EDINA HARBINJA: Bath Half, PB u rimskim banjama bez vode

Nakon mog prvog maratona u Sarajevu u julu, došlo je vrijeme da se popravi i PB na polumaratonu.

1435

Piše: Edina Harbinja

Ne sjećam se sto posto, ali mislim da sam uz pivu s Ersanom odlučila da prijavim Bath Half.

Datum mi je odgovarao, trebalo je da se vratim u UK do tada, a imat ću i dovoljno vremena za pripreme. I tako, prijava pala! Ersan odgovoran kakav jeste, odmah je pripremio okvirni plan od 9 sedmica, koji je uključivao maratonsku kilometražu i nekoliko dužina preko 21 km, uključujući i dužinu od 32 km sedmicu prije trke (OMG, zar nema neki tapering?).

Nakon prijave sam pokupila neki opasan virus, imala visoku temperaturu i jedva se oporavila do Duvanjske desetke, gdje sam nekako osvojila 2. mjesto, sva u goloj vodi i mrtva. Zatim smo otišli na Lastovo i proveli tamo 8 divnih dana, od kojih smo većinu trčali i to po brdima i vrućini, jer kako drugačije na otoku? OK, malo smo i pili pive i slušali svirke na festivalu. Već tada su mi se kilometraža i baza poboljšale, a po povratku s mora su počele i prave pripreme. U okviru priprema trčala sam i Srebreničku kraljevsku desetku, gdje sam na 10k bila druga. Nije PB, ali postolju se u zube ne gleda! I može se kupiti mnogo sladoleda od nagrade!

Kako ti tetovaža može uništiti pripreme…

Od tada, sve ok, pripreme idu, ja se osjećam dobro, ali… Za 12. septembar sam zakazala termin za tetovažu, kojom ću obilježiti svoj prvi maraton. Super cool crtež mog druga i giganta (ljudski i fizički), Admira Delića Stikija iz Tojšića (btw, lik je nacrtao i sliku za ultra cool naslovnicu moje akademske monografije koja izlazi u UK). I tako odem ja s Ersanom fino u Tetoviračnicu kod Tomasa, potraje to mučenje, gore od maratona, neka 3 sata i na kraju, šok. Kaže Tomas da ne bi trebalo da trčim dvije sedmice jer je tetovaža na listu, pa se ne smije istezati i znojiti puno. Ersan se zaledio, zanijemio frajer. Kako da ne trčim dvije sedmice, ode plan u neku stvar. Nekako ja tu ispregovaram 5 dana pauze, radim snagu u međuvremenu. Istovremeno, spremam se da putujem u Latviju poslovno, prije povratka u Englesku i to 18. 9. 2022. godine, na dan Sarajevskog polumaratona.

Međutim, neka od viših ili manjih sila je htjela da ipak trčim Sarajevo po prvi put, pa mi je let otkazan i pomjeren za dan poslije. Nabrzinu sam nekako našla startni broj (hvala mu puno, zna on ko je) i rekla Nijazu i Ednanu da ću ih pejsati na ispod 1:55. Sve je to super prošlo, da ne dužim, više detalja možete pročitati ovdje.

Dijasporo, teška li si…?

Otišla sam u Latviju da predajem na master programu, odradila sedmicu treninga i vratila se u Birmingem gdje su ostale tri ključne sedmice, uključujući i 3 opasne dužine (27, 30 i 32 km). Iskreno, što bi rekli Englezi, „I was shitting my pants“. Nije bilo lako, morala sam odsjesti kod prijateljice prije nego što sam našla novi stan. Posao je krenuo punom parom, a i ja sam bila tužna zbog odlaska iz BiH, gdje sam provela posljednjih 9 mjeseci. Ersan je bio divna i konstantna podrška, puna razuma, logike i razumijevanja, pa je sve bilo lakše. Nekako sam izgurala te sedmice bez ijednog propuštenog treninga i s osjećajem snage i poboljšane forme (i VO2Max se dig’o, hihi). Veliku ulogu je igrala i stalna komunikacija s mojim timom TiTo, gdje dobiješ raznovrsne vidove podrške, od zadirkivanja („teta“ od mog omiljenog dede) do prijateljstva i ljubavi.

Having a Bath…

I tako, nakon jedne sedmice, recimo odmora, pokušaja da što više spavam, valjka, super masaže, mini carbloadinga, dolazi i 16. 10. 2022. – Bath Half! Inače, Bath je jedan predivan gradić u Engleskoj i na listi je UNESCO-a po dvije osnove – 1987. godine je cijeli centar grada upisan kao svjetsko historijsko nasljeđe, a 2021. je dodan na listu velikih evropskih banja. U Bathu nema nebodera niti modernih zgrada, ali ima mnogo brežuljaka. Upravo zato je i zanimljivo da su uspjeli sačiniti relativno ravnu stazu i izbjeći najstrmija brda. Ipak, štreber kakav jesam, proučila sam profil staze do u detalje i zaključila da će 10, 11, 18. i 19. km biti „gutavi“, kako kaže trener Ersan. Staza inače ima dva nejednaka kruga, start i cilj su na različitim mjestima.

Bath (Foto: Chris Martin)

Pored toga, brinulo me i što sam ponovo u lutealnoj fazi ciklusa, što za žene znači i najgori performans u ciklusu (tada je tjelesna temperatura povišena, ugljikohidrati se ne crpe iz zaliha tako lako, i još mnogo toga što sam se potrudila saznati iz stručnih časopisa, uglavnom sportske medicine). Također, brinula me i najava da će na trci biti samo dvije okrepne stanice s vodom, na 6. i 15. km, Razlog je, kao, zaštita okoliša i manje plastike. Yeah, right! Ali hajde, suck it up! Ili, začepi i trči!

