DEMIR HADŽIMURATOVIĆ: Moja New York City Marathon avantura

Piše: Demir Hadžimuratović

Zaista se osjećam privilegovano i sretno što sam dobio priliku da trčim najveći maraton na svijetu.

Ipak, ovaj tekst pišem za onaj manji postotak ljudi koji razumiju šta je potrebno za 3:06 maraton na valovitoj stazi i one koji razumiju koliko meni to znači uz mali uvid u moj mindset koji me doveo do toga.

Startninu za trku sam dobio preko lutrije, za prošlogodinje izdanje trke. Nakon COVID sezone i svih otkazanih trka, startnina mi je prebačena za 2021. godinu. Ove godine sam pripreme za maraton u NYC počeo krajem mjeseca maja, nakon duge i intenzivne skijaške sezone, čemu uvijek dajem prednost.

Značaj i veličina NYC maratona su mi iskristalizirali planove za ovu godinu te sam odlučio da sportske planove fokusiram isključivo na maraton te sam prvi put nakon 5 godina odlučio da preskočim triatlon sezonu kako ne bih gubio fokus i kako bih mogao izvući najbolji mogući rezultat u New Yorku.

Restrikcije putovanja

Tokom čitavih priprema nisam znao da će se trka sigurno održati, niti da ću ja biti u mogućnosti otputovati na trku zbog restrikcija putovanja i nemogućnosti da zakažem intervju za vizu u američkoj ambasadi. Ipak, 2 sedmice prije planiranog polaska, dobio sam intervju i vizu, na čemu im se ovom prilikom zahvaljujem. Upravo, u te 2 sedmice sam na krilima saznanja da ću se zaista naći na startnoj liniji maratona, dodatno pojačao treninge i sigurno „skinuo“ dodatnih nekoliko minuta.

Pet i po mjeseci priprema nekome zvuči normalno, a meni se baš odužilo jer sam navikao maraton spremiti nakon halfironman ili ironman trke u jesenjem periodu godine, kada bih na odličnu bazu dodao kvalitetnih 5-6 sedmica maratonskog treninga.

Pristup treningu

Trenirao sam pametno i slušao svoje tijelo. Nisam se trudio zadovoljiti određenu sedmičnu kilometražu jer smatram da bih time srljao u povredu. Kad god se ne bih osjećao psihofizički spremnim, uzeo bih sebi dodatni dan ili dva odmora. Želio sam odraditi konkretne, kvalitetne, teške treninge te mi nije bilo bitno jesu li to 2 ili 3 treninga sedmično. Zapravo, u analizi čitave godine, mislim da nemam nijednu sedmicu sa 4 treninga, također, nijedan vezani trening dan za danom. Za kraj, još jedan zanimljiv podatak, da sam imao samo jedno trčanje preko 21km (maraton test 27km na 4:30 koji sam trčao 3 sedmice prije trke). Ukupna kilometraža po garminu/stravi za 2021. godinu iznosi 771km i na tome će i ostati jer naredni put planiram potrčati u maju/junu sljedeće godine (smatram sebe sezonskim trkačem). Zapravo, kad god bi me kolege trkači sreli, pitali bi me što ne treniram i komentarisali kako ove godine pauziram ili preskačem ozbiljnu sezonu, aludirajući na rijetke treninge koje vide na garminu ili stravi. Nisam se previše obazirao, znao sam šta radim i nastavio trenirati po svom planu bez velikih najava. Jedinu trku sam odradio na Igman Red Bull 400m trci 22.6.2021.g., gdje sam osvojio 7. mjesto i u vremenskom razmaku od 1h se popeo dvaput do vrha skakaonice dovodeći se na taj način duboko u crvenu zonu. Tek sam u narednim sedmicama postao svjestan koliko me koštala ta trka, sigurno nekoliko sedmica poslije toga sam osjećao tu trku u plućima, a to je ono što mnogi ne shvataju, prijavljujući trku za trkom svaki vikend, da bi na kraju sezone ostvarili neuspjeh u ključnoj A trci. U sportskom smislu, sebe gledam kao dugoprugaša, solidnog rekreativca, u triatlonu kroz ironman i trčanju kroz maraton, a ne atletičarem na 5k, 10k ili polumaratonu pa u skladu sa tim i treniram, tj. ono što me u toku jedne kalendarske godine zanima jeste PB na maratonu dok su mi rezultati na kraćim distancama manje bitni ili nebitni.

