6. MARATON “STAZAMA BRANKA ĆOPIĆA”: Čini se, to je začaran kraj, kroz koji vilu progoni zmaj

Jeste li nekad doživjeli da dođete na neko mjesto, sretnete neke ljude, i odjednom se osjećate kao da se svemir „uštimao“, i da je baš sve na svom mjestu, u vama, i oko vas?

1209

Piše: Hanifa Terzić

Podigli smo brojeve, i prvi usklik oduševljenja mi je izmamila majica. Tačnije, maskota utrke na majici. Ježurka Ježić, stari drug. Mislim da ću ga ponekad izvesti u šetnju.

Sa sedam sam pročitala prvu ozbiljnu knjigu u svom životu. Doživljaji mačka Toše. Njemu su noge duge do same zemlje, ali kad legne na leđa, nisu do neba. Već tad sam znala da čika Branko zna pričati priče. Tako da mi drži pažnju, i budi mnogo emocija.

„Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima.“

Anđela Macura, Hanifa Terzić, Tea Oljača (najbolje tri na 5km)

Ljeto ’92. u Sarajevu. Jedna djevojčica od 9 godina, i njen pisac, koji je tjerao strah. Govorio je čika Branko o ratu. Tješio me da u svakom ludilu postoji neki Prokin gaj, mjesto iz mašte u kojem važe druga pravila, i u kojem sam sigurna. Sanjala sam krajiške vrleti kao utočište. Dio mog srca je zauvijek preselio u taj kraj, u kojem nemam nikoga. Nikoga, osim Ćopića.

„Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.“

„Orlovi rano lete“ sam valjda pročitala desetine puta. Na ovom dijelu bih malo plakala, a onda okrenula prvu stranicu ponovo. Kad mi je brat otkrio da ima čitava trilogija, i Delije na Bihaću, poslije svega… Teško se ta sreća i ushićenje može opisati riječima.

Otići u Brankov kraj je značilo vratiti se sebi, iskopati put kroz godine novih iskustava, i ponovo biti dijete. Ostao je veliki žal što nisam prošla cijelu stazu, ali to u ovom trenutku nikako nije u planu, u iščekivanju Vučka, i 4 sedmice poslije maratona. Drugi put. Želim vidjeti sve, i znam da će biti jako emotivno iskustvo.

Ako sam i propustila vidjeti Hašane, zauzvrat sam dobila cjelodnevno druženje sa ekipom iz organizacije, publikom, srdačnim građanima i navijačima u zoni finiša. Mnogo je entuzijazma, ljubavi i pozitivnih vibracija bilo u nedjelju u Novom Gradu. Znam da mora biti stresno i naporno organizirati tri utrke. Ali ni u jednom trenutku nisam osjetila tu napetost. Naprotiv. Ljudi su bili sjajno raspoloženi, susretljivi i ljubazni, a takvo gostoprimstvo još nikad nisam vidjela. Fantastični Radoslav Rale Simić je od ranih jutarnjih sati, pa sve dok posljednji trkač nije prošao kroz finiš, bio na stazi, animirao publiku i bodrio trkače. Čovjek je napravio posao težak kao dva maratona, bez znaka umora.

Radoslav Simić i Saša Antić (pobjednik maratona)

Direktor utrke, Srđan Bašić, ekipa iz AK „Sloboda“ i brojni ljubazni volonteri su napravili sjajan posao. U svakom trenutku sam osjećala da daju apsolutno sve od sebe. Kakva demonstracija sportskog duha, i kakvo gostoprimstvo!

Još uvijek nošena atmosferom, polazim kući sa mnoštvom živih likova iz Ćopićevih priča. Poseban je ovo kraj, i poseban narod. U trenutku mi se učini da je nešto promaklo kroz šiblje pored puta. Vuk, nema šta drugo biti. Zeleni vuk, naravno. Smiješim se, ali ne dijelim ovu misao sa Ersanom i Draženom. Pomisliće ljudi da me sunčanica ubila. Vratiću se na ovo mjesto, znam.

Vaši komentari

Podržite rad portala trcanje.net