ERNAD BAJREKTAREVIĆ: “Maratonac” hoda počasni krug

Zaljubljenik u rusku književnost nije propustio, a da ne pročita, roman ˝Oblomov˝ Ivana Gončarova zaslužan za nastanak pojma oblomovština, što je sinonim za životni stil kojeg u aktivnom smislu karakterišu lijenost, nepokretnost, bezvoljnost, neodlučnost, pasivnost.

2195
Ernad Bajrektarević i Osman Čekić

Piše: Ernad Bajrektarević

Krajnji rezultat tog životnog stila, pisac je izrazio pomalo tugaljivo ˝cvijet života opao je, ostali su samo šipurci.˝

Dijelio sam to stanje i osjećanje, relativno mlad, zahvaćen neaktivnošću ili oblomovštinom. Rezultat je bio očit, stoisedam kilograma na visinu od 182 centimetra, otežano disanje, pogotovu prilikom uspona, urijetko i gušenje, alergijski rinitis i druge poteškoće sa alergijama, posebice ambrozijom, stalne glavobolje, migrene, koje sam vlastitom logikom, ne znajući ili lažući sebe, povezivao s tim kako sam hronični meteoropata.

Sutra mijenjam život, rekao sam sebi odlučivši baciti cigare (iako nikad nisam bio stalni pušač, prije jedan od onih koji je dokazao da nije teško prestati pušiti, jer sam to uradio 200-300 puta u životu), promijeniti prehrambene navike i početi pomalo trčkarati. Primarni cilj mi je bio smanjiti kilažu. Došao je trenutak istine, na pola kruga atletske staze duša je došla u nos, a tijelo je škripalo kao podmornica zaronjena na dno okeana. Međutim, nastavio sam kombinirajući lagano trčanje i hodanje. Ubrzo uz prilagođenu prehranu, manje ugljikohidrata i nikako prerađenog šećera, počeli su dolaziti rezultati. Sedmično sam gubio dva kilograma što mi je davalo dodatni motiv. Nakon četrdeset dana istrčao sam prvih deset kilometara, kratkim korakom – laganim tempom, povremeno hodajući što nije sramota, u vremenu 1:17:10. Uslijedilo je ushićenje, ali i ubiranje plodova.

Nakon 40 dana trčanja očite su bile sljedeće promjene ili prednosti; prestale su glavobolje, a znao sam uzeti tri tablete u tri dana. Kasnije sam uvidio kako upola lakše prolazim kroz period cvijetanja ambrozije. Osjećao sam se pokretnije s više energije. Počeo sam čitati portale na temu trčanja, gledati filmove, a kasnije će doći pokoja stručna knjiga. Počeo sam trčati gotovo u komadu, a tijelo se počelo osjetno zatezati i mijenjati. Nekoliko pari pantolona i pojedine košulje skrasile su se u vječnim lovištima. Neke nove ili odavno arhivirane došle su u upotrebu. Drugi su, također, primjećivali promjene, jedan mi je prijatelj rekao da sam se podmladio, a drugi me je pitao; nešto si mi oslabio, jesi li šta bolestan? Bilo je i onih koji su bližnje zabrinuto pitali; dal on, gluho i daleko bilo, nema onog dušmana? Kasnije će mi jedna drugarica iz djetinjstva, a sada ozbiljna žena reći: ti si meni ko momak! Ustvari sa nekadašnjih 107 kilograma spao sam na 93.5, a znao sam da tu neće biti kraj, samo daj, Bože, zdravlja. Uzeo sam odgovarajuće patike, a već sam planirao uzeti helanke, na što inače bez trčanja ne bih nikad ni pomislio. Loš dan začinjen trčanjem bio je zehru bolji, dobar je bivao odličan. Počela se javljat griža savjesti u danima u kojima sam trebao, ali ne bih našao vremena za trčanje, ili u kojima sam se prepuštao lijenosti. Jednostavno; zagriz´o sam.

