Piše: Ernad Bajrektarević
Simbolično vrijeme, samoproglašeni sam ˝Midnight Train˝.
Strava mi je dodijela titulu ˝Local Legned˝, zbog najviše aktivnosti u toku zadnja tri mjeseca na stadionu. Hvala Bogu živa sam legenda i ne da mi se još mrijet. Isto kao što mi se ne da nikako trčati u toku dana. Zadnjih mjeseci sam se prebacio na ponoćni mod. Uvijek sam bio noćni tip. Znači stroga sam ilegala, kad normalan svijet spava, tu sam ja da kršim policijski sat. Često mi je na umu Tin Ujević: najbolje dane života proveo sam noću. Sreća, živim nadomak stadiona. Trčim u gluho doba sam, ali držim distancu, tu se osjećam sigurno i nije me strah.
U subotu sam trčao prvi put u ramazanu po danu, to mi je bila simulacija za trku Stazama Bosne Srebrene u Srebrenici. Zbog konstantnog bodca ispod desnog rebra primoran sam bio stati na prosječnom tempu za desetku nešto malo iznad pet. U nedjelju sam trčao u Srebrenici, na 27 stepeni, u dobroj atmosferi, sa dragim ljudima u prelijepom ambijentu gdje mi je rezultat bio u drugom planu. Trčao sam brže nego što sam mislio, ramazan je, a početak trke u šesnaest sati, nema vode pit! Istrčana desetka na prosječnih 5:03 i zaslužena medalja iz Domavije, Argentarije, Srebrenice. Jako mi se svidila banja Guber i sam grad. Fakturisan mi je i račun za trk, u vidu glavobolje, opalilo me tamošnje sunce. Drugima je stigao račun u vidu dehidracije. Trčanje je jedan paket u kojem za malo znoja dobijete: zdravlje, prijatelje, druženje i putovanje. A šta bi ste vi od života još?
Noć poslije bio je na redu trening, treći dan zaredom trk, znači nisam bio svjež. Slijedilo je dva kilometra laganog zagrijavanja, u planu sam imao trinaest kilometara tempom ispod pet. Prethodno sam natočio gorivo; supa, topa, ramazanija, sarma i bijela kahva sa crnom čokoladom. Trčim uglavnom po osjećaju i kako sam u datom momentu raspoložen, nemam trenutno neki ocrtani plan, ali gledam da budem koliko-toliko raznolik; tempo, intervali, fartlek, dužine…
Prvi kilometar tempom 4:39, pomislim; držaću to do kraja treninga. Tako je išlo otprilike do sedmog kilometra koji završavam za 4:29. Vidim da ide kao po loju, dobro podmazano; disanje uredno, noge tapću ko singerica, srčani ritam ni blizu maksimuma. U trku uzimam prvi put flašicu sa vodom i kreatinom i prvi put mijenjam prvobitni plan. Kako nisam imao namjeru trčati dužinu, niti ganjati lični rekord, nisam što mi je praksa obukao najbolje patike i ponio energetski gel. Ipak, mislio sam, ako malo pojačam, eto novog rekorda, Personal Best na polumaratonskoj dužini na dohvat dvije noge. Nije licencirana staza, ali rekord je rekord. Ubijeđen sam da mogu, jer se osjećam jako i lagano. Prebacujem u brzinu više, stišćem gas.
Novi cilj je prosječni tempo do kraja na oko 4:35. Sljedeće kilometre trčim ispod 4:30. Osjećam da je večeras moj Runner’s High! Na dvanaestom lagano padam, vidim da mi je teško, noć je te palim sat, trenutni tempo pokazuje 4:10, kažem sebi: ne padaš, nego dereš guzove! Na umu mi je kondicioni trener Suljo: nema jakog čovjeka, a da mu je slaba guzica. Završio sam dvanaesti kilometar za prosječnih 4:23. Dalje trčim iz kilometra u kilometar, poslije jedanestog kilometra znam da je više od pola dužine iza mene, psihički je lakše kada imaš zalihu za leđima. Držim tempo, cilj mi je ne pasti do šesnaestog. Cilj je ostvaren, uglavnom tempo malo iznad 4:20. Nadoknadio sam u drugoj fazi trka sporije kilometre s početka. Uzgred rečeno: progresija brate!
Na šesnestom odlučujem uzeti flašicu sa vodom. Radim to u trku. Nagli pokret saginjanja izaziva bol ispod desnog rebra, moj povremeni ˝drug˝ nevolja zvana bodac. Bol me primorava da povučem ručnu, čitav sedamnaesti kilometar sam trčao sa blagim podbadanjem ispod desnog rebra. Pokušavam to sanirat ritmičnim, dubokim disanjem i povremenim gutanjem zraka. Tempo pada na 4:35. Govorim sebi ako padneš na 4:40 do kraja dužine opet imaš PB, lični rekord je tu! Sam sam i samo ja navijam za sebe. Osamnaesti kilometar bol nestaje, opet malo dodajem gas, završavam ga za 4:27. Malo sam nadoknadio pad tempa u predhodnom kilometru. Govorim sebi; drži tako do kraja, u zadnjem ćemo stisnuti gas i eto te na prosječnom tempu za polumaraton na 4:30, drugi put mi raste apetit i mijenjam plan. Ko živ ko mrtav! Kako reče jedne prilike drug Mašo zvani Vitez; nije sramota umrijet, sramota je stat. Malo prestroga misao, ali istovremeno korisna i motivaciona.
