BRANISLAV PAVIĆ: Svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju – ispunjenje sna

Piše: Branislav Pavić

Prednost koja mi daje mogućnost da se takmičim na međunarodnom nivou je da sam državljanin u više zemalja, a u Bosni i Hercegovini ispunjavam uslove da budem dio nacionalnog tima.

Bh. muška reprezentacija u sastavu: Rašid Haračić, Kornej Arkoš, Mirsad Abdaković, Marko Kožul i moja malenkost. Ženski tim: Jasmina Kavazović i Anela Bjelić. Podrška: Ermina Ćosić.

U zadnje vrijeme sam počeo malo više vježbati s ciljem poboljšanja performansi na različitim kratkim udaljenostima, pa ćemo vidjeti kako će to ići.

Dan 1, srijeda, 5. juni

Putovanje u Coimbru (Portugal). Imao sam letove iz Geteborga rano ujutro sa 1 satom zaustavljanja u Briselu, nadao sam se da prvi let neće kasniti. Na aerodromu sam sreo Anniku Nilrud (vođa švedskog nacionalnog tima) i naravno da smo se lijepo ispričali sa mnogo razgovora o trčanju. Oba leta su bila na vrijeme, tako da nije bilo nikakvih problema u putu. Od Lisabona autobusom 2 sata do Coimbre i nakon toga putovanje se završilo. Ukupno vrijeme putovanja – preko 11 sati.

Dan 2, četvrtak, 6. juni

Probudio sam se već u 6 sati, malo prerano, ali sam imao kvalitetan san tako da sam se osjećao odmorno. Dva trkača iz našeg bh. tima (Kornej Arkoš i Rašid Haračić) trebalo je da dođu u hotel tokom noći, ali pošto je njihov let kasnio, morali su ostati i prespavati u Lisabonu. Ostali trkači iz naše reprezentacije su svakako danas planirali dolazak u Coimbru, pa sam do njihovog dolaska sam hodao okolo i upoznavao se sa trkačima iz drugih zemalja. Bilo mi je drago upoznati toliko talentiranih trkača koje sam ranije mogao gledati samo na društvenim mrežama. Tokom poslijepodneva svi su napokon došli iz mog tima, a neke od njih sam prvi put sreo. ITRA nas je rezervisala u 19:30 za doping kontrolu i info o Quarz zdravstvenom programu, tako da smo ostale sate odmarali i posvetili vrijeme za istraživanje hotela i naravno poneku fotografiju.

Dan 3, petak, 7. juni

Trening (30 minuta lagano), doručak, tehnički sastanak, ceremonija otvaranja, isporuka brojeva i ostatak dnevnog odmora i opuštanja. Do petka popodne nisam osjetio nikakav pritisak i stres prije trke, ali onda sam počeo sve više razmišljati o trci. Hoće li biti dovoljno energije/kcal, tekućine, koji je tempo najbolji, itd… Napetost se osjećala pomalo i zaspati na vrijeme nije bilo tako jednostavno.

Dan 4, subota, 8. juni

“Race Day”, start trke u 10:00 po našem vremenu. Probudio sam se u 6:00 svjež i odmoran, obukao sam se u za trku i osjećaj je bio dobar, bio sam nestrpljiv za startom trke. Lagani doručak u hotelu, i onda su nas odvezli autobusom, 30 minuta do Mirande Do Corvo gde je bio start i cilj. Prije starta, bilo je vrijeme za završnu kontrolu, obaveznu opremu, WC, kofeinski napitak i vrijeme za zagrijavanje. Nakon zagrijavanja došao sam prilično kasno na start tako da su svi trkači već bili na svom mjestu, a onda sam morao da se malo proguram za bolju startnu poziciju.

Odbrojavanje i start!

Wow, kakvu brzinu su ljudi imali u svojim nogama. Ja sam započeo trku prilično kontrolirano u prvom kilometru, ali ipak je to bilo oko 4 minuta, što ja baš i nemam naviku, pa sam malo usporio da bih uštedio energiju za drugi dio trke. Do prve okrepne stanice “Vila Nova” na 7,1 km je išlo po planu (sa sobom sam imao dodatnu tečnost tako da nisam morao da se zaustavljam i dopunjavam). Između prve i druge okrepne stanice imali smo nešto duži uspon, gdje uopšte nije bilo moguće trčati (bar u mom slučaju), a na nekim dijelovima staze bilo je toliko trkača tako da smo čekali u redu da bi se mogli popeti. Već sam tu sreo neke trkače koji su padali i povrijedili se, žalosno za njih. Na toj uzbrdici sam sustigao Mirsada (trkača iz naše reprezentacije), trčali smo zajedno neko vrijeme i kada je došla nizbrdica, ja sam se samo pustio.