Jedine uzrdice sam radio na Igmanu u sklopu biatlonske staze na Velikom Polju. Kombinirao sam stazu na Igmanu za duže intervalne treninge, atletsku stazu Safet Zajko za kraće i visokointenzivne intervalne treninge, Vilsonovo šetalište za duže treninge i najčešći trening 60min easy + 15min jače i pred sami maraton TT stazu u Rajlovcu na kojoj sam odradio dvije dužine. Uz ove treninge sam prakticirao puno stretchinga i foam rollinga, bez konkretnog treninga snage. Smatrao sam da snagu crpim iz silnog skijanja koje sam odradio zimi. Napominjem da ovo nije nikakva zlatna formula i da ono što meni odgovara, ne znači nužno da će odgovarati nekom drugom, samo želim predstaviti svoj pojednostavljeni način razmišljanja i treniranja. Cilj ovog pasusa je da nekome ko smatra da ne trenira dovoljno i da se za maraton mora „ubijati“ skrenem pažnju na drugačiji način treninga koji može uklopiti uz sve ostale životne obaveze i opet izvući maksimum iz sebe na maratonu.

U pripremi pred trku sam pročitao tekst o NY maratonu koji je napisao naš legendarni Mirzet Halilović – Valter, također sam zamolio Valtera i Emira Baralića da mi pošalju svoj garmin/suunto zapise sa trke. Uz zapise su mi dali i savjete te sam im obojici zahvalan na tome. Na taj način sam saznao profil staze i koji su kilometri brdoviti i gdje trebam dodatno paziti. Također, htio sam znati na koju ukupnu kilometražu mogu računati, kod Valtera 42.32 a kod Emira 42.78. Znao sam da će moj garmin biti bliže 42.8 te sam računao s tim. Obojica su ostvarili odlične rezultate 3:16 i 3:10. Uprkos svom rezultatu, imam ogromno poštovanje prema obojici te obojicu smatram boljim trkačima od sebe te mi je drago da ih poznajem.

Odmor pred trku

U petak smo posjetili expo trke koji je ogroman i u znaku New Balance proizvoda, također svima koji kritikuju domaće trke na osnovu kvaliteta trkačkog paketa, treba reći da se u NYC maraton startnom paketu dobije samo oficijelna drifit majica dugih rukava. Meni to ni u NY niti bilo kojem drugom gradu nije bitno pa sam bio više nego zadovoljan i zahvalan na ovoj super majici. Iskoristio sam masažere na bazi zračne kompresije i neke foam rollere najnovije tehnologije da se osiguram da budem odmoran i kvalitetno izvaljan te da ne potrošim uzaludno korake na Expo-u.

Gdje god bismo krenuli na pastu zbog carbloadinga, nekako bih završio na njokama i crnom hljebu tako da toplo preporučujem punjene na ovoj kombinaciji u danima pred trku. U subotu sam ušao u svoju zonu te sam uz meditaciju i potpunu izolaciju pokušao da ne napravim pokret viška, osim stretchinga i foam rollinga ujutru i navečer. U danu prije trke pokušavam da ne primam nikakve bespotrebne informacije, pogotovo negativne jer mi se mogu motati po glavi tokom trke i narušiti moj unutranji mir. Bio sam potpuno opušten i smiren u danima pred trku. To se reflektovalo i na spavanje, tako da sam noć prije trke spavao punih 7 sati, a baš sam nekoliko dana prije toga pročitao kako slavni Kenenisa Bekele ima problema sa spavanjem uoči velikih trka. Nije ni čudo što sam ja ostvario rezultat iznad očekivanja, a Kenenisa će morati na popravni u New York (razlika između nas je bila samo 56 minuta :D).

