Piše: Jasmin Harbinja
Kada ideš sam na trku odgovoran si samo za sebe.
Mada, nije se jednom desilo da neko trči sa vama i drži se nekog vašeg tempa ili da uočite neku osobu i trudite se da trčite bolje od nje, a da pri tome ona i nije svjesna toga. U tim momentima boriš se sam sa sobom i svojim mislima.
Uloga pejsera je u mnogo čemu drugačija. Mnogo puta sam bio pejser nekome u svojoj grupi Trčanje i to, ali nikada oficijelno. I tada sam se uvijek trudio da budemo malo brži od zacrtanog vremena, jer sam znao da ta osoba to može. Mnogo ljudi se psihički bori s prvim trkačkim pragom od 2:00 na polumaratonu. Nije se jednom desilo da ih posmatraš na treninzima, pratiš njihov progres i znaš da to mogu, ali jednostavno ponekad im glava govori da nisu za to, pa tako i odu na trku i ne uspiju.
Dosta puta sam to shvatio i kao svoj lični poraz, ali u tim situacijama sam znao gdje je tačno problem i šta treba da uradim, i tako sam ja išao s njima i svaki put su istrčali u željenom vremenu. Uz dobar plan, svako može da trči ispod 2 sata. Naravno, nije svakom ista početna pozicija i treba biti strpljiv i vjerovati u sebe i u proces.
Ovaj put kao oficijelni pejser na Sarajevskom polumaratonu 18.9.2022. godine, moja uloga je bila sasvim drugačija. Ja sam bio tu kao garancija, kako trkačima koji trče, tako i organizatoru koji mi je povjerio tu ulogu koju nisam smio olako shvatiti. Dok se trka približavala u glavi mi je prolazila prepiska s neta u kojoj jedan pejser govori da će se on potruditi da stignu i prije vremena za koje je on bio zadužen, a na to mu je Alen Mustafić odgovorio da on treba da bude na vrijeme i tačan.
Tim sam se najviše vodio, da budem tačan, na vrijeme i da je to najbitnije.
Dvije sedmice prije polumaratona sam odustao 5 km pred kraj na jednom triatlonu, ali osim što sam odustao morao sam trpiti Ferida Ekinovića koji me je pošteno prekrižio na ovoj trci i smanjio svoj zaostatak. Pri tome, moje koljeno koje je inače u defektu, u posljednjem periodu se čudno ponašalo i to mi nikako nije davalo sigurnost na trčanju. Pejs za 2:00 je meni easy, ali opet su po glavi prolazili scenariji da se u toku trčanja može nešto desiti i da će svi oni koji su se pouzdali u mene, biti iznevjereni. Kako se trka približavala, tako i na trčanju, vraćala mi se snaga i koljeno je izgledalo sasvim ok.
Cijeli period nije prošao bez zezanja na moj račun, od toga da li će mi trebati zamjena ili da neko ide sa mnom da nastavi kad odustanem ili da ću u cilj ući sa Seadom Velagićem koji je bio pejser na 2:30 ili da me opet sljeduje DNF i sve moguće kombinacije sa slovom D.
Pored šala koje su i meni bile zanimljive, ja sam se ipak pobrinuo da uradim sve što je do mene i da u cilju budem tačan. Pronašao sam fajl trke i na satu sam namjestio strategiju. Postavio sam da ćemo nizbrdo ići brže, a uzbrdo sporije. Sva statistika i istraživanja govore da je to najbolji pristup jer snagu koju potrošimo uzbrdo ćemo osjetiti na kilometrima kasnije i ako se tu previše potrošimo, teško da ćemo se moći vratiti. Zbog toga se nismo puno trošili uzbrdo, koje na ovoj trci nije vidljivo, ali ko trči po Sarajevu zna da ga ima.
2:00 grupa je nekako uvijek najveća, a pred trku sam upoznao mnogo osoba, koje su mi rekli da idu sa mnom, među kojima i dosta stranaca.
Start trke bez nervoze, i iako su noge govorile da idem brže, u glavi sam znao da sebe zbog uloge koju imam, moram kontrolisati. Grupa se fino formirala već na 2. kilometru kada smo prošli start. Tu sam u šali rekao da je vrijeme za prvi gel, nakon čega sam dao ozbiljan savjet da je najbolje uzeti gel na 8. i 16. km, ako su izabrali strategiju konzumiranja dva gela.
Na svakom početku trke je isto, red priče, red pjevanja na sav glas i sve u svemu dobrog raspoloženja. Na 10. kilometru kreće borba. Ja sam jedini koji priča i zeza se, dok ostali vode borbu sami sa sobom. Trudio sam se da im kažem da nam ide sporiji dio kada smo išli uzbrdo ili brži, da sebe mentalno pripreme. Atmosfera na samoj trci je također bila odlična. Liku koji je svirao pjesmu „Nije htjela“ kod Željinog stadiona sam dobacio da li ima šta sporije od te pjesme, jer nam je nekako bila brza za trčanje.
Na 15. km većina grupe je tu oko mene, polako su svi prešli u 4. HR zonu, gdje kreću da rade snaga i volja. Negdje malo kasnije nam se priključuju Jeremy Greenwich, koji je završio svoju trku i vratio se da bodri svog prijatelja i trči taj dio sa njim. Lepi (Edin Šabić) nas također sustiže i sa njim pričam svo vrijeme dok trčim. 18. kilometar sam počeo sa savjetom, da ko se osjeća snažnim, može da se „ispali“ i ide malo brže. Sve vrijeme sam ih zezao da ćemo svi 21. kilometar trčati brže i to 4:00 pejsom.
Kako prilazimo cilju, dosta trkača je ispred mene, ja ih bodrim sretan što u cilj ulazimo po mom satu 1:59:59, a oficijelno 1:59:56, što bi rekao Alen, na vrijeme i tačni.
NGO Maraton je ovaj put organizovao jako dobru trku. Iskrene čestitke, bez ijednog prigovora. Sada im valja držati ovaj standard. Nadam se da je ekipa kojoj je plan bio istrčati 2:00 zadovoljna, a meni je ovo bilo jako interesantno iskustvo, do nekog narednog puta! Sada ide ganjanje PBa na polumaratonu u Ljubljani.
Hvala mojoj ekipi, jako sam ponosan kako su oni trčali, i hvala osobi koja je rekla da zna da će to biti kako treba.
Vaši komentari
