo kod limita, što kaže Jovica Spajić: fizički i postoje možda neka ograničenja, ali mentalno ograničenje i stanje duha medicina još nije utvrdila.
Osim ostvarivanja sjajnih rezultata, Mladen organizuje i Uličnu trku u Ugljeviku koja je uvijek odlično ocijenjena od strane učesnika.
– Lijepo je to čuti, naravno, trudimo se da budemo dobri domaćini, organizacijom trke ne promovišemo samo atletiku i sport, nego predstavljamo i naš Ugljevik. Mnogo trkača iz regiona nas posjeti, tako da nam je drago kada ponesu pozitivne utiske i žele da dođu i naredne godine. Pripreme za ovogodišnju trku su već počele, održaće se početkom avgusta. Svake godine nastojimo pripremiti bogatiji, veći i osmišljeniji program koji prati glavnu trku. Za one koji nisu još spremni da istrče 10 km, pripremamo i trku na 5 km. Tu su naravno i dječije trke. Maksimalno ćemo se truditi da naša atletska trka i druženje poslije trke ostane u lijepom sjećanju svim učesnicima. Želimo animirati što više ljudi da se aktivno uključi i bude dio ove sportske manifestacije u našem gradu.
Već nekoliko godina Mladen vodi i Školicu sporta “Mali šampioni” koja okuplja najmlađe polaznike, i ističe da je za djecu dobro da imaju uzore u sportu i sportistima.
– Da bi stekli veće samopouzdanje, svakako je dobro da djeca imaju svoje uzore – bilo da su u pitanju roditelji, treneri ili neki poznati sportisti. Međutim ne treba im praviti pritisak prevelikim očekivanjima u postizanju onoga što je za njih u tom trenutku preambiciozno. Djeca treba da budu djeca, i da čak i bavljenje sportom u tom uzrastu bude neka vrsta igre za njih. Onda će djeca zavoliti sport i vježbanje će im postati vrsta zabave. Roditelji imaju najznačajniju ulogu u tome koliko će njihova djeca biti aktivna. Mnogo je važno da roditelji sa svojom djecom provode vrijeme napolju u parkovima, šetnji kroz prirodu, zajedničkim porodičnim aktivnostima, a da što manje budu ispred televizora i kompjutera, jer će ono što rade u tom uzrastu svakako oprijedeliti i njihov kasniji stil života i navike.
Osim velikog truda na treninzima, za uspjeh u sportu uvijek je bitna i dobra podrška. Mladen ističe da je za njegove ostvarene rezultate u posljednje dvije godine zaslužna Nike oprema.
– Kompanija Sport Vision je uvidjela potencijal saradnje i već drugu godinu nastojimo zajedno pomjerati granice trčanja u BiH. Pokrenut je i Sport Vision Running Club za koji trčim i nastupam na regionalnim trkama. Siguran sam da će ova saradnja potrajati na obostrano zadovoljstvo, i da ću ja ostvarenim rezultatima opravdati povjerenje koje su mi dali.
Vaši komentari
