Piše: Edina Harbinja
Ovako sam se zezala s rajom iz Tita, Ersanom i Draženom prije 44. Istanbul maratona, koji sam odlučila trčati na nagovor trenera i na mišiće (ko me zna, zna kako su jaki i razvijeni haha).
Uglavnom, prvobitno sam trku prijavila jer sam se željela vidjeti s Ersanom, koji se već ranije registrirao i planirao ići na put s Draženom. Obzirom da je ovaj maraton samo tri sedmice poslije polumaratona u Bathu, na koji sam išla na PB (i ostvarila ga), mislila sam da bi bilo ok istrčati ispod 4 sata. Kontam, ako popravim rezultat svog prvog maratona, super, ako ne, i ne očekujem nešto posebno od ove trke. Glavni maraton za koji ću se ozbiljno pripremati je Manchester u aprilu 2023. godine, tako da je ovo više onako, turistički.
Overthinking ili kako pretjerati u analizi…
Ipak, polumaraton je prošao super, ja sam se brzo oporavila, a trčala sam i dužine od 25, 27, 30 i 32 km prije Batha. Kada sam to sve posložila u glavi i vidjela da se osjećam super, nekako mi je ambicija porasla i htjela sam ipak malo brže trčati i rizikovati. Ersan je vjerovao da mogu ići ispod 3 sata i 40 minuta, što bi popravilo moj rezultat za skoro 15 minuta. Ipak, da bude siguran, zadao mi je dužinu od 35 km dvije sedmice prije trke. Iskreno, bila sam uplašena, jer sve što sam čitala o taperingu sugerira da bi posljednja dužina trebalo da bude 3 sedmice prije maratona. Plašila sam se da se neću oporaviti dovoljno i da će me noge izdati na trci. Ipak, upustila sam se u eksperiment i vjerovala treneru, odradila lagano 35 km i onda fino odmorila pred trku, uz masaže, valjak, san, adekvatnu ishranu. Mislila sam ok, ako već nemam maraton trening po PS-u, onda bar mogu da se carbloadam, hidriram, odmorim i uradim šta je do mene. 
Trening u tempu maratona nisam imala, što je bio dodatni minus, ali ok, kontam da tempo od 5:10 i nije strašan i da ću ga nekako izvući. Na sve ovo, Jasmin mi je rekao kako je Istanbul veoma teška staza, ima brda, vruće je i nije za PB. Čak je i Valter The Legend rekao da nije za PB i da bi trebalo da idem turistički. Ersan je ostao pri svome do kraja i taktika je bila da krenem na oko 5:10, pa ako budem mogla nakon 20. ili 25. km da pojačam.
I tako, psihičke pripreme su bile zahtjevnije od fizičkih i kao pravi štreber, samo sam sabirala i oduzimala pluseve i minuse svog treninga. Tipa, ok imala sam kilometražu od oko 90 km sedmično u posljednjem mjesecu, 80 km u prethodnom, dobar broj dužina, ali umor od polumaratona, bez tempa maratona, teška trka, pa prognoza od ugodnih 20ak stepeni.
Uvod u bitku za prelijepi grad na Bosforu
Sve to mi se vrtilo po glavi dok nisam došla u Istanbul. Sletila sam kasno u petak nevečer, a Ersan i Dražen su već bili tamo. U subotu smo otišli samo po pakete, ali je i do tamo trebalo puno hodati od metroa, pa su se momci već počeli nervirati. Dražen je već ranije odustao i nije htio trčati maraton, ali Ersan je htio pokušati ići jako, pa nam dodatno hodanje i nije prijalo. 
Nakon toga, u maniru pravog carbloadinga, pojeli smo po pola pizze za ručak, desert, pastu za večeru i Maurten drink mix. Mislim da sam popila i jedno tri litra tekućine taj dan, uz elektrolite. U krevet smo otišli već oko 22h, u pokušaju da uhvatimo nešto sna prije ustajanja u 5 ujutro. Ni Ersan ni ja nismo uspjeli zaspati prije pola 12, 12h, tako da je po običaju sna pred trku manjkalo.
Ipak, probudila sam se relativno svježa, smazala svoju zobenu kašu s medom i još jedan Maurten mix. Slijedio je obavezni odlazak u wc jedno 5 puta prije polaska i pokušaji da sakrijem tremu (kao da trčim Olimpijadu, a ne neki prosječan, amaterski rezultat). Ersan je bio puno smireniji. Ah, to iskustvo… Dan prije smo se dogovorili da ćemo metroom (Marmaray) do azijske strane, odakle su organizirali prijevoz autobusima do starta. Ovo je prošlo prilično glatko, te smo na startu bili za otprilike sat ukupno. Za veliki grad poput Istanbula, ovo je fakat super! Bilo je još 15ak minuta hodanja do startne zone, a usput smo sreli lika koji je trčao maraton noseći deblo. Atmosfera je bila prilično živahna i ja sam već počela zavidjeti ljudima koji su trčali 15k.
