JELENA JOVANOVIĆ: Kako sam odbojku zamijenila trčanjem

Piše: Jelena Jovanović

Još u mlađem školskom uzrastu sa sestrama krenula sam na treninge odbojke.

Kao neko ko potiče iz malog sela kao što je Obudovac, ne preostaje ti mnogo izbora. ŽOK „Crvena Zvijezda“ i pripreme u klubu nikada mi nisu teško padale, voljela sam trčanje. Na školskim krosevima sa nastavnikom i odbojkaškim trenerom Milenkom Perušinovićem osvajala sam značajne rezultate na školskim, opštinskim i regionalnim takmičenjima. Mnogo je anegdota vezanih za ta takmičenja iz školskog perioda sa nastavnicima. Zaključne ocjene iz nekih predmeta dobijala sam ako osvojim 1. mjesto na tom i tom takmičenju. Bilo je zanimljivo i hvala nastavniku Krsti Mićiću što je prepoznao moju ljubav prema sportu i tako me često motivisao.

Sada kada pogledam, zbog trčanja nikada plakala nisam, dok zbog odbojke, mnogo suza je proteklo.

Odbojkom sam se aktivno bavila sve do fakulteta. Zbog povrede koljena na odbojkaškoj utakmici i same operacije i oporavka, morala sam da se posvetim fakultetu i da napustim odbojku.

Kao neko ko je od malih nogu u sportu, bio je to jedan od težih perioda. Bez treninga, druženja, utakmica i same obaveze da treniraš 3x sedmično. Na sreću moje traženje u nekim drugim rekracijama i mogućnosti sa povredom koljenena okrenulo je se sve 2014. godine.

Te godine u parku u Bijeljini upoznala sam fantastičnu ekipu „Bijeljina trči rekreativno“ koji su me i uveli u svijet trčanja koji sada živim. Nemogućnost i strah zbog povrede koljena dugo me je pratio. Kao i svako ko uđe u svijet trčanja, krene sa nekim manjim kilometražama pa sve do svog prvog polumaratona.

U ovih 5-6 godina koliko se bavim trčanjem, bilo je mnogo lijepih trka. Sa „Bijeljina trči rekreativno“ proživljela sam jedan od ljepših perioda tokom studiranja, stekla prijetalje za cijeli život.

Tokom svih ovih godina koliko se aktivno bavim trčanjem, sve se promijenilo po povratku u Brčko. U proljeće, 2019. godine sa Željkom Novakovićem i Matijom Ivakovićem ulazim u svijet trejl trčanja. Željka sam poznavala od ranije, zajedno smo trčali mnoge cestovne trke, dok Matiju nisam poznavala. Momci su pokrenuli te godine prvu trejl trku u Brčkom, tačnije na Majevici kod Gornjeg Zovika. Zajedno sa njima ušla sam u organizaju trke i te iste godine pokrenuli smo prvi Trkačko-rekreativni klub „Majevica“  u Brčkom.

Energija istomišljenika i ljubav prema prirodi kada se ujedini čuda radi. Sa klubom i fantastičnim ljudima iz kluba pokrenuli smo mnoge aktivnosti. Od čišćenja Majevice do uličnih trka u martu „Osmomartovska trka“ i humanitarnih trka u decembru „Trka Djeda Mrazova“, kao i sama trka „Majevica trail“ u septembru kao centar okupljanja.

Na veliku žalost, većinom svih, 2020. godina ostaće upamćena kao godina „Korone virusa“. Mnoge aktivnosti i dešavanja ostala su nam uskraćena i stavljena pod zabranu.

Slobodno mogu reći da su za mene 2019. godina i 2020. godina za moje lične rezultate od velikih značaja. Tih godina posvetila sam se više i ozbiljnije trčanju.
U novom klubu, da kažem, matičnom TRK „Majevica“, upoznala sam novu energiju i drugačiji pristup samom treniranju i bavljenju trčanjem. Od Jurice do Stefana, Bogdana, Kapura, Matije, Željka, Zlatka (…) samog miksa energije i razlike u godinama i samom načinu života, mnogo toga sam naučila i primijenila na svoj život i treniranje.
Kao neko ko se zaista bavi rekreativno trčanjem i ne posvećuje toliku pažnju ishrani, i programiranim treninzima, moj klub i ja smo prezadovoljni ličnim dostignućima koja postižem na trkama, bilo da je u pitanju cestovna trka ili brdska trka.

