Piše: Ozrenka Barbarić
A sunce k’o sunce. U ovom danu se baš i nije proslavilo. Valjda je i samo bilo pospano pa je poslalo guste sive oblake da prekriju nebo, ali i natope zemlju. Kiša je lila bez prestanka, no što može kiša ovome danu?!
Ovaj dan nije bio samo neki tamo obični dan, ovo je ONAJ Dan sa velikim D, bar za mene. Ovom je danu prethodila jedna neprospavana noć. Noć iščekivanja, trkačke treme, neke čudne neizvjesnosti, pomalo i brige… Mogu li? Jesam li sve što treba pripremila? Kako ću ja sve to? Pa onda opet preslagivanje opreme i neko iščekivanje da sve to krene, da se dogodi, da počne utrka, da potrčim.
Budim muža u 5:30h, skoro sat prije nego li smo se dogovorili. Iščekivanje je lakše kad imaš nekog kraj sebe, bar malo da ti skrati to vrijeme koje treba proći. Spremam se, oblačim opremu i sve to kao da činim po prvi put. „Kupimo“ i moju Lenu i već oko 6:30h smo na putu za Metković.
E da, Lena mi je trebala. Ona je „krivac“ što sam danas na putu da otrčim svoj prvi polumaraton. Ona je počela trčati prije mene i ne bi propustila niti jedan naš susret pitati me: “Kad misliš krenuti s trčanjem?“ Nalazila sam stotine opravdanja zašto ja to ne smijem ili ne mogu: „Znaš moje zdravstveno stanje, moje dijagnoze…?“, „Nemam vremena, imam puno obveza“ i sl., no ona je bila sve više uporna što sam ja imala više izgovora. I evo nas danas… vozimo se zajedno… moja je podrška, moja savjetnica… jer sve je ovo već prošla. Njeno „Možeš ti to“ nekako dođe kao tabletica za smirenje.
Stigli smo u Metković. Bez obzira na čeličnu zavjesu oblaka koji sipaju kišu iznad nas i koji prijete još jače zapljuštati, u gradu vlada neka pozitivna atmosfera. Pred 
ciljnom ravninom i mjestom gdje smo preuzeli startne pakete dočekala nas je velika mandarina napravljena od tisuća malih mandarinčica i izmamila na naša usta osmijeh i naravno potrebu da “opalimo” koji selfie.
„Ma samo da krene“, vrzma mi se po glavi. Polako jedan po jedan kao neki vojnici, jednako obučeni, u naše majice, pristižu moji SanusMotusovci. Držimo se zajedno, potičemo i hrabrimo jedni druge, jer mnogi od njih će danas kao i ja po prvi put trčati 21km „u cugu“ (što bi kod nas rekli). Kroz misli mi prolazi moj prvi trening. Da mi je netko tada rekao da se na jednom mjestu može skupiti takva ekipa, takvi pozitivno ludi, zabavni, divni ljudi rekla bih da je to nemoguće. Mislim da me to i zadržalo da ostanem i trčim bar dok se nije dogodio onaj „klik“, ona čudna kemija, između mene i trčanja, između mojih stopala i cesta koje pod njima izmiču… a to je tek ljubav, a ljubav… nju ne možeš opisati, bar ne riječima, jer nema riječi koje ju mogu obuhvatiti… pa tako se dogodila i meni ta ljubav, tolika da mi je bilo nevažno da li trčim sama ili u grupi, da li je kiša ili sunce, takvoj koja svaki slobodan trenutak zove na još jedan „run“.
I evo me sada ovdje, slijepo slijedim Adijeve upute i prije samog odlaska na start jedem ni manje ni više nego sendvič s nuttelom… gušti su gušti. Isprika mi je ta da mi treba šećera i energije, a u stvari uživam.
Moja majka ne propušta još me jednom nazvati i savjetovati da ne trčim po kiši jer ću se prehladiti te da ne kukam ako se to i dogodi.
Sjedamo u autobuse i odlazimo na start. Kiša kao da je odlučila potopiti svijet. Nemilice pada i pojačava. U kabanicama smo skupljeni kao neki vrapci pod strehom i smijemo se, pričamo dogodovštine i viceve i ludo se zabavljamo. To iščekivanje starta donosi i neka nova poznanstva, neke nove trkačke „suborce“.
A onda krećemo na start. Čekamo u kabanicama, a kiša samo pojačava. Vrijeme je za pokisnuti i svi kao po nekoj nečujnoj naredbi skidamo kabanice. Uzbuđenje raste. Ja provjeravam jel sve uz mene: magnezij, gelovi (a do prije mjesec dana nisam imala pojma šta je to), voda i naravno VOLJA… da istrčim, da sebe pobijedim, da učinim ono što sam prije 6 mjeseci mogla samo sanjati i za što sam mislila da se možda nikad neće dogoditi. „Dosta je meni i 10km…“, tješila bih se, a srce je ipak htjelo pokušati.
