DEMIR HADŽIMURATOVIĆ: Moja Chicago Marathon avantura

Piše: Demir Hadžimuratović

Američka viza svježe udarena u pasošu, vremena za planiranje napretek pa sam za ovu godinu opet želio svu energiju i vrijeme u sportskom smislu posvetiti za još jedan američki maraton.

Datum trke malo raniji u odnosu na to što bih idealno želio, ali ravna staza i odlična prošlogodišnja trka mi je dala nade da mogu još dodatno popraviti vrijeme.

S trkačkim treninzima sam tradicionalno počeo nakon duge i intenzivne skijaške sezone i po okončanju mjeseca Ramazana, drugog dana Bajrama (3.5.) nakon što su se slegle baklave i slatko. Agdom pogonjen na ulaznom testu sam shvatio da sam tačno tamo gdje trebam biti, da su se silni duboki skijaški zavoji isplatili i da mogu opet napraviti odličan rezultat na jesenjem maratonu. Formula je bila jednostavna, poredio sam se sa prošlogodišnjim treninzima i na određenom tipu treninga sam pokušavao da spustim po nekoliko sekundi. Na početku sezone sam radio na brzini, više treninga na atletskoj stazi gdje sam intenzivnim intervalnim treninzima navikavao pluća na visok intenzitet i nadoknađivao šestomjesečnu trkačku pauzu. Brzo sam pluća doveo na željeni nivo i uz treninge na visini, na zlatnoj biatlonskoj stazi na Igmanu, shvatio da sam na svim treninzima blago brži nego prethodnu godinu.

Nakon samo nekoliko treninga, nastupio sam na prvoj trci, Igman 10k (15.5.) na trci na Igmanu koju osjećam kao domaću. Iako rezultat nije izgledao dobar, za mene je bio odličan jer sam bio brži nego na prošlogodišnjoj trci u istoj fazi sezone. Također smo nakon te trke otišli na famoznu Južnu stranu Bjelašnice, tamo našli fleku snijega, nama dovoljnu da se ispišemo iz skijaške sezone na +15C. To je bio odličan dan.

Sada kada sam konačno zaključio sezonu skijanja, mogao sam se fokusirati i intenzivirati trkačke pripreme. Uz brze intervalne treninge na stazi Safet Zajko s kojom započinjem sezonu (20*200m sa 200m kaskanja, 10*400m, 15*300m, 12*600m i 5-12*1000m) i intervalnim treninzima na Igmanu (2-6*1 krug), dodajem najčešći tip treninga s kojim se navikavam dizati formu u toku trke, tj. ne opadati – 60min easy + 15min jako. Na 60min easy koje obično trčim na 4:48-5:00 dodajem tih 15 brzih minuta koje trčim od 4:15 do 3:56 koliko sam najbrže trčao. Iako mnogi vrhunski trkači i trening programi kao jednu od glavnih grešaka navode trčanje easy treninga prebrzo, želim napomenuti  da sam svjestan toga i da slušam svoje tijelo i da se po mojoj filozofiji treninga svaki trening računa i da preskačem u potpunosti LSD (Long Slow Distance) treninge tako da ni ovi easy nisu „walk in the park“ nego tempo na kojem osjećam da mogu čitav dan trčati, uz pojačanje na kraju.

Jedini izlet od planiranih treninga i ustaljenog maratonskog puta sam imao na nezaobilaznoj trci (5.6.) kod mog dragog Benjamina Šehića, po meni najljepša trka na svijetu – Hranisava Ultra Trail 28km. Iako potpuno nespreman za ozbiljan rezultat u trejlaškom svijetu i bez ijednog metra brda u treningu (osim uzbrdica na Igmanu), uživao sam u svakom momentu predivne prirode i domaćinske trke.