U startnoj zoni ponovno odlazak u wc po dva puta. Usput smo sreli i Nudžejmu Softić, koja mi je rekla: „E našla si u Istanbulu ići na PB.“ Sreli smo i Borisa Katalinića i njegovog druga, slikali se, ostavili stvari u kamione i krenuli prema svojim zonama. Stvarno nemam pojma kako sam dobila broj za zonu F, što je iznad 4 sata 15 minuta, jer se sjećam da sam unijela očekivano vrijeme od ispod 4 sata. Ipak, trikom koji ne smijem javno iznositi jer nije sportski, nekako sam se ubacila u zonu C (thanks, Profa!). Ersan je ostao u svojoj zoni B. Vidjela sam da nisam jedina i da je bilo još padobranaca u mojoj zoni, pa sam se osjećala malo manje krivom i zločestom. U toj zoni sam srela Eminu Ćehajić – Gradinović i Amara Ćehajića, koji su trčali svoj prvi maraton i istrčali ga majstorski, pokazat će se kasnije.
Idemo, ali (ne) jako!
I tako, standard, dinamičko istezanje, neuspjeli pokušaji da vježbama disanja snizim HR i 5, 4, 3, 2, 1… krećemo. Ja sam se toliko zbunila da nisam ni vidjela da smo prošli start, mislila sam da smo ipak malo dalje od starta, te sam aktivnost na satu uključila nekoliko sekundi kasnije. Start je zaista spektakularan na ovoj trci! Spuštanje prema Mostu Šehida 15. jula, divni pogledi na Bosfor i Istanbul, širina, prostor, sunce… Ok, sunca je možda bilo malo previše, te je na startu bilo 15ak stepeni, a do kraja moje trke se temperatura podigla do 20ak stepeni. U ovom dijelu trke sam bila veoma oprezna jer sam znala da su 2., 3. i 4. km uzbrdo i da tu moram polako i trčati na „effort“, a ne na tempo kako ne bih napravila tipičnu trkačku grešku i krenula prejako. Tako sam i uradila. Ovi kilometri su mi bili najsporiji, 5. km je bio nizbrdo i taj mi je najbrži, ali nakon toga sam nastojala trčati ujednačeno, što je na kraju i uspjelo.
Do 9. km je bilo glasno, puno navijača i podrške, a prošli smo i kraj znamenitosti kao što je Dolmabahče palata, prije nego što smo prešli Galata most i nastavili ispod Sultanahmeta ka malo dosadnijem dijelu. Taj dio je otprilike od 13. km pa sve do 38. i uglavnom se trči na autoputu, na što me je Jasmin upozorio. Ovaj dio staze je relativno ravan, ali ako ćemo biti precizni i sitničavi, onda bismo mogli reći i da je valovit. U odnosu na prvih 10ak km, ovdje je bilo manje podrške, ali je ipak bilo grupica tinejdžera, koji su, pretpostavljam, organizirano došli preko škole ili kluba i bili glasni na nakoliko mjesta. Tu je bio i zanimljiv tunel u kojem su napravili klupsku atmosferu s dimom i tehno muzikom, a na nekoliko mjesta su bili i muzičari, pa i nije bilo previše monotono.
Ono čime sam zaista impresionirana su okrepne stanice, koje su postavili na skoro svaka 3 km, a bilo je obilje vode, voća, namočene spužve za hlađenje, volonteri koji su sve to dodavali revnosno. Iz ovoga organizatori trka mogu mnogo naučiti, posebno ako je trka po ovako visokoj temperaturi ili višoj. Uredu, možda plastične flašice nisu dobre za okoliš, ali na vrućoj trci su korisne, jer se voda ne prosipa kao iz papirnih čašica, i može se dio popiti, a dio korisiti za posipanje. Ja sam pila bar pomalo vode na svakoj okrepi, često se posipala vodom i hladila spužvom, a uzela sam i dvije solne tablete koje sam ponijela sa sobom.
Što se tiče goriva, kao veliki ljubitelj gelova i sljedbenik nauke u pogledu važnosti ugljikohidrata na trci, ponijela sam i 6 Maurten gelova, 3 s kofeinom i 3 bez, te sam sve uredno pojela na svakom 6. km po planu. Znam da trkačima gelovi često smetaju, pa sam sretna što nemam taj problem. Čak mislim da na narednoj trci mogu pokušati unijeti i još više.
Čekajući zid kojeg nema…
I tako, kilometri su odmicali, došao je polumaraton koji sam istrčala za 1:50, ujednačeno, s osjećajem da mogu još mnogo dalje. Nakon toga sam možda i paranoično čekala zid koji nije došao. Osluškivala sam svoje tijelo stalno nakon 25. km i nisam mogla vjerovati da kriza jednostavno ne dolazi. Na prvom maratonu je kriza stigla na 25. km, gdje je veliki faktor bio i nedostatak vode. Ovdje, kilometri su se nizali, a ja nisam osjetila ni bol u mišićima, ni slabost, mučninu, ništa… Negdje na svom 24. km sam srela Ersana, koji je tada izgledao dobro i bodrio me, a nakon 30. sam srela i Nudžejmu koja me bodrila iz suprotnog smjera. Ovo zaista znači, posebno kada trčiš sam, a ne u grupi kako sam trčala svoj prvi maraton. Tu negdje sam srela i preslatku djevojčicu koja mi je nabacila pet i podsjetila na sestrića Zlatana koji je taj dan slavio 5. rođendan i na kojeg sam mislila tokom cijele trke.