Medalja ima dvije strane

To je period u kojem sam trčao tri puta sedmično, povremeno hodajući kada su krize. Osjećao sam se odlično i počeo sam trenirati više, četiri puta sedmično. Osvojilo me trčanje prilagođeno individualističkom karakteru. Nakon toga uslijedila je druga strana medalje; svaki treći dan dobivao sam groznicu ili temperaturu. Opala mi je dlaka na dva mjesta u bradi, sa vidljivim ogoljenim kružnicama veličine kovanice. Bolovi u donjem dijelu leđa, bolovi mišića potkoljenice, bolovi u sjedalnom mišiću, a najgori bijaše hronični bol u desnom koljenu.

Organizam je slao znake na pretjerani stres kojem je bio izložen. Najveći problem je predstavljalo desno koljeno, koje je bolilo od samog početka, a intezitet boli je ponekad bio takav kao da su mi noge od stakla. Bol se smanjila nakon kupovine odgovarajućih patika, ali nije prestajala i mislio sam kako će to biti razlog zbog kojeg ću završiti sa epizodom zvanom trčanje. Trčao sam koliko je koljeno dozvoljavalo, obično se zaključavalo na sedmom – osmom kilometru, što bi značilo da je treningu došao kraj. Ponekad bi prošao i bez bolova – nakon čega bi trčao duže. Doktorica mi je propisala glukozamin, profesor sporta mi je savjetovao da ojačam mišiće vježbama snage, a iskusniji trkač Osman ohrabrivao me govoreći kako je to sve prošao. Nakon više od pola godine trčanja prestali su bolovi u desnom koljenu, ali na moju nesreću isti bol se pojavio u lijevom. Desna noga je bila jaka, nadao sam se kako će ojačati i lijevo koljeno. Kasnije ću saznati, a bio sam poprilično daleko od toga, da je za period adaptacije tijela na trčanje potrebno hiljadu do dvije hiljade pretrčanih kilometara.

Maraton za rekreativce

To je period u kojem sam svaki trening od deset pretrčanih kilometara smatrao velikim dostignućem. Zatim sam podigao dužinu, na jedanaest, trinaest pa petnaest. Prijatelji sa staze su mi predložili da idem na polumaraton. Nisam imao samopouzdanja, ali sam dobio odgovor; ako možeš pretrčati petnaest, ostalo možeš i prehodat. Postojala su tri upitnika, tri racionalna straha, prvi; hoću li od uzbuđenja moći zaspati? Start je bio u devet sati ujutro. Drugi: da li će padati kiša? Bila je najavljena. Treći: da li će me boliti koljena?

Čitavu noć sam se vrtio, kao ventilator, spavajući zečijim snom. Kiša nije padala, vrijeme je bilo idealno. Plan je bio da istrčim ispod dva sata. Oko osmog kilometra počeo je padati tempo, ali nastavio sam da trčim. Znao sam šta se nalazi do petnaestog kilometra, poslije toga je slijedila nepoznanica, ono što je Murakami imenovao kao terra incognita. Trčao sam do šesnaestog, slabijim tempom, a onda je nastupio horor. Ne kažu džaba kako se polumaraton trči od sedamnaestog kilometra. Koljena – moj najveći strah – su poslužila, ali s druge strane noge su bile teške, olovne, jedva sam ih podizao. Ni prije ni poslije nikada nisam doživio takav problem. Počeo sam neizmjenično hodati i trčati. Na ulegnućima na cesti su se formirale male barice, iako sam na svakoj okrepnoj stanici uzimao vodu, nije bilo daleko od toga da se sagnem i počnem piti s asfalta. Onda je uslijedila serija grčeva u mišićima potkoljenice kao rezultat neredovnog uzimanja magnezija. Vrijeme je sporo prolazilo, obradovao sam se dimnjacima Termoelektrane Tuzla kao da vidim neki sakralni objekt, jer sam znao da ulazim u grad i da je blizu kraj mojim mukama.

