(VIDEO) 44. ISTANBULSKI MARATON: U Stambolu na Bosforu bolan paša trči

U proteklim trkačkim godinama (što je prekinuto jedino tokom perioda pandemije) ispred MT smo ustalili praksu da obilazimo dva internacionalna maratona godišnje.

934

Tekst: Ersan Bijedić / Video: Dražen Filipović

Poslije Beča na proljeće ove godine cilj je bio upisati i Istanbul kao jedan maraton koji nam je relativno nadohvat ruke i česta je destinacija ovdašnjih trkača.

Jedinstven je po činjenici da je jedini interkontinentalni (euroazijski) maraton na svijetu i za mene je predstavljao jedan od onih koje bih morao “čekirati”. Dražen Filipović je ovaj put išao kao podrška iako je imao prijavu za maraton, dok u novi lični rekord Edine Harbinje (ukoliko sve bude normalno na trci) nisam nimalo sumnjao.

Osim sportskog dijela uvijek je cilj ostati duže i obići grad jer drukčije mi ne djeluje dovoljno zanimljivo, ni kompletno (nismo profesionalci koji ciljaju samo rezultat).

PS. Nažalost jučer je svijet potresla vijest o terorističkom napadu u Istanbulu, i to u ulici Istiklal. Krećući se iz pravca trga Taksim smo šetali kroz ovu ulicu u utorak u popodnevnim satima obavljajući kupovinu, što se može vidjeti u našem videu od 13:15 do 13:37, dok na 13:23 možete vidjeti turistički vrlo popularan starinski tramvaj koji vozi s kraja na kraj ove ulice. Ispred MT smo ove godine izgleda dva puta bili na rubu jer smo po povratku sa Bečkog maratona proljetos saznali da su austrijske vlasti spriječile teroristički napad “Islamske države” (IS) na ovoj trci održanoj 24. aprila. Spriječeni plan terorista je bio da postave bombu na cilj Bečkog maratona.

Iako Istanbul Marathon spada u Elite Label trku Svjetske atletike, čuo sam i dosta negativnih informacija o događaju i prihvatio to kao realnost s obzirom da mi je dobro poznat taj istočnjački mentalitet od ranije (iz Turske i posebno Jordana gdje sam živio godinu i 4 mjeseca) pa me takvi komentari nisu čudili. Međutim krajnji dojmovi su bili sasvim drukčiji i pozitivni.

Ususret startu

Prvi detalj s kojim se susrećemo je registracija, a neobična stvar je da se pri obavljenom ne dobiva nikakva obavijest na mail, već trkač sve informacije provjerava na profilu koji je kreirao na web stranici. Uoči trke ipak dolazi na mail kompletan vodič o Expu, rasporedu, prijevozu na trku, stazi, zonama, cut-off vremenima za pojedine dionice i ukupnom limitu od 6:20 te svim ostalim detaljima.

Prijevoz iz svih smjerova funkcioniše odlično, trkači mogu na azijsku stranu Istanbula (gdje je start) preći metroom ili trajektom, a tamo ih čeka prijevoz busevima. Nama je najbolje odgovarao metro koji vodi ispod Bosforskog moreuza do Uskudara (iz našeg smještaja na Kucukcekmece je trebalo nekih 35 minuta). Kad smo već kod smještaja, za taj dio hvala prijateljima koji će se prepoznati. Bili smo u naselju Cennet (Kucukcekmece), što se čita kao Dženet (raj). Dakle ne ide u dženet ko se moli, već kome je suđeno. Odatle se na Beylerbeyi vozimo busevima 10-tak minuta pa slijedi 15-tak minuta hoda do starta koji je na Bosforskom mostu dugom 1560 metara. Volonteri i osiguranje su na svakom koraku i sve kontroliraju bez greške.

Vibrirajući most

Start sa mosta djeluje impresivno. Samo jednom u godini, na dan maratona, je otvoren za pješake. Ipak 2010. godine se desilo da je masovni start izazvao vibracije mosta koje su alarmirale organizatore na ozbiljan oprez zbog sigurnosti. Otad nije dozvoljeno da ga prelazi više od 25.000 ljudi u istom trenutku.