U svojim mentalnim maratonskim eskapadama sjetila sam se i izreke da je maraton sastavljen iz dvije polovine: 32 km i 10 km, pa sam čuvala snagu za posljednjih 10. Osjećaj snage me nakon 35. km ohrabrio, shvatila sam da ne treba prizivati đavla tamo gdje ga nema, te sam nagazila i prestigla desetine trkača koji su hodali, udarali u zid, patili se. Mora da se dobro treniralo, ipak!
Finiš u maniru Kipkemboia, pa piva da se proslavi pad Stambola…
I tako, došao je i 40. km, opasno penjanje ka spektakularnom cilju, Plavoj džamiji, kaldrmi, parku, a ja bez zida grabim naprijed. Eto, Ersane, vidiš da ću finiširati jako, onako kako voliš! Dolazim do 300 metara ispred cilja i pojačavam na nešto što je meni izgledalo kao šprint, a ustvari je bio pejs od nekih 4:40. I prije cilja sam prestigla dobar broj trkača, a ušla sam jako i trijumfalno kako je samo još Kipkemboi, pobjednik maratona, ušao u cilj. Sat pokazuje ispod 3:40, ali pošto sam ga kasno uključila, čekala sam zvanične rezulate.
U cilju slijedi skidanje čipa s tena, koje je potrajalo, nakon čega sam hodala ka okrepi i uspjela zaboraviti medalju, pa sam se vraćala nakon što sam se srela s Ersanom. Ersan je ležao i odmarao, vidio me kako sam ulazila u cilj i bio je zadovoljan. Ja sam bila toliko spucana drogom zvanom runner’s high, da sam samo pričala o svojoj trci i nisam ga ni pitala kako je prošao. Kad sam konačno pitala, mislila sam da zeza da je trčao 3:31, tražila da mi pokaže sat. Fakat! Kaže da je bio loš već nakon polumaratona, imao je problem sa stomakom, a i jednostavno nije imao specifični trening, niti se oporavio kako treba od PB-a na polumaratonu u Sarajevu, te dužine za Vils ultru. Kao iskusan i realan trkač, nije bio previše razočaran, a kao trener je bio ponosan, jer je tačno predvidio da ću trčati ispod 3:40, tačnije, 3:39:56. Ovo je skoro 15 minuta bolje u odnosu na moj prvi maraton. Posebno mi je drago što sam na svom drugom maratonu uspjela nešto što trkačima generalno teško uspijeva – istrčala sam famozni negative split!
Oba maratona su bila teška, vruća i brdovita, tako da neskromno mislim da je ovo moglo još bolje. Posebno jer sam osjećala da imam snage, ali sam bila možda preoprezna u iščekivanju famoznog zida. Malo smo u ciljnoj zoni odmorili, pričali s Palestincem koji je trčao posljednjih nekoliko kilometara s Ersanom, te se zatim našli s Draženom i udarili po pivama u obližnjem pubu (ne radite ovo kod kuće, oporavak se usporava drastično). Tu sam čitala i poruke u našoj Tito Viber grupi, i srce mi je bilo puno jer je raja pratila live stream na YouTubeu, slikala moj ulazak u cilj i slala krasne poruke i čestitke. Stambol je pao, jah!
Manchester, here I come! (ok, možda i Sarajevo, Chicago, Berlin…)
Osim ličnog rekorda ono što mi je posebno važno je činjenica da sam se kvalificirala po vremenu za London maraton u „Good for Age“ kategoriji (dobra mlada za svoje godine, dakle), ali pošto je istekao rok za prijavu, idem 2024. godine. Imam i kvalifikaciono vrijeme za Chicago, pa razmišljam da prijavim i taj maraton, iako se održava samo 3 sedmice nakon Berlina za čiju smo se lutriju Ersan, Dražen i ja prijavili kao grupa. Vidjet ćemo…
Uglavnom, sada ide odmor, samo lagani trening i snaga do januara kada počinju pripreme za Manchester maraton. Motivirana sam i želim još podići kilometražu i intenzitet, pa da vidimo kako derem kad je staza skroz ravna i vrijeme (uglavnom) svježe! Do sada sam maraton trčala po težim stazama i vrućini, uvijek u lutealnoj fazi ciklusa (opet ona o mentruaciji i ženama, haha). Pa zaslužila sam valjda malo bolje uslove na maratonu, majku mu!
Ako bude sve išlo kao do sad, uz trenera koji zna procijeniti moje mogućnosti i pruža svaki vid podrške, idemo daleko pa gdje god to bilo.
Istanbul maraton prepručujem svima. Možda nije najbrža staza za PB, možda je valovita i vruće je, ali organizacija je prema mom sudu bila skoro pa savršena. Osim toga, ne trčite svaki dan maraton na dva kontinenta i ne završavate utrku na trgu s toliko mnogo historije, kulture i brda!
Vaši komentari