Počela je padati lagana kiša, kabanica koju sam nosio učinila se tako teška kao da nosim vojni pancir. Zamolio sam prijatelja da ponese tih sto grama jada. Prije utrke pripremio sam hurme, ali ih nisam vadio, bio sam tako iscrpljen da je vađenje hurmi bila nemoguća radnja. U toj patnji gdje je svaka izgovorena riječ bila veliki napor, gdje se blaga uzbrdica pretvarala u veliku planinu, jedan prijatelj se javljao na telefon, dok je drugi opušteno snimao mobitelom bez ikakavih tegoba. U tom vlastitom hropcu, u stanju što to meni treba, smatrao sam ih svojim dušmanima. Zacrtani cilj je bio najmanje važan, bilo mi je svejedno dal završio za dva ili dvadestidva sata. Približavao sam se cilju i sačuvao sam malo snage kako bi trčećim korakom ušao na stadion Tušanj. Na samom ulazu pokazano je kako moramo pretrčati još jedan krug atletskom stazom, tu sam potonuo. Bio sam psihički izbaždaren za dužinu od 21,1 kilometar, ali ne i za krug više od toga. Počasni krug i finiš novopečeni polumaratonac prepješačio je vukući se kao prebijena mačka.

Na cilju sam mahnito tražio vodu. Našao sam okrepnu stanicu gdje sam popio jednu čašu, drugu, treću… Pio sam kao da sam danima tumarao pustinjskim dinama. Upitao sam ljubaznu djevojku, koja mi je u čašu sipala vodu iz kanistera; kako se zove ova voda? Odgovorila je nešto kao ˝Rosa˝, na što sam ubjedljivo dobacio; ovo je zasigurno najbolja voda na svijetu! Zaista, nijedna voda nije tako dobra kao ona koja se začini žeđu. Osjećao sam svaki mišić u tijelu, na ogledalu sam vidio tragove dehidracije, izbila je sol, usne su bile u potpunosti bijele. Isti dan sam dobio temperaturu, groznicu. Sutradan mi je iskočio herpes, u ustima su se pojavile afte. Stigavši na cilj u vremenu 2:15:33 emocije su bile pomiješane, nije bilo ni naznake od ushićenja o kojem sam slušao. Dominirao je osjećaj nezadovoljstva, podbačaja, poraza i razočarenja. Zamolio sam prijatelja da vozi, osjećajući kako u tom trenu nisam sposoban za takvo što. Prosječan puls tokom utrke bio je 180, a maksimalan 220 – što će reći da sam uložio sve što sam imao u tom trenutku, nesvjestan da imam tako malo. Bio je to pravi ˝trkački blues˝. Tek kasnije ću doći do spoznaje da je to trenutno moja najvažnija utrka. Zašto?

Poraz nije poraz već škola

Shvatio sam kako te na stazi čeka ono što si pripremio. Počeo sam ozbiljnije trčati. S novim kilometrima dolazili su bolji rezultati, bez opisanih kriza. Na pet kilometara 21:40, na deset 45:50, polumaratonska dužina u vremenu 1:55:24, zatim sljedeća u vremenu 1:50:50, zatim 1:44:29, i realno ubjeđenje da se može istrčati 1:39:59, a uz redovan trening i bolje od toga, što je ostavljeno za ugodnije jesenske dane. Za nekog profesionalca moguće smiješna vremena, ali ne takmičimo se sa drugima, bitno je prestići samoga sebe. Kilometraža je rasla na pedeset, šezdeset, sedamdeset do osamdesetišest kilometra sedmično i za sada rekordnih 270 kilometara mjesečno.

Lagao bih ako bi rekao da nije bilo onih koji su davali podršku; opremom, savjetom ili toplom riječju. S novim kilometrima privlačio sam poglede prolaznika, a bilo je i mangupskih komentara, tipa: uspori, skinut će te radar. Trčeći u obližnje selo, u zimskom periodu, pedesetogodišnji gospodin je zaustavio auto, otvorio prozor i gledao me, otvorenih usta, očima punih čuđenja. Jedan čoban čuvajući ovce, a nakon što sam pored njega trčeći prošao četiri puta dobaci; ja šejtana, ja budale, ja hajvana! Te riječi su nikakva cijena spram vlastite autonomije nad svijetom, ali i slobode dodao bih. S jedne strane u tim pogledima se može nazrijeti mentalitet ovdašnjeg čovjeka, s druge strane u tome je paradigma nerazvijenosti ovdašnjeg sporta, makar to bilo rekreativno trčanje. Ali i u vlastitim očima vidio sam u sebi i u svojim djelima znakove ludila, pogotovo kad sam počeo ustajati u pet sati ujutro da bih istrčao dužinu od preko dvadeset kilometara, znajući pritom kako se baš u tom ludilu skriva sreća.

