Piše: Suada Magrđija
Jedna od pošasti modernog doba jeste sjedilački način života. Sjedimo za kompjuterom, sjedimo u autu, taxiju, tramvaju, autobusu…
Rijetko hodamo, a kamoli trčimo. Prestajemo da rastemo u visinu, počinjemo rasti u širinu. Lagano i neprimjetno takav način života povlači za sobom fizičke i psihičke posljedice, imunitet slabi, sve je češći umor, pad koncentracije i osjećaj bezvoljnosti. (Ok, nismo svi takvi, ali ima nas…).
Ako smo dovoljno sretni, sami shvatimo da je vrijeme za promjenu, ili imamo jako dobrog prijatelja koji nas nagovori na promjenu. Zove se Salih i njegovo ime doslovno u prijevodu znači ”Dobar”. Kaže: ”Sve što je potrebno je malo volje, udobna odjeća i patike.” I pokrenemo se, pa stanemo, pa se pokrenemo pa stanemo.
Onda se pojavi još jedna osoba u našem životu koja svojim primjerom inspiriše sve oko sebe. Zove se Nudžejma, i njeno ime u prijevodu znači ”Zvjezdica”. Zaista to i jeste – zvjezdica velikog srca i širokog osmijeha. U svom sazviježđu je okupila društvo divnih osoba koje trče, nesebično daju podršku i dijele savjete. Zovu se Trčanje i to ili skraćeno #TiTo.
Pa se tako sa Trčanjem i to istrče prvi treninzi, i prve kratke trke na 5 i 10 kilometara, pa se dobiju prve medalje, pa teku pripreme za prve polumaratone, pa se pišu iskustva.
Četvrti je dubrovački, a moj prvi polumaraton
Kažu da sam odabrala jedan od težih, što zbog one uzbrdice na startu i finišu, što zbog visokih temperatura, taj dan 33 stepena. Ali ne bih mijenjala nizašta ni taj dan, ni tu medalju.
Nije mi bilo bitno vrijeme, bitno je bilo da uživam, da upijam pogledom ljepote Dubrovnika, da udišem divan čist zrak i miris jadranskog bilja, da na osmijehe drugih trkača uzvraćam osmijehom, da i sama bodrim i navijam, da prolaznicima nabacujem ”petaka”, da pohvalim volontere i cijelu organizaciju na čelu sa Alenom Boškovićem. Moram spomenuti i volontere iz Sarajeva, koji su sa bokalima vode veselo nudili ”tuširanje”. A tek onaj lik sa trubom i onaj drugi lik u Supermen odijelu…
Bitno je bilo uz sebe imati podršku kolegica i prijateljica Ajle i Bedrane, i biti njima podrška. Nas tri u najlaganijem trku, bez ikakvog pritiska, rame uz rame – brojale smo kilometre i nezaboravne momente.
A onda, na najtežem dijelu, na uzbrdici, nakon 18.-tog kilometra čekao me najzgodniji i najbolji čovjek u Univerzumu. Nakon što je istrčao svoj polumaraton, vratio se po mene da me bodri ”Ti to možeš!”, drži za ruku, dodaje vodu, slavi sa mnom kao da je i njegov prvi polumaraton. I ponovo sam se zaljubila u njega, kao i nebrojeno puta do tad. Zove se Baz i čini me najsretnijom ženom na svijetu.
Beskrajno sam zahvalna na podršci divnoj Phillipi i njenom Simonu, nevjerovatnom Jirki, dragoj Adnesi, Harisu i Ademu, Muhamedu i Ibrahimu, kao i maloj slatkoj Zehri.
Na kraju ove priče, a zapravo na početku života sa trčanjem, te okićena prelijepom DuMotion medaljom, sa ushićenjem pitam: ”Kada je sljedeći polumaraton?”.
Vaši komentari
