Piše: Maid Klepo
Bio sam pravi “couch potato”, uredski posao 8 sati svaki dan, pivo, grickalice i filmovi. Jedina aktivnost mi je bila šetnja sa psom.
Eh sad, svi znamo da takav životni stil kad – tad prisjedne. Počeo sam da imam zdravstvenih problema. Uz to dolazi stres od kojeg nisam mogao zaspati. Bio je to alarm za mene da moram nešto mjenjati u životu i našao sam trčanje kao neku antistres terapiju.
Zašto baš trčanje da izaberem? Kada sam napustio BiH zbog ratnih dešavanja počeo sam trenirati fudbal u Njemačkoj i uvijek mi je najdraže bilo kad smo imali kondicione treninge. Imao sam uvijek dobre rezultate i znam da sam jednom čak i neku nagradu na osnovu toga osvojio. Isto tako sam bio fasciniran prijateljima koji su svoj život radikalno promijenili i postali vrhunski trkači. Uvijek me je fasciniralo kako se ljudi tako mogu promijeniti.
Tako 2017. godine krećem i ja sa svojim aktivnostima. Prvo je bila brza šetnja trim stazom sa psom, sa jednom dionicom trčanja od cca 2 km, tako sam mjesecima radio. U tom periodu sam počeo mršati, i što je još važnije, bolje sam se osjećao. Nakon toga prelazim na trčanje asfaltom. Sjećam se prvog trčanja, nije bilo više od 3km, ali sam se ja raspadao. Noge su mogle dalje, ali pluća ne, iako nisam nikad u životu zapalio cigaru.
Nastavio sam trčati svaki drugi dan i tako cijelo ljeto. Dosta sam smršao i super se osjećao.
Ali kako dolaze hladniji dani tako se ja vraćam starim navikama, lijenčarenju. Nakon što je zima prošla kile su se vratile i bio sam sobom razočaran. Ali odmah krećem na trčanje, brzo ponovo skidam kilažu i dovodim se u solidnu kondiciju. Trčao sam distance od 7km do 16km. Tad prvi put pomišljam na polumaraton. Razmišljao sam o prijavi na Sarajevski polumaraton, ali valjda zbog prevelike nervoze i nekog poštovanja odustajem od te ideje. Pa onda polumaraton u Metkoviću, ali i to sam uspješno zaobišao sa nekim izgovorima.
Moram napomenuti da sam 90% mojih treninga odradio bez ikoga u pratnji. Godi mi tišina kada trčim, to su moji Zen momenti. Iako obožavam da slušam muziku ona mi samo smeta dok trčim. Nije da sam birao da trčim sam, tako jednostavno ispadne. Kad imam vremena obučem se i idem bez da nekoga moram čekati. Na početku je bio pas sa mnom, ali je njemu ubrzo dosadilo, demonstrativno je počeo da sjeda ispred mene kada pođem da trčim. Doduše bilo je ljeto i za njega je to prevruće. Tako da sam imao dva treninga, prvo šetnja od cca 2 sata sa psom i onda solo trčanje.
Dolazi zima 2018. Ovaj put se nisam htio vratiti starim navikama i odlučujem se odlasku u teretanu. Već tu sam imao u glavi polumaraton u Mostaru. Ideja je bila malo trčati na traci, neke vježbe i to je to. Prvi put stajem na traku i mogu reći da to nije bila neka ljubav. Osjećaj nije ni blizu onom kada sam napolju i odmaram trčeći. Ali nastavljam sa treninzima snage. U februaru počinjem opet da trčim napolju. Hladno je pa nisam nešto puno trenirao.
U međuvremenu sam se prijavio na polumaraton u Mostaru. Iskreno, premalo sam vježbao. Do samog polumaratona sam istrčao dva puta po 14km, dva puta 7km i jednom 10km. Ali sam bio pun samouvjerenja da ću ja to istrčati u nekom solidnom vremenu za početnika.
Tri sedmice prije samog polumaratona sam u šetnji sa psom povrijedio koljeno, spuštajući se niz neku padinu. Bol nije prolazila danima, dvije sedmice prije polumaratona sam stisnuo zube i krenuo na trčanje. Trčao sam 14km, ali je tako bolno bilo da mi se zamantalo kada sam stao. Tu je sva moja euforija pala u vodu. Prepao sam se, ali nisam nikad pomišljao da odustanem, samo me zabrinuo vremenski limit utrke (2:30). Nisam htio da se razočaram svojom prvom utrkom.
Što se polumaraton više bliži, moja nervoza raste. Tako dođe i petak, dan pred utrku. Legao sam ranije da se naspavam, da bih bio odmoran i spreman. Zaspao sam u 3 sata ujutro, a alarm me je probudio prije 6h. Toliko o odmoru. Pojeo sam dvije šnite hljeba namazane nutelom. Sa dosta vode sam ih zalio, neće niz grlo ništa od nervoze. Ja i kolegica Aida krećemo za Mostar, ne zna se ko je nervozniji. Oboje smo prvi put na polumaratonu. Kada smo došli pred Mepas i počeli se pripremati za utrku mene nervoza lagano prolazi, jer vidim da su i drugi učesnici isto tako nervozni. Valjda je to onda normalno, rekoh sebi.
Sad je 9 sati i utrka je startala, od nervoze nije ništa ostalo. Trčim prvi put sa više ljudi i osjećaj je neopisiv. Najradije bih stao negdje i svima aplaudirao. Kontam, neko ko za vikend nije ostao u krevetu da se naspava, nego ustao u neka doba i došao da se „pati“ ne može biti loš čovjek. Znači trčim sa hrpom dobrih ljudi.
Startao sam malo sporije zbog koljena, sve je bilo super, imao sam osjećaj da mi je kroz grad bilo lakše trčati. Nekako sve brže prođe kad sebi neke kratke ciljeve zadaš, “samo još dovde” pa opet tako. Čujem iz jednog kafića stariji čovjek govori: “Ove budale što trče”, baš simpatično od njega.
Circa na 16. kilometru me počinje koljeno boliti, baš jaka bol. I onda vrućina, nigdje hlada, nigdje vjetra. Nisam htio da prestanem trčati, imao sam osjećaj ako pođem hodati da će mi biti još gore da završim utrku. Kada smo ušli u Mahalu bile su tu česme gdje sam se umio, onda je slijedila okrijepna, tako da se dalo sve to izdržati. I naravno da ne zaboravim po koju pošalicu na stazi sa trkačima, ipak je nekako dobro znati da se ne patiš jedini.
Dolazim na pravac od Carinskog mosta do Mepasa, rekao bih najduži pravac do sad. Eh već je tad srce kao planina. Nisam sam sebe razočarao, uspjeo sam. Ulazak u cilj je stvarno neopisiv osjećaj i svima koji do sad nisu trčali bih preporučio, ako ništa zbog tog osjećaja, da se oprobaju. Prvi polumaraton istrčan, prva medalja je tu, ponosan sam na sebe kao da sam prvo mjesto osvojio. Štimung u cilju i druženje poslije utrke su bili puni pozitivne energije.
Kao i većina i ja sam postavio slike na društvene mreže, cijeli vikend sam se zahvaljivao prijateljima na čestitkama. Super osjećaj. Ja koji sam navikao da trčim sam, jedva čekam sljedeći polumaraton da trčim sa pozitivnim i vedrim ljudima.
Nisam neko ko daje drugima neke mudre savjete. Ali bih svima koji se dvoume rekao da se prijave na sljedeći polumaraton. Ne dajte da vam neko kaže da ne možete uspjeti i da niste vi za toga. Samo hrabro!
Vaši komentari