Dva natučena zgloba, brzi oporavak i nastavio sam do još jedne trke kojom sam želio da „presječem“ sezonu i koja mi je trebala poslužiti kao pokazatelj forme – TCM polumaraton (3.7.). Svjestan sam važnosti fokusiranja na cilj i jednu bitnu (A) trku u sezoni i znam koliko snage uzima svaka „neobavezna“ trka i vremena koje je potrebno da se oporavi od nje. Ipak, u ovu trku sam ušao i sa ciljem da ohrabrim i podržim nekolicinu trkača s kojima treniram ili im pomažem u njihovim (polu)maratonskim i triatlonskim ciljevima. Ja ih od milja zovem „Demini puleni“. Trka za mene nije bila idealna, nakon dobrih 10km, počeo je sunovrat mladog Deme i preostali kilometri do kraja su bili obilježeni patnjom i gubitkom vremena. Ipak, uvijek gledam sa različitih nivoa zadovoljstva pa sam uspio pogledati iz perspektive da sam u odnosu na prošlogodišnjih 14km na 4:40 u okviru štafete na TCM, bio puno brži – 21.1km na 4:22.

Nakon određene pauze zbog privatnih obaveza, ozbiljan pristup treninzima u nastavku sezone sam imao od kraja avgusta kada sam uspio kompletirati neke od najzahtjevnijih treninga u sklopu priprema za Chicago Marathon.

U pitanju su treninzi:

• na atletskoj stazi 12*1000m na 3:53
• 60 min easy + 20 min na 4:01
• na Igmanu 5*1 krug (2.5km) na 4:11
• maraton test 26.5km na 4:14

Uprkos neuspješno odrađenom, jednom od ključnih treninga pred trku (2*6km), znao sam da sam po svim ostalim parametrima u boljoj formi nego prošle godine, pa sam na taj trening gledao kao na statističku grešku. Smirio sam se u glavi i čvrsto vjerovao da mogu pomjeriti dodatno lični rekord na maratonu.

Sve je bilo podređeno uspjehu na trci, uz odlično odrađene treninge, adekvatnu suplementaciju kao rijetko kad dotad pred veliku trku, supertene (Alphafly 1) i mirnu glavu, znao sam da je lakši dio posla ostao za trku. Nisam imao ozbiljnijih povreda i uz neke sitnice koje sam na vrijeme sanirao, smatrao sam da sam jako dobro prošao u ovoj godini. Pored svega navedenog, falio mi je samo savjet od mog trenera Igora Yovanovitcha, koji me ne trenira aktivno, ali po čijim uputama i treninzima i dalje radim. Falilo je da mi pregleda treninge i da savjet za pace. Nisam uspio kompletirati trening pred maraton od 2*6km, znam koliko mu je taj bitan za prognozu rezultata, stoga nisam imao obraza da mu se javim pa sam se u Ameriku uputio nerazjašnjenog planiranog tempa.

Originalno sam želio rezultat 3:04 na trci jer sam smatrao da imam brže treninge nego prošle godine, ali me je manjak km u nogama i nešto duža pauza u sredini sezone, sprečavala da idem i prema optimističnijem rezultatu.

Dva dana prije trke, na Expo-u, u redu za terapiju kod fizioterapeuta (koju nisam dočekao) sam imao prilike popričati s trkačem iz Francuske, koji živi u NY a prethodno je trčao i NY i Chicago. Pričao mi je o tome koliko je brza ova trka i kako je on nakon 3:03 u NY, u Chicagu trčao 2:56. Nekako me ohrabrivao da se odvažim na više i brže. To sam shvatio kao momenat koji će mi nadomjestiti Igorov savjet, kao da mi je on kroz ovog mog zemljaka Francuza poručio da mogu i da trebam ići na pace 4:20.

U pripremi trke sam koristio isključivo tekst našeg legendarnog Mirzeta Halilovića – Valtera. Tekst koji je pripremio za Moje trčanje sam iščitavao u danu prije trke i vjerovatno ga znam napamet. Uz GPS zapis sa svog garmina koji mi je Valter ljubazno poslao, najviše me upozorio na to da ne mogu pratiti GPS jer zbog visokih zgrada, ne očitava tačan pace, te se ne treba oslanjati na njega već samo na prolaze po miljama i kilometrima i porediti ih sa štopericom. Upravo sam to i radio, na expo-u sam pokupio 2 Nike pace „tetovaže“ na kojima pišu prolazi po miljama za rezultate 3:05 i 3:00. Na lijevu ruku sam zalijepio 3:05, a na desnu ruku 3:00. Tokom trke sam se osjećao tako dobro da sam samo gledao u prolaze s desne ruke.

