Piše: Amela Trožić
Tako u oktobru poslije Zagrebačkog maratona sam dumala i dumala gdje da idem na proljeće, ali šta god da sam uzela u obzir nije me toliko privuklo, ili je bilo van mojih budžetskih mogućnosti.
Pored toga gledala sam da mi se trka ne poklopi sa nekim domaćim trkama na koje tradicionalno idem već par godina. I tako jedan dan, sasvim slučajno na FB mi se pojavi Skopski maraton. Kliknem na stranicu i pogledam šta, gdje i kako i kada i skontam da ne bi bilo loše možda probati ovu trku. Pročitam iskustva ljudi i vidim da su svi oduševljeni organizacijom i trkom, ali i gostoprimstvom.
I tako shvatim da Skopje i nije daleko, pogledam sve opcije prevoza i smještaja i skontam da se sve uklapa u moj budžet. U novembru 2017. godine sam već znala da ako budem živa i zdrava 6. maja 2018. ću trčati ulicama Skopja. Divota! U Skopju do tada nikad nisam bila, tako da je ovo bila super prilika da ostanem još par dana i turistički obiđem grad i okolinu.
Deset dana pred trku
Deset dana pred planirani polumaraton u Skopju bilo je burno, jer sam skoro svaki drugi dan imala neku trku. Počevši od 27. aprila (pobijedila na građanskoj utrci od 10 km na Korčuli), pa 29. aprila osvojila 2. mjesto u ženskoj katagoriji na Dubrovačkom polumarton sa vremenom 1:36, pa 1. maja 4. mjesto u ženskoj kategoriji na prvom polumaratonu u Gradcu sa vremenom 1:38, te nakon toga tek je trebalo da idem u Skopje.
Iako sam se pribojavala da li ću sve uspjeti, ipak zbog silnog adrenalina i pozitivne energije koju sam u sebi osjećala i super ljudi sa kojima sam se družila, nisam osjećala umor.
Odlazak u Skopje
Mama i ja letjeli smo direktnim letom iz Zagreba za Skopje. Našla sam neke super jeftine karte za 100 dolara po osobi uz lični prtljag. Uspjela sam pronaći stan i iznajmiti u centru iznad samog starta polumaratona za oko 100 eura i 4 noćenja za više osoba.
Stan se ispostavio kao pravi bingo sa pozicijom, sve je bilo na dohvat ruke. Mom oduševljenju nije bilo kraja. Kome god da se obratiš skoro svi pričaju naš jezik, ali i ako ne pričaju sve razumiješ i kad pričaju na makedonskom. Baš cool, ne pričate istim jezikom a sve se razumijete, wow.
Dolaskom u stan odmah smo razradile plan, ujutro prvo po broj za polumaraton, pa onda otići do Ohrida, pa još pogledati koje znamenitosti po gradu i slično. Ujutro sam odmah pokupila broj za polumaraton i pogledala koliko nam je Ohrid daleko. Ispostavilo se da ima vožnje 3h u jednom smjeru, ali da buseva ima skoro svaki sat.
Dan pred trku
Hm, ipak se ispostavilo da nije bila baš najpametnija ideja putovati u Ohrid dan pred trku. Takođe se ispostavilo da teta na autobuskoj stanici nije baš bila u pravu i da bus ne ide svaki sat. Bile su samo dvije linije u oba smjera. To smo skontale kad smo već bile u busu. Tako da umjesto da sam odmarala noge u stanu ili u restoranu u Skopju, ja sam se vozila 6h u busu (oba smjera) i na samom Ohridu provela sat vremena u trku da uslikam što je više moguće.
Mislila sam se – ok sve je bilo dobro i sad ćeš Amela sve pokvariti ovom svojom ludom idejom sjedenja u busu 6h. Noge otečene, sparina i vrućina, ja umorna, sutra valja trčati. Ušla u stan u 21h i komirala se od umora. Ali šta me briga ide, kako ide.
Tu noć kad sam se vratila već je start bio postavljen. Sve je bilo divno ljubičasto – bijele boje, ograđeno i obilježeno. Kiša je počela padati i računam super, sutra još vlaga i sparina kad bude, a ja umorna, ako budem išla i 1:40h, biće dobro. Stazu nisam proučavala, iskreno to skoro nikada ne radim, jer ponekad mislim da je bolje da ne znam šta me čeka. Kada kažu da je staza lagana, ravna i slično to što drugi kažu mene često zna prevariti pa doživim sve suprotno, tako da se nisam htjela opterećivati.
Jutro, 6h, budim se. Ustala, dobro se osjećam. Vani je prilično svježe, ali se vidi da će da ugrije, biće haos. Idemo standardni moj ritual, prvo doručak pa kafa i mazanje faktorom 40+ da ne izgorim. Kako vrijeme odmiče graja se već čuje ispod balkona. Ljudi se lagano zagrijavaju. Mene nervoza polako hvata. Već je 7:45h silazimo u startnu zonu, mama me slika, već ima sto slika, a ja još ni pertle svezala nisam. Ljudi su nasmijani, veseli, svi se slikaju, trčkaraju. Kontam u sebi ima li još itko iz BiH. Vidjela sam na FB slikama da su Tomo i Đenan tu, hodam okolo i nailazim na grupicu koja se slika sa bh. zastavom. Gledaju oni u mene i ja u njih, ali ne prepoznajemo se. Tako da odlazim da se zagrijem. Uradim sve po planu, ali već osjećam da će biti pakleno vruće. Osjećam da sam spremna, ali nikad se ne zna šta će biti od starta do cilja.