Masovnost se postiže kroz trke na 15km i šetnju na 8km

Teoretski postoji mogućnost rušenja mosta. Moramo to uzeti u obzir čak i u slučaju da se radi o skoro nikakvim šansama za to. Da bi to izbjegli ljudi će prelaziti most u grupama, i to hodajući, najavio je kasnije ministar saobraćaja, pomorstva i komunikacija Binali Yıldırm.

Masovnost, koja je u Istanbulu proteklih godina dosezala do 100.000 ljudi, se postiže kroz trke na 15km i šetnju na 8km. S druge strane maraton starta prvi i ove je godine imao nešto više od 3.000 učesnika, slično onome što po pitanju brojnosti postiže Ljubljana. Oko 3.500 finišera je rekordan maraton u Istanbulu.

Staza i organizacija

Prvi ukupni dojam – jako valovita. Uvijek napomenem u ovoj situaciji da subjektivni dojam trkača igra jaku ulogu u kreiranju osvrta na težinu staze, jer se utisci prave i prema tome koliko je pojedincu trka bila teška. Težina trke ne zavisi samo od staze, već primarno od pripreme trkača, ali nam se pri teškoj trci zna iskriviti percepcija. Kad si ostao bez energije svaki manji uspon djeluje kao Mount Everest. Tako je moj dojam bio da ova staza nije ništa lakša od maratona u Atini. A onda sam na Garmin fajlu vidio da nema toliko elevacije kao Atina.

Na prvu djeluje da Istanbul ima nezgodne uspone samo na 3. i 4. kilometru te na zadnja dva kilometra, ali staza je tokom čitave rute valovita, većinom blago, uz dosta trčanja ispod podvožnjaka (što podrazumijeva valove). Okrepne stanice su bile jako česte i odlično organizirane sa niz volontera. Zbog toplijeg vremena sadržile su spužve za osvježenje i vodu iz malih bočica, vrlo praktičnih za punu okrepu svakog pojedinca.

Iz zone starta

Otprilike prvih 10km je raznoliko i zanimljivo, ali se onda trčanje kroz gradske ulice i uz nešto više publike seli na dionicu uz Bosfor i Mramorno more. Monotoniju razbija dosta navijačkih punktova sa djecom (vjerovatno regrutiranom iz škola ili slično) koja bodre trkače svom snagom. Okret je na 26. kilometru i onda se ponovo trči istom rutom sve do 40. kilometra kad trkači ulaze u unutrašnjost grada, konkretno na trg Sultanhmet, između Aja Sofije i Plave džamije. Ovaj posljednji dio ima dosta uspona i publike jer je to centar nabijen turistima, što završnicu čini atraktivnom. Prije trke, već kod autobusa koji su nas vozili na start, pa sve do starta i duž staze primjetan je veliki broj angažiranih volontera, policije, ljudi koji su osiguravali stazu. Kao na svim većim maratonima zona cilja je prilično velika pa treba prohodati do medalje i okrepe nakon skidanja čipa sa patike, a na tom putu možete skrenuti i na masažu. Potom slijedi šetnja do mjesta gdje nam je dovezena oprema sa starta u Aziji, a nakon toga još prošetati do izlaska iz zone cilja. Ogroman broj šatora koji su bili postavljeni na trgu Sultanahmet smo vidjeli da sutra navečer organizatori i dalje razmontiravaju.

Stavke koje bih izdvojio kao ekstra pozitivne su jako solidne i besplatne fotografije poslije trke kroz aplikaciju Photier, te besplatno graviranje medalje. Nigdje drugo na trkama u inostranstvu nisam naišao na to da ove dvije usluge ne budu posebno naplaćene.

Generalno ne bih imao šta prigovoriti na organizaciju trke, Expo i ukupan ugođaj u Istanbulu, a ako trebam izdvojiti nešto što mi se nije svidjelo, to su rezultati nabacani lopatom. I takvi ipak imaju uživo praćenje i prolaze na svakih 5km, što u BiH nema gotovo nijedna cestovna trka.