Druga okrepna stanica “Senhora Da Piedade” na 16 km (ovdje smo imali svoju podršku, Ermina, supruga gore pomenutog Mirsada), ovdje sam prošao sa vremenom 1:45, vrlo dobro, sve je išlo po planu. Sada dolazi najteža dionica gdje imamo 13km sa 900 visine do sljedeće kontrole, a sunce i vrućina nadolaze. Na tom dijelu nisam ništa pojačavao tempo jer sam htio sačuvati malo snage u nogama za trčanje u drugom dijelu staze.

Kao što sam i očekivao, to je bilo dugačko brdo i vrućina se osjećala već tada, srećom, imao sam dosta tekućine sa sobom. Na toj dionici sam prestigao dosta trkača, a neki od njih, koje sam i poznavao, su bili iz Hrvatske. Gore i dole, gore i dole i konačno smo došli do treće okrepne stanice “Mestrinhas” koja je bila nakon 29 km. Ovdje sam napunio bocu vode i požurio dalje  jer je bilo samo 5 km do sljedeće stanice i to je uglavnom bila nizbrdica na kojoj sam ja prilično dobar, bar sam tako mislio.

Nelagodna završnica

Ovdje se nešto dogodilo, tako da sam nakon 33 km u trci gdje sam počeo da osjećam nelagodu i odmah nakon toga sam dobio grčeve na desnoj nozi, strma nizbrdica koja je bila duga oko 4 km je bila prenaporna u tom tempu za moje već umorne noge. Tad sam morao da usporim i trčim lagano koji minut dok me grč nije popustio. Mogu da zahvalim Josipu Stipčeviću (reprezentativcu iz Hrvatske) koji mi je dao soli kako bi me grč što prije prošao. Ovdje sam izgubio neko vrijeme, a i nakon toga sam morao trčati nešto malo sporije nego što sam htio, ali ipak uspjevao održati dobar tempo, tako da sam uspio ući u cilj ispod 5 sati što je i bio realan cilj za moju sadašnju formu.

Okrepna stanica “Gondramaz” bila je na 34 km u trci. Ovdje je bilo tako dobro došla okrepa i hladna voda da me ohladi. Nakon ove stanice, bilo je malo lakše da se pojača tempo bar za nekoliko preostalih kilometara. Kad već vidim sebe u cilju dolazi tehnički dio staze gdje uopšte nije bilo moguće trčati brzo. Na tom dijelu trčati bilo kojim tempom je bilo naporno. Nakon tog dijela napokon dionica gdje se može trčati malo brže. Jedna stvar u kojoj sam dobar je da se spotaknem i padnem na netehnički zahtjevnoj stazi, srećom ovaj put pad nije bio toliko opasan pa sam čim prije ustao i nastavio trčati.

Ostvareni san

Osjećaj je bio dobar, neugoda oko grčeva me malo popustila, ali čim sam povećao brzinu, grč bi se opet vraćao, tako da sam posljednji dio staze morao trčati u ugodnom tempu.

Konačno sam vidio grad “Miranda Do Corvo”, cilj je blizu, pomislih u sebi. Službeni rezultat 44km + 2200 visinske za 4:54:45. Moglo je biti bolje i brže, ali za trenutnu formu, ovo je sve što sam mogao da izvučem u svom najboljem izdanju. Osjećaj koji se ne može opisati riječima. Ciljna linija na Svjetskom prvenstvu je bila ono što sam samo mogao sanjati prije nekoliko godina. Mogu samo reći: “Nikad ne odustaj!” Čestitam svima koji su završili trku, a posebno mojim prijateljima iz reprezentacije, vi ste najbolji!

Veliko hvala mojoj porodici koja me podržava, bez vas ne bih bio ovo što jesam! Takođe bih želio da se zahvalim svima koji su me pratili i podržavali preko društvenih medija, kao što obično kažem: “Vi ste moj vjetar u leđa tokom trke”.

Vaši komentari