Trčim devetnaesti kilometar, konstantno sebe bodrim; samo još manje od devet minuta patnje, možeš ti to! Još manje od devet minuta mazohizma. Ponavljam svoju mantru. Znam da se srce umorilo, puls je skočio na prosječnih 183 otkucaja, trenutno sam u najtežoj fazi. Prošle sedmice sam trčao intervale 5X1000 metara tempom ispod 4;00, vratio sam se kući kao prebijen pas. Večeras mi je zbog toga lakše. Jedna patnja olakšava drugu patnju ili je čini podnošljivijom. Trčim dvadeseti kilometar, njegov zadnji krug uvijek mi je najteži. Nosi me misao kako će se dvadesetiprvi istrčati sam. Ipak se tu na kraju ˝tunela patnje˝ nazire kraj, znaš kako ćeš uskoro stati.
Ulazim u dvadesetiprvi kilometar, noć je već je oko pola dva i ne gledam na sat, mislim da sam na dohvat cilja i da će rezultat biti ispod, u trku drugi put određenih i željenih, 1:34:59. Zadnjih dvjesto metara dodajem gas. Sat okucava 21.1 kilometar i Moving Time 1:35:07. Zbog ovih sedam sekundi osjećam kratki žal. Insan je nezadovoljan i proklet i uvijek hoće još. Shvatam da sam izgubio taj rezultat zbog sporijeg početka, ili prije u problemu sa bodcem koji me je usporio na šesnestom kilometru. Ali jako je teško odrediti pravi tempo, da se istovremeno ne podcijeniš ili ne precijeniš. Nema slučajnosti, gledam na tih sedam sekundi kao novi motiv za neki budući i brži cilj.
Vraća se osjećaj zadovoljstva. Šta sam postigao? Bio sam u poređenju sa nekadašnjim sobom mnogo brz. Šta je to konkretno? Ništa! Šta osjećaš? Pravu sreću! To je već prava nadoknada i isplata za pretrpljenu patnju i večerašnji trk. Popravio sam zadnji martovski lični rekord iz Mostara za četiri minute i deset sekundi ili 12 sekundi po kilometru u prosjeku. Gledam na sat, spalio sam 1835 kalorija i zaslužio dobar obrok. Jest ću po zaslugi. Prosječan otkucaj srca 167, maksimalan 194. Prosječna kadenca 192, maksimalna 205. Znači; koraka ne manjka, kao u priči; tapa, tapa, tapa! Da me vidi Zuko Džumur kazao bi: ti si sinko odavne mrtav, samo te još nisu ukopali!
Dolazim kući i skidam dres, mokar kao vidra ili čep. Prije trke sam zaboravio namazat bradavice vazelinom. Sad su one zbog trenja od dres poderane, peku i tu je krv. Kompariram svoj prvi polumaraton sa ovim sad, popravio sam u međuvremenu rezultat za četrdeset minuta. Da! četrdeset minuta! Nezvaniče odavno ne brojim, zvanično ih imam samo četiri: Tuzla, B. Gradiška, Banovići i Mostar. Osjećam kako sam još početnik. Mislim: nemoguće postaje moguće kada uložiš pravi trud. Sjećam se savjeta Miralema R.: samo vjeruj u proces! Za dobar rezultat mahal je poderat bradavice i proliti vlastitu krv. Sat mi prvi put izbacuje projekciju kako mogu istrčati half za 1:28:04. Više na, iz Splita Edisovih, 1:32:56 ne gledam kao na za mene daleki i nemogući cilj. Četrdeset mi je banki, dlake mi rastu iz ušiju i nosa, vidim pokoju obrvu kako mi strši iznad očiju, realno nije mi više dvadeset, znači; samo da je insan zdrav. Kategorija sam četrdeset plus.
Ostat će ta nova projekcija za neki drugi put. Na umu su mi riječi druga, trenera Osmana: trčanje je droga, nećeš više moći stat! Tako će izgleda i bit! Sutra idem uplatiti novu prijavljenu trku, Two Cities Marathon. Šta god to značilo i kako god to neko shvatio, motiva ne manjka, jer ovdašnji mudrac reče: i žene vole maratonce! Bit će ljeto, bit će vruće, bit će ritma, bit će znoja, bit će patnje, bit će to nadam se ostvarenje želje i moj prvi pravi maratonski trk.
Vaši komentari