Muška elitna trka je bila vrlo zanimljiva

Elitna trka

Bilo je zanimljivo vidjeti da je u Istanbulu u muškoj konkurenciji nastupilo 15 trkača sa ličnim rekordima između 2:05 i 2:10. Pobijedio je Kenijac Robert Kipkemboi sa 2:10:18, atletičar koji ima lični 2:07:09 iz 2019. godine. Imao je odličnu konkurenciju u Mariusu Kimutaiu iz Bahreina od kojeg se počeo odvajati tek na 40. kilometru, ali je Kimutai na kraju stigao samo 9 sekundi iza. Njih dvojica su mušku trku učinili vrlo zanimljivom što se može vidjeti iz TV prijenosa koji je postavljen na Youtube. Kod žena je ubjedljivo slavila Etiopljanka Sechale Dalasa sa 2:25:54. Pobjednica i pobjednik su dobili po 20.000 dolara, a novčano je nagrađeno po prvih osam u obje kategorije.

Rekordi staze su ostali u vlasništvu Daniela Kibeta (2:09:44) iz 2019. godine i Ruth Chepngetich (2:18:35) iz 2018. godine.

Bh. maratonci u Istanbulu

Moj maraton

Ovaj put mi trka nije bila samo “šta ću ja napraviti na stazi”, nego još više ono šta će uraditi Edina jer sam na putu do polumaratona u Bathu i maratona u Istanbulu isplanirao svaki njen trening. A uz to sam znao da je njen lični jako izvjestan bez obzira na težinu staze. Zato je njena trka bila zanimljivija. Ali ne samo zbog toga, već i zato što od ljetošnje prijave maraton u Istanbulu nisam gledao kao priliku za lični rekord zbog težine staze. Tako sam se pripremao za lični rekord u polumaratonu (Sarajevo, 18.9. – što je ispalo perfektno sa 1:20:52), odmah zatim eksperimentirao sa ultra dužinom, da bi na start došao potrošen.

U tom smislu me ovaj maraton podsjeća na Atinu (3:31) 2018. godine i Unusual Marathon Sarajevo (3:35) 2021. – gdje sam imao vrlo slična iskustva, odnosno gdje sam stigao kako drug Garmin kaže u “Strained” modeu) pa se mučio već od pola ili čak prije polovice trke. Nijednom nisam trčao maraton loše jer sam bio podtreniran, nego jer sam bio pretreniran. Računajući da bi mogao biti takav scenarij jer nisam htio krenuti sporije u trku, već na Expu dan prije sam se poigrao riječima poznate sevdalinke pa je nastao naslov teksta: “U Stambolu na Bosforu bolan paša trči”. Tako je i bilo na stazi, iako nisam mislio da će pad biti tako drastičan da ću trčati 3:31.

“U Stambolu na Bosforu

bolan paša trči

duša mu je na izmaku

crnoj zemlji teži”.

 

Nije prvi put

Osim Atine i Unusuala ovaj me maraton podsjetio na Zurich 2017. godine gdje sam trčao 3:12. I to zbog okreta na 26. kilometru. Isto kao u Istanbulu uz obalu mora, trči se uz obalu jezera Zurich i okreće nazad na 26. kilometru. U Zurichu je međutim jedna od ravnijih maratonskih staza generalno.

Da neću istrčati neki prihvatljiv rezultat vidio sam oko 20. kilometra kad me počeo mučiti stomak, pa sam na taj dio izgubio 4 minute i 15 sekundi jer sam skrenuo u neki restoran na 23. kilometru (“toalet je na spratu”, dočekao me je konobar). Još uvijek sam poslije toga mislio da mogu nastaviti u istom ritmu (oko 4:15/km), ali to je trajalo još 2-3 kilometra. Sve ostalo je bilo preživljavanje. Na maratonu uvijek kao osnovni cilj postavim da ga završim (jer odavno “gledam” u Klub 100 maratona kao dugoročni oblik motivacije) pa tek onda sve ostalo. Ispunjen je makar taj dio: 23. maraton i 13. država gdje sam trčao maraton.

