ANTE POKRAJČIĆ: Od razočarenja do ushita i nazad na Bokeškom polumaratonu

U trkačkom smislu, period od sredine 11. do sredine 2. mjeseca mi je najdosadniji dio godine.

1117
Foto: opstinativat.me
Banner

Piše: Ante Pokrajčić

Kako ne bih upao u dosadu i letargiju, ove godine sam odlučio „ubaciti“ utrku u tom periodu, čisto da se razbije monotonija.

Izbor trka nije bio velik, a bo’me ni težak. U svojoj preko 20 godina dugoj trkačkoj karijeri, išao sam od istoka do zapada, od Rusije do Amerike, od sjevera do juga, od Latvije do Tunisa, ali, slučajno ili ne, u Crnoj Gori nikada nisam bio. Čitao sam o uspješno održanom Bokeškom polumaratonu, malo se konzultirao s Ersanom, gledao rutu …i odluka je pala! Idemo u Montenegro!

Cijeli tjedan prije polumaratona je bila neka južina, koju baš ne podnosim, popraćena s kišom, kišom i još malo kiše, tako da nisam imao neka očekivanja od trke. Glavni cilj je bio otići s obitelji, vidjeti, trčati i uživati, bez nekog velikog očekivanja, pa što bude.

Kako se bližila nedjelja, a vremenska prognoza je bivala sve nepovoljnija, tako je čak i kopnila želja za odlaskom i trčanjem. Ipak, u subotu sam nevoljko krenuo na put za Kotor, točnije Dobrotu, gdje sam našao smještaj, a cijelim putem nas je pratila ONA. Kiša. U Tivat smo svratili preuzeti broj (i to elitni), kojeg nisam mogao preuzeti bez osobne iskaznice, a zatim dalje za Kotor, te Dobrotu. Iako je bilo navedeno da će elitni trkači i zona A morati kod preuzimanja startnog broja pokazati službeno vrijeme na nekom drugom polumaratonu/maratonu s AIMS certifikatom, a koje jamči zonu i status, osim osobne me nitko ništa nije tražio. Uz kišu, sada sam dobio još jednom pratitelja, a to je jugo. Na mahove orkanska južina je ugasila i zadnje nade da će se sutra moći otrčati solidan rezultat, a subotnje rastrčavanje prije trke sam jedva odradio, koliko je puhalo i padalo. Opet, razmišljao sam da lošije od trenutnog ne može biti, pa, kako god okreneš, sutra će biti bolje. S tim mislima sam i zaspao.

I bilo je bolje! Kako je svanula nedjelja, tako je vjetar oslabio, a i kiša je lagano stajala. Obzirom da je start trke u 11, a ja sam se probudio u 6, period između je trajao cijelu vječnost. Zatvoren u malom prostoru s troje male djece koja ne mogu vanka zbog kiše…oduži se!

Kada su u pitanju trke koje imaju start i cilj na različitim lokacijama, to zahtijeva dobru organizaciju i koordinaciju, kako samoga organizatora, tako i sudionika. Organizator se mora pobrinuti za prijevoz svih sudionika, mora se pobrinuti za njihove stvari, dok se sudionici moraju usuglasiti s pratnjom, gdje i kada se naći. U ovom slučaju, organizator je osigurao autobuse koji voze s cilja (Kotor) na start (Tivat) u 8.00 i 9.00 sati. To je značilo da bi u Tivtu bio u 8.20/9.20 i 2 sata čekao na kiši, što je previše po ovakvom vremenu. Zato sam opciju odlaska na start autobusom prekrižio, pa me je supruga odvezla autom, a onda su se ona i djeca vratili u Kotor, na cilj.

Sat vremena prije starta kiša je skroz stala, a i vjetar je postajao sve slabiji. Startna zona se lagano ispunjavala elitnim trkačima, pa je iz sekunde u sekundu rastao optimizam da bi se čak moglo i dobro trčati, jer je tu bilo sigurno 10-ak trkača koji idu ispod 70 minuta. Raspoloženje je raslo, atmosfera na startu je uvelike podsjećala na start Splitskog maratona i točno se vidi da je ista ekipa organizatora u pitanju. Startne zone, prozivka elitnih trkača poimenice, glazba… sve je bilo na vrhunskom nivou. Start s rive Pine, kratki izlet u grad magistralom, pa preko parka na obalu Seljanovo, odakle cijelom dužinom trčimo tik uz more. Nas par trkača smo se okupili u grupu i ujednačenim ritmom, na oko 3:28-3:30, krenuli u ovu avanturu. Već na prvom kilometru smo imali manji gaf, jer smo na raskrižju umjesto desno skrenuli lijevo, ali srećom smo samo par koraka napravili prije nego je netko doviknuo: „ne tamo!“. Tu sam izgubio par sekundi, kasnije će se pokazati i ključnih. Iako je volontera bilo dovoljno, moj dojam je da su previše pasivni, pa je Živković, koji je prvih 10 kilometara bio „pejser“, na nekoliko skretanja morao volontere pitati: „gdje sada?“, ali tko pita, ne skita! Evo prilike za napredak dogodine.