Procedura uoči starta

Znao sam da je to dobar znak, buđenje u 4:00, doručak, zagrijavanje i polazak na šetnju u hotelskim papučama (jer sam želio sačuvati što duže tene za trku i da ne pravim pokrete viška u njima do same trke) od 15tak minuta do autobusa koji u 5:15 voze sa stanice iz Midtown-a pored NY Public Library do Staten Islanda, odakle kreće trka. Moj val je imao vrijeme starta u 9:10, samo 10minuta nakon PRO ekipe i Kenenise Bekelea. U 6:00 sam stigao na veliki parking/livadu odakle ulazimo u startne valove i zone. Obučen sam u debeli donji dio trenerke, staru duksericu i staru skijašku jaknu uz hotelske papuče. Uprkos svemu što sam sam imao na sebi, osjećao sam kako zima prodire kroz mene te sam se bojao da se ne prehladim. Upravo takvog me zatiče reporterka sa lokalne televizije kojoj dajem intervju, vjerovatno joj se svidio moj outfit. Nakon toga, još malo čekam, opet jedem u 7:00 i krećem s detaljnim atletskim zagrijavanjem (pozdrav za AK Novi Grad), polako probija i sunce i približava se vrijeme ulaska u startne zone, gdje se neposredno prije penjanja na most skida višak odjeće i ta odjeća se kasnije donira dobrotvornim organizacijama i beskućnicima u NY. Svaki put kada bi startao neki val profesionalaca, profesionalci u kolicima, u muškoj i ženskoj konkurenciji, profesionalni maratonci, u muškoj i ženskoj konkurenciji, čuli bismo himnu i svi bismo automatski ustali, mirno stali i odali počast uz himnu. Kad smo izašli na most, mislio sam da će biti podgrupa unutar mog startnog vala, međutim, nije tako bilo te sam startao 20s nakon prvog iz svog vala. U trenucima prije početka trke, suze u očima, ne mogu da vjerujem da se održava ovako masovna trka i da sam upravo na startnoj liniji NYC maratona. Potisnuo sam suze ispod brzih naočala i rozog kačketa koji me prati još od Ironmana Barcelona 2018., ostao je samo ogroman nalet adrenalina s kojim sam počeo.

Plan je bio da držim 4:25-4:27 po svom satu jer sam po njemu trenirao i nisam „ganjao“ određeni rezultat nego određeni pace po svom satu, što mi je bilo jedino mjerodavno jer me on vodio na svim treninzima. Prilikom prijave na lutriju u decembru 2019. g. u polje planirano vrijeme završetka trke sam upisao 3:15 (želio sam poboljšati dosadašnji PB od 3:18 iz Firence 2016.g.), u junu 2021. godine prilikom nove registracije sam upisao 3:12 jer sam smatrao da sam prošlogodišnjim treninzima već dostigao planirane 3 minute te da mogu probati još brže.