Trčanje na bolje mijenja

Od stidljive osobe koja nikada ne bi obukla helanke, niti trčala gradom, pretvorio sam se u nekoga ko trči bez kompleksa. Zašto? Prestao sam robovat tuđim mentalnim projekcijama, zato što znam šta daje i šta se može dobiti trčanjem. Primijetio sam pojedine psihičke promjene, sa dnevno – političkih, često nacionalističkih i ljevičarsko- desničarskih prepucavanja i tumaranja u začarnom krugu kojim je zagađena naša svakodnevna stvarnost, fokus se pomjerio na tempo, dužinu, trening i način ishrane jednog trkača. Potpuna promjena kursa. Možda će ovo zvučati predimenzionirano, ali vjerujem da ima istine u sljedećim riječima; ako imate problem, a ne riješite ga nakon nekoliko sati trčanja, onda vi i nemate problem. Trčanje je antidepresiv i više od toga, za nekoga ne samo fizički već i metafizički domen. Kilaža, nakada primarni cilj, nastavila je da pada, prvo sa maksimalnih 107 na 93.5 kilograma, što je u nekim ranijim vremenima izgledalo kao nedostižan ideal koji bi objeručke prihvatio, zatim na 89, 87 i krajnjih 85 kilograma. Upoznao sam ponovo starog, a novog, podmlađenog i snažnijeg sebe.

Nakon istrčane dužine od trideset kilometara (2:38:58) shvatio sam da čovjek ne zna šta se krije u njemu dok ga nešto ne nagazi, ili dok sam sebe ne nagazi. S tom dužinom spustilo se novo samopouzdanje i nova spoznaja; u meni ima japije za maratona! Šta je trkač ako ne sanja maraton? Šta nosi sutrašnji dan? Bog zna! Ako želiš trčati, trči milju, ako želiš okusiti drugačiji život, trči maraton, riječi su velikog Emila Zatopeka. Trčanje je težak, fizički posao, ali ujedno u pojedinim momentima, kada uhvatiš ritam, zna biti trans i prava ekstaza. Sve je u tome da savladaš tu težinu, poteškoću, bol i stigneš na označeni cilj. Ima nešto meditativno u tome; postojiš ti, tvoj dah, tvoje srce, tvoje noge, staza i pokreti. Zato se krećemo, zato trčimo.

Psihički je čovjek u potpunosti zreo u četrdesetoj godini. Uzgred rečeno, antički filozof Platon je sa četrdeset godina starosti napisao ˝Državu˝, prosječna dob dobitnika Nobelove nagrade je četrdeset godina. Neko piše knjige, doprinosi čovječanstvu, a neko na pragu četrdesete otkrije trčanje, doprinoseći sebi i svome mentalnom i fizičkom zdravlju. Sa trčanjem u četrdesetim – godinama zrelosti – doslovno se dožive i žive druge dvadesete. Bez trčanja ne bi znali za sintagme ˝trkačko koljeno˝, ˝trkačka bradavica˝, ˝aerobni kapacitet˝ ili ˝trkačka depresija˝, ali isto tako mislili bi kako smo stari, ne znajući kako smo samo lijeni i zapušteni. Ko trči zna da cvijet života nije opao – to se jasno vidi samo ako se proba podići iz kreveta. Ko ne trči, a može se naći vremena, neka se ne prepušta oblomovštini, ljenosti – toj današnjoj općoj i opštoj bolesti čovječanstva.

Vaši komentari

Banner