Piše: Mihret Delić
Za razliku od prvog maratona, ovaj put je sa mnom išao i brat Mirnes, veći dio staze smo trčali skupa.
Bratu je rođendan pa sam odlučio da ga počastim putovanjem na maraton koji se trči na dva kontinenta i da i njemu bude prvi maraton na istom mjestu gdje sam i ja istrčao svoj prvi maraton.
Na put u Istanbul krećemo u petak 1. 11. 2019. godine iz Sarajeva, avionom. I ovaj put u Istanbul odlazim sa organizovanom grupom. Za razliku od prošli put kada nas je bilo oko 50, ovaj put je grupa imala 77 članova, a koju je odlično organizovala Merjema Mekić, sve pohvale za organizaciju. Od nas 77, maraton je trčalo nas desetak, neki su trčali 15km, a neki su bili podrška.
Subota je bila slobodan dan na raspolaganju, pa smo ga iskoristili za obilazak grada, možda se malo i pretjeralo, malo se napravilo viška kilometara, ali tako je to kada dođete u grad gdje se uvijek ima šta vidjeti i gdje vam se teško suzdržati i ostati na jednom mjestu cijeli dan.
Nedjelja ujutro, 3.11.2019., ustajanje u pet, doručak i lagano pješke do trga Sultan Ahmet. Išli smo skupa u manjim grupama iz hotela, nekih dva kilometra.
Start maratona je sa druge strane Bosfora, u Aziji a gdje nas prebacuju autobusima koji nailaze i kupe učesnike svih trka ispred trga Sultan Ahmet. Prvi autobusi su stigli u 6:30 ujutro. Barem što se tiče autobusa u koji sam se ukrcao skupa sa bratom sve je prošlo u savršenom redu, stigli smo na start sat i po ranije, taman dovoljno da se može u miru otići u WC, naći autobus koji će prevesti višak opreme na cilj, a koju smo obukli da se ugrijemo do starta, kao i pronaći startnu zonu. Ja i brat smo dobili startnu zonu C. Autobusi koji primaju torbe sa opremom su bili poredani po startnim brojevima od najmanjeg ka najvećem sa određenim rasponom startnih brojeva, da bi se lakše mogle naći stvari kada dođemo na cilj maratona na trgu Sultan Ahmet. Svi učesnici trke su dobili torbu u koju su mogli staviti lične stvari, a na kojoj se također stavljao startni broj učesnika. Plava boja je bila za maraton. Sve je organizovano vrhunski.
Na startu velika gužva, ubrzano se kreće, traži se svoj mir u startnoj zoni. Ponio sam sa sobom mobitel da napravim nekoliko fotografija prije samog starta za uspomenu, ipak se ne trči svaki dan Istanbulski maraton, samo jednom godišnje. Polahko se zagrijavam i čekam start maratona. Sa mnom je bio i brat cijelo vrijeme.
Startamo tačno u devet sati po lokalnom vremenu, temperatura ujutro oko 15 stepeni Celzijusa uz blagi vjetar koji je puhao od juga. Od početka sve ide dobro, brzo se probilo iz gužve i brzina se mogla kontrolisati koliko – toliko. Trčim skupa sa bratom, držimo se zajedno sve po planu i kontrolisano u tempu između 4:00 i 4:15 minuta po kilometru, i tako punih 30 kilometara. Staza u Istanbulu dosta valovita i reklo bi se teška za trčati. Na petom kilometru spust prema Bešiktašu, u dva kilometra 50 metara spusta. Tu su mi bili najbrži kilometri. Ostatak staze približno ravan sa malim, ali dugačkim usponima i padovima do pred sami cilj maratona kada staza kreće kroz Gulhane park pa do trga Sultan Ahmet gdje se u samo kilometar i po popnete sa nivoa mora do 40 metara nadmorske visine na kojoj se nalazi trg i džamija Sultan Ahmet.
Prvu polovinu staze prelazimo skupa u vremenu 1:27:54, držimo se skupa još desetak kilometara i onda počinje blagi umor u nogama, brat posustaje, a ja nastavljam da se držim tempa unutar 4:20 minuta po kilometru, držim tempo još sedam kilometara i onda usporavam. Stiže me umor i trkači počinju da me prolaze. Trčim još tri kilometra u sporijem tempu, kada sam prošao kroz kapiju za 40 kilometara, stao sam i prohodao nekih pet minuta, tako da sam 41. kilometar prešao za 8 minuta i 10 sekundi. Umor je učinio svoje, a i sunce je konstantno grijalo od desetog kilometra kada je staza izašla na čistinu pored mora. Temperatura već sada oko 25 stepeni, ugrijalo, iako je bilo vode i pio sam je redovno, ipak sam sada nakon 40 kilometara bio suh i žedan.
Nakon kraćeg predaha polahko nastavljam da trčim do skretanja sa glavne ulice i ulaska u hlad Gulhane parka. Ulaskom u park pravo osvježenje i olakšanje. Podižem brzinu iako je staza išla uzbrdo, puno je lakše nego na otvorenom gdje sunce grije. Dužinom cijelog parka pa sve do cilja publika sa strane bodri i jednostavno te gura naprijed.
Stižem do kraja, ulazim u cilj, rezultat odličan, 3:07:58. Popravio sam lični rekord za skoro 11 minuta (prošli put je bilo 3:18:42). Koliko uložite toliko i dobijete, za nešto bolje rezultate treba još „pure“ jesti. Čekam brata u zoni cilja jer znam da ne bi trebao još dugo. Ubrzo stiže, malo sporije, ali odlično za prvi put, 3:16:16, bolji je od mene. Čestitam mu i odlazimo da se odmorimo.
Nakon kraćeg odmora, odlazimo da preuzmemo torbe sa stvarima da se presvučemo, našli smo ih za manje od minute, samo treba doći na pravo mjesto prema startnom broju, volonteri su brzi i efikasni. Kada se stvari pravilno poslože onda je sve lahko i jednostavno, u Istanbulu je bilo baš tako.
Istanbul je definitivno grad kome se rado vraćam, a Istanbulski maraton bi mi mogao postati tradicionalan.
Vaši komentari