Tok trke

Na prvom kilometru sam vidio da mi garmin neće imati najprecizniji dan, vjerovatno nije naviknut na američki GPS, pace mi je letao gore-dole, ipak uz normalan ritam, prošao sam prvi km. 4:22, sljedeća 2km su bila nizbrdo i uz bukvalno kočenje da ne odem ispod 4:00 ih završavam na 4:13 i 4:14. Nakon izlaska s mosta, stabilizovao sam pace te se u tom dijelu trka prebacuje sa Staten Islanda u Brooklyn na 4. aveniju. Publika je već u velikom broju na ulicama i sve je preplavljeno navijačima. Trčimo po širokim avenijama i ne može se naći prazno mjesto pored ceste. Puno je djece sa transparentima „Tap for power“ i najrazličitijim navijačkim transparentima i rekvizitima. Moram istaći transparent „Pain is just a french word for bread“ koji me tako slatko nasmijao i koji mi je bio najdraži uz moj „team dEma“ transparent. Dobijao sam mnoge pozdrave od španske publike zbog Valencia maraton majice u kojoj sam trčao. Zahvalan sam na svakom poviku jer me svaki gurnuo dodatno naprijed. Osjećao sam se fantastično i počeo u potpunosti uživati u trci, kontrolisao sam svaki kilometar te ih počeo preciznije nizati u 4:23-4:26 regionu. Dogovorio sam se da će me moj support team na čelu sa djevojkom Emom, rođacima Enom i Harisom pokušati podržati na 3 mjesta duž staze (mile 8, mile 16 i mile 25). Već od treće milje sam se spremao za taj susret te sam im tom prilikom želio dati do znanja kako se dobro osjećam. Također, pratili su i na aplikaciji, kao i mnogobrojni prijatelji i porodica. Želio sam im zahvaliti na tome konstantnim pace-om i ubrzavanjem u posljednjem dijelu trke, ako bude moguće. Na 8. milji se spajaju 3 različite zone sa početka trke, moja zelena, zlatna i plava. Nisam vidio svoje navijače, niti sam im olakšao probijanje kroz gužvu New Yorka svojim ranim startom u 9:10 pa sam mislio da je sljedeća prilika na 16. milji, ipak čekali su me na 9. milji na krivini sa glasnim povicima podrške, transparentom i našom zastavom. Bio sam presretan što ih vidim te mi je pace istog trenutka skočio na 3:50. Nastavljam nizati kilometre ali sam već bliže 4:20-4:24 tempu. U tom dijelu trke ulazimo u drugi dio Brooklyna – Williamsburg&Greenpoint, mješavina starog i novog. Od 10. milje su postavljene okrepne stanice na svakoj sljedećoj milji. U samu trku sam ušao sa 7 gelova oko pasa, 6 planiranih i 1 viška, međutim pojas mi je bio pretežak pa sam taj dodatni izbacio već na 3. milji. Plan je bio da uzimam gel svake 3 milje od 8. milje. Iz pojasa mi je ispao još jedan gel na 10. milji pa sam se prebacio na gel svake 4 milje uz 2 čaše gatoradea i 1 čašu vode na svakoj milji. Ako bih uzimao gel, onda bih išao obratno, 2 vode i 1 gatorade. Vjerovatno sam trkač koji je unio najviše tečnosti tokom trke, nisam propustio nijednu okrepnu stanicu ni kombinaciju 3 čaše na istoj. Ipak, ovi rituali i radovanje svakoj narednoj okrepi su me držali visoko motiviranim. Polumaraton se prolazi na Pulaski mostu koji je jako strm i uzbrdo, ali sam se toliko dobro osjećao da sam svaku uzbrdicu shvatao kao ravnicu (hvala Igmanu), a nizbrdice bih koristio za još brži pace. Liniju polumaratona prolazim na 1:33:45 i odmah u glavi računam da je dva puta toliko 3:07:30, ali dug je put preda mnom.

Pulaski bridge spaja Brooklyn sa Queensom koji je naredni, treći od pet okruga kojima trka prolazi. To je originalna zamisao trke, da prođe kroz svih 5 okruga (Staten Island, Brooklyn, Queens, Bronx, Manhattan). Kratko zadržavanje u Queensu i nastavak preko Queensboro mosta u Manhattan. Ovaj 25. kilometar je jedan od tri kilometra na koje me Valter posebno upozorio prije trke, čak sam na njegovom garminu vidio da je išao 5:25, znao sam da nije jednostavno. Borio sam s ovim kilometrom i izborio na 4:40, s obzirom na to da sam 24. km prošao na 4:07, znao sam da sam prebrodio najteži kilometar bez da sam išta izgubio na tempu. Sljedeći kilometar je nizbrdo pa sam išao 4:12 i nakon toga First Avenue gdje očekujem novi susret sa svojim navijačima. Opet sam ih ugledao, nabacio peticu i nastavio još jače, opet je pace išao ispod 4:00 nakon susreta s njima. U tom trenutku znam da sam fizički i u glavi na jako dobro mjestu, te odlučujem da više ne usporavam, ciljani kilometri mi se spuštaju na 4:15. Nevjerovatan je nalet adrenalina na ulasku u Manhattan te sam u kombinaciji sa podrškom koju sam dobio od svog tima, nastavio u fantastičnom ritmu. 35. km je drugi od tri kilometra na koja sam bio upozoren ali sam ga prošao na 4:19. Od 36. km osjećam da mi postaje „blago neugodno“ te se borim da preveniram krizu, ali prava kriza nikad nije ni došla jer sam već na 16. km obećao da to neću sebi dopustiti. Uspon na 38. km je bio zaista težak pred sami ulazak u Central Park, kod Plaza hotela, taj treći teški kilometar završavam na 4:29 i ulazim u Central Park da dam sve što je ostalo u meni. Na 25. milji, pred sami kraj, dobijam posljednju podršku od svojih navijača, te uz posljednji nalet energije odlučujem da se „poništim“ do kraja. U tom trenutku opet idem ispod 4:00 i ovaj put odlučujem da ispod 4:00 i ostane do kraja, iščekujem finiš koji sam toliko puta gledao na televiziji, preračunavam u glavi koliko je ostalo i zamišljam sebe na atletskoj stazi Safet Zajko, sa koje udaljenosti bih mogao sprintati. Sve se jako brzo odvilo, i moj sprint i finiš linija. Odmah sam se srušio preko ciljne linije, želio sam tu ostati još neko vrijeme da malo odmorim, ali kada su mi ponudili kolica da me odvezu sa finiš linije, shvatio sam da trebam ustati i ići prema izlazu i susretu sa svojim navijačima. Pogledao sam na garminu – 3:06:17 – wow, nevjerovatno, u danima prije trke sam stidljivo izgovarao 3:09:59 kao ultimativni rezultat s kojim bih bio najzadovoljniji, ali ovo zaista nisam mogao pretpostaviti. Znao sam da već svi preko aplikacije znati za rezultat i bio sam potpuno sretan i ispunjen ovim postignućem. Negative split i drugi polumaraton u sklopu maratona, u rezultatu novog ličnog rekorda 1:32:32 (u odnosu na 1:32:55 iz Mostara 2020.) znače da sam ostvario maraton na ličnom maksimumu.

