BELMA DŽOMBA: Mrzila sam trčanje, pa postala jedna od sljedbenica te “religije”

Piše: Belma Džomba (ne žena rukometaša, već trkačica)

Međutim, nikako da pronađem vremena, sjednem i natipkam nekoliko rečenica.

Rastrgana sam na više od nekoliko strana (kao i većina ljudi, bez obzira na količinu obaveza kojima barataju), pa je vrijeme za pisanje teško pronaći. Uostalom, vrijeme za bilo što je u današnje vrijeme teško odvojiti. Za sve – osim za trčanje. Jer, trčati se mora.

Mislim, ako ovaj tekst pročita bilo koja osoba koja me upoznala kroz moje, od neki dan, 33 godine života, zasigurno će se dvaput zadržati na imenu autora teksta.  Jer, trčanje i ja – nikad nismo išli zajedno. Osim u rečenici kako ja mrzim trčati. Ali sve se promijenilo sa trenutkom kada sam upisala školu trčanja, sada “već” prije godinu i par mjeseci.

A zašto bi osoba koja mrzi trčanje uopće upisala školu trčanja? Da bi svima koji trčanje veličaju poput novootkrivene religije, napokon mogla začepiti usta. Naime, nije baš relevantno kritizirati nešto prije nego si i sam prošetao u tim cipelama. I dogodilo mi se upravo suprotno. I ja sam postala jedan od sljedbenika te religije, trčanja. I to jedan od najglasnijih, najzadovoljnih.

Zbog čega trčim i zbog čega uživam u  tome (čak i kad ne uživam)?

Zbog uzbuđenja – kada sam prvi put startala na utrci polumaratona u Zagrebu, imala sam toliku tremu da se uopće ne sjećam prvih 20 kilometara. Runners high držao me do samoga kraja. Zato i svoj prvi polumaraton pamtim kao najlakšu utrku u svojoj kratkoj trkačkoj karijeri. I koštalo me to, ne brinite. Kada sam otišla na drugi polumaraton, vjerujte mi, sjećam se muke svakog kilometra. OK, svakog metra. Podcijenila sam dužinu polumaratona, eto toliko je uzbuđenje moćno.

Zbog samopouzdanja i osjećaja nepobjedivosti – vrlo je zanimljiv raspon emocija koji osjetim na trčanju: od očaja i ekstaze, sumnje, uživanja, samouvjerenosti do patnje.

Zbog prijateljstava, druženja i putovanja – sada kad mogu, utrke biram po lokaciji na kojoj se održavaju. Gledam koji grad i zemlju nisam posjetila, jer trčati po ulicama nepoznatog grada ima svoju posebnu čar.

Zbog 100 Miles of Istria – ove godine sam po prvi puta stajala na cilju te velike utrke, ali ne kao natjecatelj, već kao gledatelj. I kada sam odlazila kući, rekla sam da mi je to jedina želja, otrčati neku od dionica te veličanstvene utrke. Nadam se da ću iduće godine i tu želju moći skinuti sa popisa.

I naposlijetku, zbog Trenera (Damir Adžaga) – velika, ali zaista velika razlika je kada odlučim sama odraditi trening ili kada se nađem iza leđa trenera. On me natjera da dam sve od sebe, da napustim svoju zonu komfora i da time napredujem i dalje. Trenera razočarati bilo bi poražavajuće za mene. Iako trčim potpuno rekreativno, dosta mi je važno vidjeti da sam iz utrke u utrku ipak malo bolja nego što sam bila zadnji put.

I zato kažem da je trčanje zapravo vrlo jednostavno za shvatiti.

Koliko uložiš u sebe na treningu, toliko će ti se vratiti na utrci. Treniraj, trudi se, daj sve od sebe i rezultat će doći. Mora. I sviđa mi se to, što se mogu pouzdati u sebe. Da se razumijemo, i dalje mi je teško kad počnem trčati, tijekom trčanja i do samoga kraja trčanja. Međutim, cijena patnje koju platite rezultira najvećom nagradom koju trčanje pruža. Nagrada koja se sastoji od discipline uma, jakog karaktera i hrabrosti da se suočite s vlastitom sumnjom i prevladate ju.

A koliko ću ja trčati?

Nikada nisam bila od onih što planiraju i žive po zacrtanim smjernicama. Lijepo je kad tako možeš koračati životom. Meni se stvari događaju usput, kao i trčanje uostalom. I zato jedva čekam vidjeti što će mi se u životu sve dogoditi dok trčim kroz njega.

Sportski pozdrav svima, vidimo se na cesti!

Vaši komentari