Skopski polumaraton
Idem prema startu, već nas prozivaju. Prvo se redaju maratonci pa polumaratonci i onda raja koja trči kratku trku. Hrpa navijača je naslonjeno na zaštitnu ogradu i plješću, slikaju, navijaju. Trema me hvata lagano, kontam hajde samo zazviždi da krenemo pa da me popusti, jer uvijek tako bude. Vidim oko sebe dosta žena koje izgledaju pravo spremne. U sebi razmišljam, ok kreni pametno, poslušaj Antu bar ovaj put, “Amela, ne zalijeći se”. I pij vodu na svakoj okrepnoj stanici, ne preskači ih.
U 8:30h oglasili su start i krenuli smo, ljudi su poludjeli, zvižde, plješću, trg Aleksandra bukvalno drhti od pozitivnih vibracija. U sebi sam molila samo da staza ne bude dosadna, ako je već vruće samo da se ne odulji. Krenula sam lagano, to sam bar mislila, jer su me ljudi bukvalno preskakali kao da trče životom i kao da je cilj za 100 metara, a ne za 21 km. Imam osjećaj kao da stojim. Pogledam sat i vidim da idem 15 sekundi brže nego što sam planirala. Eeee Amela prikoči, tako da su me ljudi još više i brže preskakali, kontam ok to je onaj početak kad se svi zalete, pa nakon 5 km plaču i puhću sa strane. Samo polako, i usporim. Naravno tako je bilo, sve one žene i momke, koji su me „preskočili“ sam počela polako stizati, prvi drugi, treći i tako redom. Malo sam ubrzala i držala taj tempo da vidim dokle će ići. Prvi okret bio je na 10. kilometru. Pošto više ne nosim slušalice, niti slušam muziku za vrijeme trke, posmatram okolo. Mogu reći da je duž cijele rute bilo navijača, negdje više, negdje manje, ali svi su srcem navijali i prenosili tu pozitivnu energiju. U dijelovima grada gdje je manje navijača, podržavali su nas volonteri ili neki DJ. Vidim i trkače koji idu u suprotnom smjeru. Ok, vidim auto i prvu trojicu, Kenijci sa maratonskim brojevima, pa par polumaratonaca. Onda susrećem prvu ženu sa maratonskom oznakom, iz Kenije, a ubrzo za njom maratonka Marija Vrajić, zatim ide djevojka prva sa polumaratonskim brojem, pa druga djevojka sa polumaratonskim brojem i treća djevojka sa polumaratonskim brojem i nema više, eto okreta.
Nisam mogla vjerovati, čuj ja četvrta. Ok, možda da je pokušam stići jer je izgledala poprilično umorno. Nastavim svoj tempo, vrućina je već pricvrljila. Polako stižem treću djevojku i držim taj tempo, ok sam. Ide već peta okrepna stanica, uzimam vodu već peti put, malo pokvasim usta i bukvalno se „okupam“sa ostatkom.Treća djevojka je već iza mene, držim jednoličan tempo. Već sam na 13. kilometru. Ok, nije puno, ali nije ni malo. Osluškujem tijelo, nema znakova da bi grč mogao da se javi, nastavljam tim tempom. Tada susrećem Tomu koji se dere iz drugog smjera „Hajde Amelaaa, drži tempo!“ Nisam vjerovala kad sam na tom kilometru sustigla i narednu djevojku. Tad sam shvatila da sam druga žena u polumaratonu. Kontam, ma daj Amela nemoguće. Prvo, garant si nešto pogrešno skontala u glavi, vrućina te ošamutila, drugo… ma nema drugo, jednostavno nemoguće! A pored toga ima još 8 km do kraja i može se svašta izdešavati. I tako prepirući se sama sa sobom otkuca i 17. kilometar. Tu negdje opet je bio okret i tada sam ponovo zaključila da sam druga. Ok, skontam Amela sad zapni i izguraj još malo, i to je to. Vrućina uporna, noge se već zapliću, i disanje sam malo poremetila, ali otkucava 20. km i vidim ispred sebe Kapiju Skopja koja je ujedno bila 100m od cilja. Prolazim kroz Kapiju i kroz cilj, ljudi aplaudiraju, vrište, gledaju ide li njima neko poznat, okrećem se, a oko mene 2-3 volontera, okružili me. Kontam, šta će samnom majko mila. Kad oni došli da me zbrinu, da vide jesam li dobro. treba li mi štogod i kažu – druga si. Čuj, hhahah ma šta dobro, odlično sam, ali ne mogu da vjerujem. Još veće moje zadovoljstvo je to što je pehare dijelila Paula Radcliffe (svjetska rekorderka u maratonu) i što pehar nosim u BiH. Srce kao kuća.
Uglavnom ako želite doživjeti trku svakom porom svoga tijela, da uživate u stazi, da osjetite pozitivne vibracije i tu energiju na trgu Aleksandra, da se smijete sa navijačima i da možda ostvarite svoj PB jer je staza ravna (samo se pripremite na vrućinu) ovo je definitivno trka za vas.
Vaši komentari