Zaključak

Nakon ovog maratona, drugog istrčanog u negative splitu, na osnovu ličnog iskustva tvrdim da maraton ne počinje na 30. ni 32. km (kao što često imamo priliku čuti) već na prvom kilometru te da uz realno određen tempo i konstantno praćenje istog, uz preduslov adekvatno pripremljene trke, ti često spominjani krizni kilometri mogu biti upravo kilometri pojačanja tempa. Za razliku od toga, svi oni koji dopuste da ih emocije i nerealan, puno brži ritam od planiranog povedu u prvom dijelu trke, zasigurno će iskusiti neviđenu patnju u posljednjih 10-12 km maratona i udariti u taj famozni „zid“ te će im maratonska patnja početi na 30. km.

Želio bih spomenuti i svog prijatelja i trenera, Igora Yovanovitcha, koji me naučio sve što znam o trčanju i triatlonu i čiju filozofiju treninga pratim od svojih početaka 2014. godine. Baš se zadesilo da je na dan mog intervjua za američku vizu došao u Sarajevo, pa smo se dogovorili za 2 treninga u nekoliko dana koliko je bio u Sarajevu. Prvi zajednički trening smo odradili 15km na 4:08avg što mi je dotad bilo potpuno nezamislivo. Odmah nakon treninga mi je preračunao da bih mogao trčati 4:25 pace na maratonu. I tek tako, u nekoliko sati sam sa planiranih 4:30 prešao na 4:25. Iskorigovao je moj plan do trke i pomogao mi da vjerujem u sebe. Pomislio sam da ako on vjeruje u mene, da ni ja ne bih trebao sumnjati. Tako je i bilo, zapravo sam po svom satu istrčao 4:18 (smatram da je to 4:20 zbog greške u GPS na 42. km) a realni pace je bio 4:24, tako da sam zaista premašio sva očekivanja.

Mnogi me sad pitaju kad ću trčati maraton ispod 3 sata. Odgovor je da ne znam ni da li ću sebi to ikad postaviti kao imperativ i cilj. Trenutno sam zahvalan na ovom sportskom i životnom iskustvu koje sam doživio. Ali jedno znam, da smo svi daleko sposobniji nego što smo u mogućnosti da uopšte pojmimo, i da ako se odlučim na to, mogu ići i Ironman sub10 i maraton sub3, a možda se i nikad više ne odlučim za takve poduhvate. Smatram da sam apsolutno maksimizirao svoje sportske prilike, na tom putu pomogao kome sam mogao i u tome se ogleda moja zahvalnost.

Vaši komentari