Ravna staza, uz tri manje uzbrdice, na kraju gotovo pa idealno vrijeme, lijepa ruta, te dobra grupa trkača u kojoj sam se nalazio, doveli su me do toga da sam nakon 7-8 km počeo razmišljati i o rezultatu, pa se 1:15 činilo kao nešto jako realno. Kilometri su se nizali, tempo ispod 3:30 sam držao bez nekih većih problema, pa sam nakon 10. kilometera i prolaska kroz Verige, najuži dio bokokotorskog zaljeva, odlučio malo zariskirati. Naime, po satu mi je prolaz na 10.65 kilometara bio 36:50, što bi na 21.3 (po satu) bilo 1:13.40, odnosno osobni rekord. Ako bi, pak, drugi dio išao brže nego prvi, tzv. „negative split“, a činilo mi se da to mogu, onda nije nemoguće ni ispod 1:13. To mi je dalo neku dodatnu snagu, pa sam po ulasku u Kotorski zaljev krenuo „na nož“, tako da su 11., 12., 13. i 14. kilometar redom bili 3:25, 3:24, 3:24 i 3:23. Ipak, kako se smjer kretanja okreće više ka jugu, tako se pojačava i intenzitet vjetra, koji sve jače i jače udara u prsa. Lagani pad počinje u mjestu znakovitoga imena – Prčanj. Tu me vjetar već počeo ozbiljno prč… zezati, a u kombinaciji sa lokvama na putu, korak je postajao sve teži i teži. Ipak, i dalje je sve u mojim nogama, osobni je tu, treba još „samo“ istrčati ova 2-3 kilometra. Ali, vjetar… Vidi se da su organizatori Splita i Boke isti, i u Splitu i u Boki očito zadnja 4 kilometra mora, jednostavno mora puhati. Lagano gubim ritam, sve češće gledam u sat, i polako ali sigurno gubim bitku s vjetrom, lokvama, ali i vremenom. 18., 19., i 20. kilometar završavam na 3:34, 3:37 i 3:37, ali nisam skroz „gotov“, pa ako se malo dignem ipak imam osobni. Ulazak u sami Kotor donosi olakšanje jer vjetar više nije tako izražen, pa 21. kilometar opet dižem na solidnih 3:26, što bi trebalo biti dostatno za PB. Kakav takav, ali PB. Ostaje završni finiš, onih nekoliko desetina metara, čujem glazbu, čujem spikera Kristijana, ali nikoga ne vidim. Na većini trka ciljnu ravninu vidiš iz daljine, s nekoliko stotina metara, ali ovdje ništa ne vidiš, jer je cilj unutar zidina staroga grada. Ali sve je lakše kad znaš da imaš PB u džepu. Zadnji deseci metara su preda mnom, čujem suprugu i klince kako se deru „tata, tata“, Kristijan preko razglasa također navija „tata, tata“, a tata ulazi u cilj, zaustavlja vrijeme, a tamo stoji 1:13:49. Ma je li moguće?! Na kraju ni osobni, kratak 2 sekunde… Nekoliko puta sam se sjetio onog skretanja na prvom kilometru. Da ga nije bilo, bio bi PB. Kakav takav, ali PB.

Ipak, kada podvučem crtu, moram biti zadovoljan, kako samim rezultatom tako i događajem. Iako je ovo tek drugi po redu Bokeški polumaraton, vidi se da ga organizira uigrana ekipa koja ima iskustva. Prostora za napredak ima, naravno, ali uzevši u obzir kakve sve propuste viđamo na trkama u okruženju, Bokeški polumaraton je definitivno iznad prosjeka. Najveći prostor za napredak imaju volonteri, ali to je svakako problem gotovo svake trke. Ruta je bila dobro osigurana, iako su se na dva mjesta nenadano pojavila vozila. Svi sudionici su nekoliko dana ranije na mail dobili dokument sa uputama, informacijama i savjetima, u kojemu si mogao naći doslovno sve što te zanima u vezi događaja. Okrepne stanice su se nalazile svako 5 kilometara, ukupno ih je bilo 4, plus u cilju, možda smo navikli na koju više. Obzirom da sam od okrepe uzimao samo vodu, ista je bila u malim, plastičnim čašama, tako da se više vode prolije nego popije, i glede toga sam uvijek za plastične boce. Ulazak u cilj je maksimalno jednostavan, uz ogradu s obje strane ciljne ravnine, a zadržavanje u ciljnoj zoni je svedeno na minimum. Nakon završetka svi trkači su nastavili prema izlazu gdje je i garderoba, povratak u zonu cilja odvijao se okolnim putem, a sve to je bilo navedeno i u dokumentu s informacijama o trci.

Prijave za sljedeći polumaraton su već otvorene i ozbiljno razmišljam o njemu, a dogodine će biti održan i maraton.

Vaši komentari

Banner