Opet sam se uspio dobro naspavati prije trke i na start u Grant Parku sam stigao na vrijeme, s viškom odjeće koju sam odbacio neposredno prije trke, papučama na nogama i Alphama u kesi, koje sam također želio obući što kasnije, pred sami start, jer smatram da su jako neudobne i nezdrave ali definitivno služe svrsi i daju od Nike-a obećanih 4%, u mom slučaju. Sve je jako dobro organizovano i vrlo lako dostupno, tako da sam stigao u startni koral B na vrijeme. Na sami start sam došao u pratnji žene Eme, koja mi je bila velika podrška i trening partner u čitavom procesu, a mogla je proći sa mnom do korala jer je i sama imala startni broj ali zbog povrede u kasnijoj fazi priprema, nije trčala. Ipak, sa 2 polumaratona po 1:57 je imala odličnu sezonu i po progresu treba biti ponosna i zadovoljna ovom sezonom. Njeno trkačko najbolje tek dolazi.

Doručak prije trke – klasika, puter i med na tostu + banana. Pred sami start odbacujem višak odjeće i nalazim se neposredno iza profesionalaca koji startaju u 7:30. Nekoliko minuta kasnije, dobijamo i mi znak za start te oko 7:35 započinjem svoju novu maratonsku avanturu. Smjestio sam se na startu između pacera na 3:00 i 3:05 jer sam do samog starta bio neodlučan o tome koja je prava strategija za trku. Ispostavit će se da sam tačno između tih pacera i završio trku. Već na prvom kilometru, prolazimo ispod visoke zgrade i vidim velike oscilacije na garminu, 2.km očitava na 3:35 a 3.km na 3:28, već tada sam shvatio da moj garmin u Americi služi samo za slikanje, a da su su mi jedino rješenje osluškivanje samog sebe i preračunavanje kilometara i milja unutar same trke. Koliko sam se na samoj trci bavio trčanjem, toliko sam se bavio i matematikom. Morao sam pametno pristupiti i pored računanja greške na satu i praćenja km i mile markera, pratio sam i trkače oko sebe koji su imali oznake na leđima 3:00 i 3:05 i one koji mi se čine da imaju ujednačen pace. U prvom dijelu trke me dosta „nervirao“ pojas koji je zbog 6 gelova na sebi, bio dosta težak te sam mu stalno korigovao mjesto na struku. Jedva sam čekao da počnem koristiti gelove kako bi pojas postao lakši i kako se ne bi pomjerao na meni.

Trka počinje u samom centru grada, kreće iz Grant Parka, preko Grand Avenije, i već na drugoj milji prolazi pored famoznog Chicago Theater. Trka dalje prolazi kroz 29 okruga Chicaga. Preko 40,000 trkača iz preko 100 različitih zemalja svijeta se našlo na startu ovogodišnjeg izdanja trke. Osjećao sam privilegiju i zahvalnost da drugu godinu zaredom mogu nastupiti na prestižnom major maratonu na američkom tlu i da ovaj put zajedno sa još nekoliko trkača iz BiH, branimo boje naše države.

Kilometri su se nizali i na prvom prolazu na 5.km sam shvatio da sam na paceu za 3:00. Shvatio sam poruku koju sam sam sebi slao, nemaš pravo da ne pokušaš, želio sam se što duže zadržati na tom paceu, bez da se „lomim“, sve dok je to podnošljivo i prihvatljivo za moj organizam taj dan. Nizao sam kilometre i na svakom preračunavanju, na mile markerima ili na prolazima na 5km sam shvatao da povećavam prednost u odnosu na 3:00 pace. Svoj garmin sam potpuno otpisao kada mi je nakon 5km pokazao da sam trčao PB na 5km uopšte.

Nevjerovatno mi je bilo da na tom paceu trči toliki broj ljudi, u svakom trenutku pored mene su bile stotine trkača, rijeka entuzijasta na ovom iznimno brzom paceu, najrazličitijih tehnika trčanja i tipova tijela. Pomislio sam kako kod nas svi znamo koji su to trkači koji trče ispod te famozne brojke a ovi ljudi, na ovoj trci, većinom iz Amerike, vjerovatno ni u svom kvartu nisu „poznati“ jer u svakom ulazu se nalazi neko ko postiže takve rezultate. Ali uostalom, nevažno, svako se mjeri sam sa sobom, ja želim biti bolji nego prošle godine u NY i tako sam postavio ovu trku. Na svakih 5km povećavam prednost do maksimalne od 15s u odnosu na 3:00 pace, i to na prolazu na polumaratonu. Samo 3 sedmice prije maratona sam trčao maratonski test, gdje sam u sklopu 26.5km, trčao i polumaraton za 1:28:55, sa strašnim sprint finišom gdje sam u posljednjih 200-300m sprintao kao da mi život ovisi o tome, tako da je ovaj potpuno kontrolisani prolaz na polumaratonu u sklopu maratona na 1:29:45 bio fantastičan i dao mi je snage za nastavak.

