Piše: Amela Sarajlić
Bilo je nekih rekreacija tipa aerobik, pilates i sličnih aktivnosti.
Vremenom sam shvatila da me zatvoren prostor guši, da su sale u kojima nema dovoljno zraka ubitačne, da se otvaranje prozora i strujanje zraka odraze na mene u vidu glavobolja. Preglasna muzika dok se vježba struže basovima po mom mozgu i tražila sam svaki razlog da odustanem. Ali, kad dođete u neke godine kad se počnete pitati, a šta sad, kako dalje i dokle tako, krenete istraživati. OK, ne volim zatvoren prostor, sramota me da se sama izlažem nekim sportskim ispadima, sa slikom u glavi da svi gledaju u mene i da sam presmiješna u tenisicama, s viškom kilograma… I onda sam počela razgovarati sa poznanicima, prijateljima i otkrila školu trčanja Klix.
Zelena grupa
Prošle godine sam krenula sa zelenom grupom i gurala kao „najgora od sve djece“, zadihana, crvena u licu, zadnja i tako do Ramazana. Onda sam napravila pauzu i pokušala nakon mjesec dana pauze da nastavim gdje sam stala, ali moja „zelena“ grupa je napredovala i otišla predaleko za mene, jednostavno ih nisam mogla pratiti. Pokušala sam trčati sama, koliko sam mogla i sa dvije drugarice iz kluba prijavila sam se na štafetni polumaraton. Neponovljivo iskustvo! Cijelim putem dok sam trčala srednju dionicu sam sama sa sobom vodila monolog: te što ti je ovo trebalo, te mogla si navijati i biti i na taj način dio ove lijepe priče, ali na kraju sam istrčala svoju dionicu, i bila ponosna na samu sebe. Možda je ovo smiješno ljudima koji se stalno bave sportom, ali ova moja iskustva su samo pokazatelj da ni godine, ni fizička nespremnost nisu prepreka da se neko odvaži i počne mijenjati svoje životne navike na bolje. Sa ekipom iz Klix-a sam išla i u Bejrut i trčala dionicu od 8K. Nezaboravno iskustvo!
Zimska pauza
Onda pauza cijele zime. Svo vrijeme, i dok nisam bila u trkačkom điru, bila sam u kontaktu sa sjajnom ekipom „zelenih“ putem zajedničke viber grupe, pratila sam i radovala se njihovim uspjesima, njihovim medaljama i istrčanim kilometrima.
Škola trčanja Klix i ja, ponavljač, i ove godine počeli smo druženje, opet u grupi početnika, priključila sam im se u drugom dijelu trkačke škole. Neka nova i stara lica, novi drugari i stari, najbolji treneri. I opet ispočetka. Sebi sam rekla da nema veze što sam među najsporijima i najstarijima i što krećem ispočetka, svoj uspjeh ću mjeriti redovnim dolascima na treninge i realizovanjem plana zadanih kilometara, pa makar stizala i završavala treninge i sat kasnije od drugih. Korigovala sam držanje, Sabina mi je pomogla da ispravim način trčanja (pored Sabine, Jelena i Franjo su treneri koji rade sa početnom grupom), i krenula. U sklopu škole je i tradicionalni kondicioni trening, ove godine na planinu Bjelašnicu, penjanje na Visočicu i vrh Vito 1960 m.n.v, super druženje i uživanje s ekipom na planini. E onda su krenuli treninzi dužine, prvih 10K u Aleji na Ilidži. Možda izgleda strašno, ali ne odustajte od sebe, može se i malo trčati, malo hodati, ali je bitno biti redovan na treningu, pa 13K, 15K, 18 K i na kraju polumaraton.
Uspjeh grupe
Svi iz grupe su istrčali, što je stvarno velika stvar, krenuli smo u grupi, a pošto idem sporije ostala sam iza. Ali nije ni to loše, svako prati svoj tempo. Svi trkači su super, bodre jedni druge, na ulici puno svijeta sa transparentima, posebno bih pohvalila sve iz škole „Trčanje i to“ koji su bodrili i navijali za sve. Zadnji kilometar, fizički i emotivni rezervoari prazni, gotovo je, u isto vrijeme bih se smijala i plakala, onda sretnem moju Ozrenku koja me čeka i bodri i Amera koji me ruži što ne trčim pred sam cilj, iza ugla grupa iz „Trčanje i to“ koji su mi dali snage da pređem zadnjih sto metara.
Tako se završio moj prvi polumaraton, u zadanom vremenu (2:52:25). Za taj osjećaj isplati se trčati!
Vaši komentari
