Piše: Elvedin Tunović
Iako sam imao trkački uspješan period i na tim distancama, gdje sam uglavnom progresivno napredovao, došlo je do malog zasićenja i ja, kao neko ko je uvijek željan izazova, sam jednostavno želio probati nešto novo.
A dužine su me uvijek privlačile i po nekoj mojoj procjeni odgovarale, za sebe sam nekako smatrao da sam bolji što je utrka duža i logičan izbor je bio probati neki ultramaraton.
Guglaj, traži, s obzirom da preferiram cestovne utrke previše izbora u regionu baš i nema pa ono što mi se učinilo najzanimljivijim je utrka duga 61.35km od Zagreba do Čazme. Kontam to je to, izazov postavljen!
I tako, dok sam radio bazne pripreme, dosta sam istraživao o ultramaratonskim treninzima i oni su bili drugačiji od onoga što sam do sada navikao, uglavnom dosta više dužeg i sporijeg trčanja i manje intenziteta.
Bilo je i dosta otežavajućih stvari tokom priprema, ono što me najviše usporilo je to što se u međuvremenu ispostavilo da sam anemičan, ali pošto su pripreme već išle uveliko, nisam želio odustati od svog poduhvata, samo sam malo smanjio ambicije.
Na put za Zagreb sam krenuo sa drugom Mirzom i njegovim tatom Rasimom.
Vremenska prognoza naravno ne ide na ruku, nedjelja daleko najtoplija i najsunčanija gledajući nekoliko dana prije i poslije, baš se taj dan našao i sat pomjerati unaprijed da spavam manje, ništa ne ide u prilog, ali hajde, neka bude što izazovnije, nema veze.
Nervozan sam na startu, ne volim imati na sebi sve što je viška, a ovaj put nikad natrpaniji, pun gelova, saltstickova, kačket na glavi, znam da će me sve u neka doba početi nervirati.
Kažu ovi koji su ranije trčali Čazmu, bitno je ne krenuti jako, jer je trka faktički i terenski sve teža kako idu kilometri i reklo bi se da počinje tek poslije 40-og kilometra. Ta zadnja trećina staze je najzahtjevnija, dosta valovita sa par baš zeznutih uzbrdica i zaista sam se uvjerio da je tako.
S obzirom na sve, nisam bio previše opterećen rezultatom, nisam bio baš ni svjestan svojih mogućnosti i krenuo sam samo onako na osjećaj, bez posebne taktike. Držao sam tempo između 05:10 – 05:15 i jako dobro mi je išlo, tako da sam na 42.2km, maratonskoj dužini, imao prolaz 03:41:56, ali onda dolazi ta famozna posljednja trećina. Utrka nije brojna, startalo je 115 ljudi, pa se i ono malo grupica što je bilo odavno rasulo, tako da kako ide trka i po pitanju toga postaje sve sablasnije, prosto poželiš vidjeti trkača, sunce sve više udara u glavu, onog nekog vjetrića koji je prijao sve manje ima, bole me zglobovi, uzbrdice izluđuju, sve se više zadržavam na okrepnim stanicama, što mi je velika novina i razlika u odnosu na one brže trke koje sam trčao.
Posljednje brdo na 61. kilometru je bilo u fazonu: “Jel me ovo neko za***ava više!?” Poželjeh ga čak i prehodati, ali izgurah nekako i nakon toga olakšanje, nikad ljepša ciljna ravnina. Konačno vrijeme 05:39:50.
Ovo je stvarno bila druga dimenzija u odnosu na sve dosad i nakon ovoga sam stekao posebno poštovanje prema ultramaratonu.
Ove godine su i rezultati ove utrke bili nešto lošiji nego prethodnih, ponajprije zbog toplog vremena i stvarno respekt svima koji su završili unutar limita koji nije ni mali, sedam sati. Baš spomenuše da razmišljaju o povećanju na sedam i po. Ponosan i na svoje drugove ultramaratonce Mirzu i Rasima koji su po planu završili svoje utrke.
Utrka kao utrka je divna, baš onako kako ja volim. Sa 0 KM startnine dobiješ puno više nego na mnogim trkama sa ne baš jeftinim startninama i mogu biti primjer ostalima.
Odlična organizacija, bogate okrepe na svakom petom kilometru, u cilju imate ručak i tuširanje u motelu, a ono što je posebno lijepo je poštovanje prema svakom trkaču. Spiker je sve do jednog jednako bodrio u cilju, a nakon toga na proglašenju pobjedika je svaki pojedinačno prozvan i dodijeljena mu je medalja, diploma i majica. Iako nema previše trkača, jako lijep gest. Jedina mala zamjerka je šturost informacijama po pitanju utrke, tako da recimo između ostalog nigdje nema navedeno ni kad se preuzimaju startni brojevi, tako da je za neke informacije najbolje upitati neke od prošlogodišnjih takmičara.
I tako završi moja ultramaratonska priča zvana Zagreb – Čazma. Utrka na koju se svi vraćaju i vrijedi se vratiti. Samo idući put iskusniji i nadam se spremniji.
Vaši komentari