Zvuk sirene označava start i krećemo. Ne vidim nikog oko sebe, a htjela sam trčati s Lejlom i Arminom…izgubila sam ih. Što sad? Moj pomno pripremljeni plan je odmah pao u vodu, no tada mi se u misli vratila slika prethodnog dana… kava s Tanjom i njene riječi na moje paničarenje…“Draga, UŽIVAJ“. I tu se dogodio neki preokret u meni. Nema za mene odjednom nikakve prepreke. Dižem glavu, gledam oko sebe. Toliko ljudi trči. Čujem kako šljapkam po lokvama koje povremeno na stazi postaju i potoci, no ništa mi ne smeta. Ni to što sam mokra do gole kože, ni to što nikog poznatog oko mene nema, ja i moje trčanje sami smo, a noge se raduju svakom koraku, svakom pretrčanom metru, svim ljudima koji su izašli da podrže trkače. Ljudi, ja užiiiivam.
I kako to biva, valjda uvijek u životu, Onaj od gore vidi sve i poslaže stvari kako On to želi, pa tako i meni pošalje Natu. Nekako smo krenule skupa od 3. km i odlučile zajedno trčati, jer ipak lakše je kad imaš nekog svog. Razgovaramo, bodrimo se. U istom smo „sosu“ jer i njoj je ovo prvi polumaraton.
Korak po korak, metar po metar, uz kišu i smijeh već stižemo do famozne „the uzbrdice“ o kojoj su nam pričali. Jedna drugu i hrabrimo i tješimo da će biti super ako dođemo za 2h i 30 min, no tad srećemo i upoznajemo Antonija i Marija. Antonio je inače trener pa ima dobre metode uvjeravanja, dok je nas uspio uvjeriti da ostatak trke krenemo s njima i pokušamo istrčati utrku za 2h i 5min. Adrenalin, ludost, ono Tanjino „UŽIVAJ“ natjerali su me da pristanem i pokušam. Tanjo, evo me uživam…bila bi ponosna na mene da vidiš koliko mi je dobro.
Razgovor, smijeh, zezancija i mi smo već na 12.km. Ulazimo u selo, ljudi nam mašu, nude nam piće i mandarine. Osjećaš se dobrodošao, prihvaćen, radostan i to te tjera naprijed.
„Samo da okrenem na 15km…“ – mislim u sebi, “i sigurno ću završiti utrku“.
I okrenula sam. Mario i ja malo pojačavamo. Bodrimo jedno drugo da možemo, da idemo istrčati najbolje što se može. Um je spreman, no već na 18km noge postaju teže, ali trči se i može se i svakim korakom znam da sam bliže cilju.
Mario može i brže i na 19.km mu kažem: „Idi…mogu ja sama“.
I sama sam…sunce je provirilo i svojim me zrakama obasjalo, kao da je znalo da sam blizu…blizu kraja…blizu cilja. Prelazim magistralu i trčim šetnicom uz Neretvu. Primjećujem njenu smaragdnu ljepotu i ptice kako lete nad njim i prkose nebu. U meni je radost, tolika da sam u ganuću. Zahvaljujem Bogu na mome životu, na prirodi koja me okružuje, na ovome danu i na svemu onom što me očekuje kada prođem kroz cilj, na mojoj obitelji, na SanusMotus ekipici. Umor više ni ne osjećam samo čujem lišće koje šušti ispod mojih nogu.
„Idemo Ozzy!“ čujem i vidim Sanju kako me bodri, „još samo 500 metara“.
Mislim…jel ovo opet kiša počinje… ne to su moje suze… radost i uzbuđenje rastu, zadnji zavoj i cilj. Vidim svoga muža, ponosan je, vidim svoju Lenu, Zoku, Irmu, Adija, Vedrana, Vladu, Đanija… Smijem se…radost me preplavila, skačem visoko u vis po ciljnoj ravnini, plešem, ludujem…ulazim u cilj.
2h i 8 min…savršeno…plačem i grlim ih sve…ta medalja oko vrata znak je da sam pobijedila sebe, svoje strahove…da sam srušila svoje granice i postavila nove.
Usudila sam se sanjati i dosanjala sam svoj san. Istrčala sam svoj prvi HALF.
A sada kad sam jednom iskusila ovu radost, ovaj okus pobjede nad sobom… Idemoooo dalje. Split Half I am ready for you.
Vaši komentari