Nedugo zatim, na 14. milji, prekoputa Trump Towera i na skretanju poslije mosta, na ulasku u Monroe Street, ugledao sam Emu i dio porodice koji su nas ugostili u Chicagu i učinili sve da se mogu fokusirati na trku, oni su činili mali tim BiH navijača koji su mi dali dodatno snage za nastavak. Pokazao sam joj 3 u znak da idem prema tom rezultatu. Iako duboko u sebi, svjestan da nemam brojke ni treninge za taj rezultat, bilo mi je bitno u trenutku da što duže povjerujem u tu sitnu laž u koju sam se stavio. Zapravo sam krenuo malo brže zbog niza razloga i okolnosti unutar same trke pa sam se prilagođavao uslovima na trci, a sve kako bih u konačnici išao planiranih 3:04 ili brže. Znao sam da sam izuzetno mentalno jak na dan trke i da sebi neću dopustiti da „eksplodiram“ i izgubim previše vremena u drugom polumaratonu.

San koji sam počeo sanjati u toku trke o maratonu ispod 3h se počeo gasiti oko 30tog km ali nisam paničario, znao sam da fizički to ne mogu izvesti, ali da je na meni da „štetu“ svedem na minimum i smanjim gubitke koji su počeli. Do kraja trke sam nastavio svoju matematičarsku igru i kalkulacije, u suštini sam znao da sam između 3:02 i 3:03 i zapravo sam se u posljednjim kilometrima borio da ostanem u granicama 3:02, što sam i uspio te sam izuzetno sretan, ispunjen i zadovoljan rezultatom, po mojim shvatanjima 2min brže od planiranog.

Trku sam startao u majici bez rukava (potkošulja), iako dosta trkača starta u punoj ratnoj spremi (kapa, okovratnik, dukserica itd…) zbog jakog vjetra pa se tokom trke „olakšava“ bacajući višak opreme. Chicago, Chi-Town, poznat je i kao Windy City, tako da je ogroman faktor u trci i sam vjetar. U prognozi sam vidio nešto više temperature u kasnijoj fazi trke pa mi je bilo drago što sam u minimalističkoj majici u drugom dijelu trke. Uspio sam izdržati hladni i oštri vjetar u prvoj fazi trke. Drugi topliji dio trke me u kasnijoj analizi trke uvjerio da sam na pravi način rasporedio snagu i odredio taktiku za ovu trku. Iako sam prethodna dva maratona; u Firenci i NY trčao negative split, za ovu trku smatram da sam na ovaj način izvukao maksimum (prvi polumaraton za 1:29:45 a drugi polumaraton 1:33:00).

Moram pohvaliti okrepne stanice, koje su bile jako česte, bilo ih je 20 ukupno, dakle svakih 1-2 milje. Svaki put sam pio kombinaciju 3 čaše (isprobana formula iz NY). Uvijek bih pravio kombinacije gatoradea i vode na osnovu subjektivnog osjećaja u stomaku. Iskoristio sam svoja 4 gela na okrepnim stanicama koje su bile najbliže markerima 1h/1h30m/2h/2h30m. Na tim stanicama sam pio samo vodu, a ostale omjere uglavnom u korist gatoradea. Hidrataciju u samoj trci smatram jednim od ključnih elemenata za dobar maraton. Ne mogu više zamisliti istrčan maraton na nivou maksimalnog potencijala bez ovako čestih okrepa. Imam jako dobru tehniku prolaska kroz okrepnu stanicu bez gubitka vremena.