U Bath sam stigla dan ranije, našla se s drugovima Dinom i Chrisom, s njima večerala pastu i pila bezalkoholni koktel (čitaj: šerbe). Pila sam dosta vode s elektrolitima, za trku pripremila tri gela, slijedeći preporuku u vodiču Maurtena. Eto sve sam slijedila školski i otklonila sve moguće prepreke, bar one koje su do mene, i sad još samo da spavam bar 5 – 6 sati i da sve bude ok. Vremenska prognoza super, malo vjetra, sunce i temperatura od 10 do 15 stepeni. Sve super, neće biti opakog vjetra od 50ak km/h, kakav je ovdje čest u ovo doba godine. Ustajem u 7 sati, doručak (zobena kaša, šta drugo štreberi jedu?), spremanje, wc jedno 10 puta i lagano na start. Hotel je 5 minuta od starta tako da sam se zagrijavala do tamo, ali i kružila kako bih dostigla 2 km laganog trčanja po trenerovoj preporuci. Dogovorili smo i da krenem na oko 4:36, pa ako budem mogla da pojačam. Trening je bio na taj pejs i sve što bi popravilo moj PB iz Mostara ove godine (1:39:34) bi bilo super.

Alphe, crveni karmin, brda i suša

Na startu sam u prvoj zoni, s bržim trkačima i iza elite, ali i ta zona je prepuna, pa sam hodala jedno dvije minute do startne linije. Odavno nisam vidjela toliki broj Nike Alphafly tena na jednom mjestu. I sama sam ih nosila, mada neki kažu da one ne idu dok ne dostigneš pejs od ispod 3. I, idemo lagano… prvi km je bio mučenje, uska cesta, puno ljudi, valja se probijati. Iako su svi kao brži, ipak ne idu mojim pejsom, pa se valja i pogurati pomalo. Uglavnom, prvih deset kilometara je išlo lagano, disanje mi je bilo sasvim ujednačeno, pa sam se čak i čudila trkačima koji već na 5. km veoma teško dišu. Na 11. km je došlo prvo brdo, ali sam i to izvukla s malim kašnjenjem, par sekundi. Do tada sam imala dosta zalihe, pa što da ne… Malo sam usporila i na 15. km gdje sam pila vodu po drugi i posljednji put.

Nekon toga, dolazi polako i patnja, jer kako bismo inače znali da li idemo full! 17. km sam usporila zbog brda, onda malo ubrzala, ali 19. i 20. su me definitivno slomili i nedostajalo je vode. Temperatura se podigla i potrošnja energije uzbrdo je tražila bar da navlažim usne. Ali, avaj… U toj patnji sam čak i pomišljala da otmem flašu vode nekom navijaču usput, ali ni to nije bilo lako, nažalost. Pomislila sam na ljude koji me prate live na aplikaciji, na Ersana koji insistira na ujednačenom pejsu ili negativ splitu, na sve koji mi sada drže fige i nisam smjela još više usporiti, ma nema teorije brate. Nisam ja džaba trenirala po lastovskim brdima, Trebeviću i Humu! Također, navijači na stazi su genijalni, zovu trkače imenom, a par njih mi je dalo i kompliment za crveni karmin (đe ću trčat bez njega, ha ja!).

Uspjela sam ipak ubrzati na 21. km, koji mi je bio i najbrži, ali je onda došao pakao od posljednih 250 m. Brdo strmo k’o Alifakovac (za one koji znaju gdje je). Ljudi hodaju, izdišu, a ostalo nam tako malo. Meni je pejs tih 250 m pao na 5:14. Srećom, navijači su na tom dijelu bili posebno glasni, vrištali su glasno i to nas je stvarno poguralo. Nekako sam se dovukla u cilj i vidjela na satu da je oko 1:37:54 (službeni rezultat je 1:37:52). PB, i to skoro za dvije minute bolji od prethodnog!

Dino, Edina, Chris

Prvih nekoliko minuta nisam mogla ni slaviti, jer sam bila užasno dehidrirana. Pričala sam s trkačima okolo, koji su se žalili na isto, dosta ih je i ležalo na travi, a bilo je i intervencija hitne pomoći. Zatim sam ugledala Dinu i Chrisa, koji su snimili i moj ulazak u cilj, a prije toga sam ih vidjela na dva mjesta na stazi. Slikali smo se, prolili junačke suze i krenuli do hotela da se istuširam pa na ručak i vino! Do tada sam dugo uglavnom apstinirala od alkohola, pa mi je baš falio. Slijedi povratak u Birmingem, odmor, pa nastavak priprema za Istanbulski maraton 06. 11. 2022. godine. Nije strašno, još jedna dužina pa tapering. Nemam prevelika očekivanja od ovog maratona, važno je vidjeti se s Ersanom tada i trčati fino koliko budem uspjela. Karte se bacaju na Manchester maraton u aprilu 2023. godine.

Istrčala rezultat po koji sam otišla…

Uglavnom, uz prigovor na nedostatak vode i brdo u cilju, veoma sam zadovoljna trkom i rezultatom. Osvojila sam 11. mjesto u kategoriji, bila 96. žena ukupno, i 743. u ukupnom poretku u konkurenciji od 6763 finišera. Ovo je moj 9. half, 6. na kojem sam išla na rezultat i ostvarila PB zaredom. Ostala 3 sam išla lagano ili pejsala raju. Trener kaže da sam „skoro bez greške“ odradila 9 sedmica treninga, „istempirala se profesorski“ i istrčala rezultat po koji sam otišla.

Ja jedva čekam sljedeće izazove i trke na kojima ćemo skupa slaviti, ali isto tako i one zbog kojih ćemo biti i nezadovoljni, tužni ili ljuti, jer c’est la vie, baby!

Vaši komentari

Banner