ADLA KAHRIĆ: Moja prva post-Covid trka će biti najznačajnija u mom životu

Piše: Adla Kahrić

Uvijek su mi govorili kako živim život „sto na sat“ i punim plućima.

Trčanje, treninzi snage, ronjenje, sviranje trombona su neke od aktivnosti za koje i jesam trebala da živim „punim plućima“, a koji su bili dio moje svakodnevice. No, nekada život preokrene stranicu baš na onu koju pokušavamo da preskočimo u knjizi, ali ne uspijevamo u tome, jer svaka priča ima svoj tok i redoslijed. U tim trenucima čovjek se pita kada će ponovo doći trenutak da svoj svakodnevni život ponovo ispunim naizgled jednostavnim, ali krucijalnim aktivnostima kod trkača.

Simptomi i bolest

U oktobru prošle godine kada sam otišla u šetnju do vrha Trebevića, počela sam osjećati groznicu, ne shvatajući da bi možda upravo to mogao da bude jedan od prvih simptoma COVID-19. Već naredna dva dana sam kašljala samo par puta, a već sljedećeg dana sam se probudila sa temperaturom. Osjećaj slabosti koji se javio istog jutra mi je bio u potpunosti nepoznat obzirom da ja nisam osoba koja je često bolesna, a da ne spominjem da sam antibiotike zadnji put pila kao dijete, prije 18 godina. Probudila sam se i rekla sam sebi: „Ovo je sigurno korona“, a ni očekivala nisam da će od toga trenutka se mnoge stvari promijeniti. Naniza se još hrpa tipičnih simptoma koje svakodnevno čitamo u novinama i portalima. Ja kao iznimno mlada osoba za bilo kakve komplikacije, 15 dana sam bila bez adekvatne i odgovarajuće terapije (konzumirajući sirupe protiv kašlja i paracetamol) sa urednim RTG i urednim nalazima krvi, zbog čega sam i postala zapostavljen slučaj jer su svi smatrali da sam dobro iako se moje stanje vizuelno pogoršavalo do te mjere da nisam mogla da hodam, što je zahtijevalo i CT koji je ukazao obostranu težu upalu pluća, a zatim i hospitalizaciju i kisik.

Komplikacije

U narednih nekoliko mjeseci organizam je toliko bio iscrpljen da sam pokupila i dodatne bakterije, a dugo sam bila i pod antikogaulacijskom terapijom upravo zbog mogućih komplikacija koje bi mogle nastati i zbog kojih se svi moramo čuvati. Zbog osjetljivosti i velikog umora, nisam baš mogla puno ni hodati jer bih imala probleme sa disanjem, no to mi nije bila prepreka da svaki dan pređem 5000-10000 koraka, makar u stanu, jer zimi je vani zagađen zrak (naročito u Sarajevu), a planine su prehladne zbog čega nisam mogla toliko često ići, jer bih se razboljela ponovo. Mogu reći da više koraka u stanu nisam prešla kao prethodnih mjeseci. U svemu ovome, postala sam školski primjer longcovida za koji mi se čini da uništava organizam postepeno, ali dugotrajno.

Povratak u trkački svijet trenutno izgleda kao nemoguća misija. Prošlo je već 7 mjeseci i mogu reći da još uvijek nisam potrčala, a kamo li uradila neki konkretniji trening. Većina fizičkih aktivnosti se zasniva na vježbama disanja i laganoj šetnji. Nakon skoro pola godine, kada sam se osjećala dobro pokušala sam malo brže hodati, te nakon toga sam imala jake bolove u abdomenu oko 3 sedmice. Čudno je kako mislimo da smo spremni i da se osjećamo dobro za neki od sljedećih koraka i dok radimo to naizgled se čini okej. No problemi počinju tek nakon što završimo tu aktivnost.