U posljednjih nekoliko kilometara sat je pokazivao pace i do 4:32, a realni prolazi po miljama su mi govorili da gubim 20-22s po milji što sam zaustavio u određenom trenutku kad sam čuo meni dragu pjesmu s MTV-a, koja mi obilježila i trku u NY. Nedugo zatim počeo sam iščekivati ulazak u cilj, a u pozadini toga sam konstantno preračunavao 3:02 ili 3:03… Ušao sam u posljednji kilometar i krajičkom oka na 800m pred ciljem ugledao opet svoj support dEma team sa BiH zastavama. Umjesto mahanja i slanja poljubaca, htio sam im brzim trčanjem u vidu sprinta pokazati da sam tu. Ogromnom brzinom sam se lansirao prema naprijed i bio sam vidno brži od ostalih oko mene ali za razliku od onoga što sam mislio, ipak smo imali još jedno skretanje udesno pa onda tek ulijevo za ulazak u cilj. Doslovno sam se vukao od 400m do 200m pred cilj kada sam vidio da moram još trčati poslije tog sprinta. Ipak iza ugla sam ugledao cilj i upustio se u finalni sprint na kojem sam dušu ostavio u cilju. Po običaju, srušim se u cilju, volonteri mi ponude medicinsku pomoć i kolica, ljubazno im se zahvalim i čekam da vidim koliko vremena mi daju da ustanem, ovaj put su bili jako ljubazni pa su mi dali 30s da se podignem jer ne može se duže od toga ležati u cilju ovako prestižnog maratona. Pogled na sat me uvjerio da sam izašao kao pobjednik iz borbe koju sam vodio u posljednjem dijelu trku (da ne odem preko 3:03). U cilj sam ušao sa brojem u ruci jer mi je od stalnog zalijevanja vodom, broj ostao visiti na jednoj zakački. Kako ga ne bih izgubio i kako se ne bi otkačio, pojas sam bacio a broj nosio u ruci u posljednjim kilometrima. Tek kada mi je volonter potvrdio da sam zaista u aplikaciji upisan sa rezultatom, nije više bilo sumnje u meni…

Ostvario sam zacrtani cilj i ono po šta sam došao na trci. Usput sam uživao u svakom momentu, osjećao sam se „živim“ sve vrijeme i nevjerovatno sam zahvalan na svakom momentu koji sam imao priliku doživjeti. Zaista sam se potrudio dati maksimum u svojim okvirima i neke propuštene stvari i treninge nadomjestiti glavom na dan trke. Ništa ne uzimam zdravo za gotovo, smatram da sam maksimizirao svoju priliku. Ono što nisam spomenuo kroz tekst i što se ne vidi na garminu i stravi jeste da je ovo godina kada sam se „najteže“ motivisao za treninge i često bih u warm-upu na treningu, razmišljao kako nisam dovoljno fokusiran i da neću moći odraditi zacrtani trening. Ispostavilo bi se da sam neke od najboljih treninga odrađivao nakon takvih zagrijavanja. Ono u čemu sam se inspirisao i što me guralo prema naprijed ove sezone su moji „puleni“ kojima sam pokušao dati pozitivan primjer i da svoje riječi potkrijepim djelima. Također, ne smatram da se u postizanju velikih stvari i ciljeva u životu moramo voditi riječima velikih motivacionih govornika i da uzimamo sebi za primjere daleke i nedokučive, već to mogu biti ljudi iz naše okoline i svakodnevnice. Zahvalan sam što sam imao priliku učiti od takvih u svojoj okolini i na svom sportskom i životnom putu, a moja zahvalnost se ogleda u tome da mogu vratiti dio „duga“ zajednici i i da mogu biti inspiracija nekom drugom.

Za kraj bih dodao rečenicu za koju smatram da me najbolje opisuje, tj. da sam dugo tragao za boljim i adekvatnim opisom sebe ali da je ovo najbolje pretočeno u riječi: “I didn’t train much for that first one…But I had a talent for being able to keep going.“

Ovu rečenicu je iskoristila Maureen Mancuso kao osvrt na to da je sa 13 godina postavila tada svjetski rekord u ženskom maratonu. Ja sigurno neću postaviti svjetski rekord u maratonu ali za sebe sam svjetski rekorder, zadovoljan sam sobom, uspijevam prenijeti pozitivna iskustva na ljude u svojoj okolini i to je odlična polazna osnova.

Vaši komentari