Sve je počelo od „Vidovdanske trke“ u Brčkom gdje sam imala dobro vrijeme, pa preko „Vinkovačkog  cenera“ 2020. godine, gdje sam oborila svoj lični rekord (47 minuta) i zauzela 1. mjesto u ženskoj konkurenciji. U Banja Luci na „Spring trail“  takođe sam imala dobro vrijeme gdje sam u ženskoj konkurenciji zauzela 2. mjesto. Na „ Kozara trail“ , 11km istrčala sam za 1:18:49 i tako zauzela 2. mjesto.  I nije priča potpuna, ako ne pomenem bar jedan polumaraton. Pored Beogradskog polumaratona, jedan od dražih mi je u Mostaru, 2021. godine. Prelijepa trka, grad i priča „Hope – Mostar halfmaraton“.

„Smiješi se, platila si da trčiš“ i „Ode tako jedna rekretivka, ode i osvoji medalju“, ovo su mi neke vodilje na svim trkama. Ne bavim se brojem trka, brojem istrčanih 5K, 10K, 21K, zauzetim postoljima. Najveća sreća i zadovoljstvo jeste u broju ljudi kojih sam upoznala na trkama. Mogla bih ovdje pisati o gradovima i trkama koje sam obišla, ali bojim se da bih nešto izostavila.

Ovaj tekst se i desio zahvaljujući drugu Feđi i njegovoj trci u Konjicu i samom Ersanu iz „Moje trčanje“ što je zapazio moje rezultate na trkama.

Voljela bih i radim na tome, to je moja misija, da ljude motivišem i pokrenem da budu u pokretu. Kao neko ko radi sa djecom već treću godinu u školici sporta „Olympic kids“, sa kolegama radimo na tome da svu djecu uključimo u sport i pružimo svakom djetetu mogućnost da svoje talente razviju i poteškoće u razvoju prevaziđu. Sport je jedan moćan „alat“. Djeca rade ono što vide i čuju. Drago mi je kada vidim da djecu motivišem da se bave sportom.

U martu ove godine pokrenula sam „Olympic women“ – fitnes mix za žene. U doba kada je sve „stalo“ zbog virusa, ja sam se usudila i slobodno mogu reći uspjela u svojoj misiji. Okupila sam zajednicu žena koja teži ka zdravom životu i značaju  „budi u pokretu“.

Mislim da nema ništa ljepše kada te komšije u 7h ujutro pozdrave i pitaju: „Kako možeš na trčanje?“, „Odakle ti volja?“ , a već kroz par dana vidiš ih kako idu na trim stazu ili na biciklu kroz osmijeh put rijeke Save. Zaista, ljudima je malo potrebno da ih pokrenete. Nešto na šta treba da pazimo je to da biramo okuženje i da obraćamo pažnju na pozitivnu priču. Da bi u nečemu uspjeli i sebe motivisali treba da se okružite dobrom energijom i usmjerite svoju energiju ka svojim ostvarenjima.

U septembru TRK „Majevica“ organizuje 3. Majevica trail, neke od žena koje treniram, prijećiće sa mnom svojih prvih ozbiljnih 7km. Treba da težimo da ljudima budemo inspiracija i da vjerujemo u njih i guramo ih da izlaze iz svojih zona komfora.

Majevica je naše blago, mnogo mi je žao što ljudi ne koriste svoje okruženje i potencijale koji im se pružaju, nego samo se žale i negoduju na državu, grad i vlast. Konkretno u Brčkom na sreću ima ljudi koji koriste svoja blaga i ljude iz svoje zajednice pokreću na kretanje. „Klub Ljubitelja Prirode“, TRK „Majevica“ ljudi iz PD „Granaš“ slobodno mogu reći jedni su od rijetih koji Majevicu koriste u punom potencijalu. Srećna sam što sam dio zdrave zajednice.

Kao što vidjeh na jednom natpisu na Beogradskom  maratonu: „Nije sve u nogama. Mnogo je više u srcu i glavi“.

Vaši komentari