Edinin lični

Ali zato je Edina trčala tačno ono što smo ciljali iako se nije potpuno specifično spremala za maraton. To je značilo pomak od skoro 15 minuta (sa 3:54 na 3:39). Za mene nema dileme da svako može preći (trčanjem ili kombinacijom trčanja i hodanja) maraton. Rade to čak i trkači koji su nenadareni ili ulaze u njih sa nerazumno malim obimom treninga, odnosno riskantnim pristupom s obzirom na dužinu ciljane aktivnosti. Sasvim druga priča, praktično drugi sport, je “kopati” za pomak blizu vlastitog maksimuma na maratonu. To podrazumijeva stalno podizanje treninga i popratnih stvari (oporavak, prehrana…). Trkači Edininog karaktera (motivirani, disciplinirani i otvoreni da usvoje već postojeća znanja, umjesto nasilu junačenja koje obično vodi “zidu”) su oni koji se tome približe i zato znam da će i sljedeći put (ako životne okolnosti dopuste) imati veliki lični rekord na maratonu. Kod nje je sad najveći posao kako naraslo samopouzdanje pretvoriti u prednost, a ne u nestrpljivost da se napravi veći skok od razumnog. Jako čest je slučaj gdje trkač poslije odlične trke sljedeću trči loše, jednako kao i to da loš maraton ovakve karaktere motivira na bolji trening za sljedeći.

Obilazeći grad

Draženov video u prilogu će djelomično dočarati naše obilaske nekadašnjeg glavnog grada tri carstva, ali u svakom slučaju se pripremite na hodanje po brdima jer stari dio Istanbula je grad na sedam brda. Ne baš najsretnije okolnosti za šetnju poslije maratona, ali to nam je jedino preostalo jer smo se dan prije trke čuvali i otišli samo na Expo (što nam je opet uzelo oko 3 – 4 sata vremena).

Stari Istanbul

Ko hoće obilaziti bogomolje ima posla za godinu dana. Mi smo protrčali pored Yeni džamije koja “stoji” odmah na južnoj strani Galata mosta, dok smo posjetili Aja Sofiju, Plavu džamiju i Sulejmanije džamiju koja je na trećem gradskom brdu i pruža lijep pogled na grad. Valjalo se spustiti pa popeti na drugo gradsko brdo gdje sam se na Kapali čaršiji podsjetio kako je to cjenkati se po istočnjačkim pijacama (dok se Edina crvenila). Postoji oko 600 godina i posjeti je preko 15 miliona ljudi godišnje, tako da je više turističko mjesto, nego što ćete se baš tu odlučiti da pazarite. Praktično se radi o jednom kompletnom gradu jer pijacu dnevno posjeti 250.000 do 400.000 ljudi. Predstavlja jednu od najvećih i najstarijih pokrivenih pijaca na svijetu, sa 61 natkrivenom ulicom i preko 4.000 prodavnica.

Aja Sofija

Novi Istanbul

Nije puno manje brdovito ni u modernom dijelu Istanbula u koji smo drugi dan poslije maratona prešli pješke preko Galata mosta koji povezuje dvije obale iznad zaljeva Zlatni rog. Valjalo je prvo za nova brda napuniti baterije u Güllüoğlu gdje se prodaje najbolja baklava u gradu, a zatim je šetnja nastavljena uzbrdo prema trgu Taxim. Ovo je bolja opcija za kupovinu ako vam je to u planu, a također i za obrok. Tamo nam se poklopilo da smo povoljnije jeli ukusniju hranu nego na Sultanahmetu gdje su turističke cijene i nerijetka težnja ka prevari.

Sav gradski prijevoz je moguće koristiti uz Istanbul Card, ali je odličan izbor i aplikacija Bi Taxi jer taksi vožnje nisu pretjerano skupe i sigurno su najpovoljniji izbor za npr. vožnju do aerodroma.

Dan prije maratona su gradski derbi igrali Galatasaray – Bešiktaš (2:1), dok je dan poslije maratona imalo smisla odgledati Fenerbahče – Sivasspor (1:0), ali fudbal se ovaj put nikako nije mogao uklopiti u planove. Sve troje smo zaključili da je Efes piva odlična i to je bio stalni izbor u trenucima opuštanja.

Zaključak

Ko želi kompletan sportsko – turistički paket u kojem će možda trebati isključiti ciljanje na rezultat (osim ako je u okviru nekoliko uvodnih maratona ili mu je lični još daleko od stvarnih mogućnosti), Istanbul je odličan izbor. Izuzev relativno teške staze, događaj pruža puno onoga što ne možemo osjetiti na domaćim trkama, dok grad od 16 miliona stanovnika nudi toliko sadržaja da je prioritete za kratki obilazak (u našem slučaju pet noći) neophodno posložiti ranije.

Vaši komentari

Banner