Ne žurite sa treningom

Valjda je zbog toga ovaj virus pomalo podmukao, jer nikada ne znamo kako će na nekoga uticati. Nekada se silimo i govorimo da možemo nešto uraditi, a zapravo potrebno je organizam opustiti i pružiti mu dovoljno vremena za oporavak. Za jednog trkača to zvuči kao nešto nemoguće, jer smo takvog duha, da nikada ne odustajemo i da se borimo i da nadmašujemo naše granice, jer u cilj želimo ući zadovoljni. No u ovom kontekstu, potrebno je stati na loptu i vraćati se postepeno. Nekome će možda to biti samo 2-3 sedmice nakon preležanog virusa, nekome mjesec-dva, a nekome evo kao meni mnogo više. Bitno je da budemo svjesni svih mogućih komplikacija koje mogu da se dese nakon ovog virusa i da zbog toga povratak na trkačku scenu ne smije iziskivati teške treninge, nego lagane i jednostavne. Čak i onda kada mislimo da možemo uraditi iznimno zahtjevan trening, potrebno je uraditi ga na jednostavniji način, jer nikada ne znamo da li ćemo mi biti ta osoba kojoj će se pokrenuti komplikacije zbog zahtjevnog treninga. Ni ja nisam očekivala da ću ovako proći, kao mlada osoba, sportista i kao osoba koja pazi na svoju ishranu. Ne bih ni pomislila da sam 45 dana nakon preležanog COVID-19 jedva hodala i da sam tada prvi put izašla vani i napravila krug oko zgrade koji je trajao sat i po – neko bi istrčao polumaraton u tom vremenu.

Podrška ekipe

Sezona trka je već krenula, i moram priznati da nije jednostavno gledati kako drugi trče, a ja kao nenormalni ljubitelj trčanja to nekako posmatram sa strane. Nijednom trkaču ne bi bilo svejedno, jer je to njegova svakodnevica. Kad ćemo na trening, koji ćemo trening raditi, kako prođe utrka, kojim si paceom trčao, jesi li ciknuo nakon utrke, gdje si kupio opremu, je li brdovita staza – su samo neke od svakodnevnih pitanja koja možda nisu meni upućena već 7 mjeseci i možda cijelu ovu novu sezonu trka, ali bar mogu podržavati ekipu koja je tu za mene već mjesecima 5ELEMENT2031, gdje bodrimo jedni druge i stvaramo nove izazove, osvajamo nove rekorde i nagrade i družimo se onako kako najbolje znamo. Zasigurno u teškim danima je uvijek lijepo vidjeti podršku i lijepe riječi od trkačkih skupina, kao što sam je dobila na samom početku od ljudi iz Trčanje i To, ali kasnije i kontinuirano podršku od 5ELEMENT2031.

Vjera u uspješan povratak

Prethodnih mjeseci 5ELEMENT2031 upotpunjuju moju svakodnevicu svojim trkačkim aktivnostima i slikama koje razmjenjuju na našoj zajedničkoj grupi, a i biće tu kada budem istrčala svoju buduću prvu postcovid trku, za koju mogu garantovati da će biti najznačajnija utrka u mom životu. Jer kada letiš i kada ti neko oduzme krila, samo čekaš dan da ponovo poletiš. No imati ovakvu vojsku podrške kao što su oni, zasigurno garantuje da će moj povratak na trkačku scenu biti uspješan i poseban, ma kadgod on bio. Jer u svemu ovome ostaje nada da će se stranica knjige prevrnuti na onu bolju, koja treba da dođe svojim tokom i redoslijedom. A do tada, svojoj ekipi ću biti podrška sa jednim velikim bravo, jer sam ponosna na njih, ali i na svakog trkača i organizatora utrke koji u ovom periodu uspijeva da ispuni svoju aktivnost ne narušavajući zdravlje drugih ljudi. I ne zaboravite da u ovim teškim danima ne trebamo biti najbrži u trčanju, nego najbrži u pomaganju jedni drugima.

Vaši komentari