ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Natjecanja na atletskoj stazi

Kako sam došla iz rekreativnog svijeta, svojim ulaskom u stadionsku atletiku morala sam ponešto i naučiti, prilagoditi se i reprogramirati svoj način razmišljanja i ponašanja, a ponajviše kada je riječ o natjecanjima na atletskoj stazi, bilo da je riječ o dvoranskim natjecanjima ili natjecanjima na otvorenom.

1027

Za nekog tko je došao iz cestovnog trčanja i dugo godina funkcionirala po jednim načelima, ovo je iziskivalo određene promjene, a budući da iza sebe i nemam toliko puno natjecanja na atletskoj stazi, rekla bih da još imam prostora za učenje.

Nije rijetkost da ljudi iz rekreativnog svijeta, posebno ako se bave cestovnim trčanjem, prije ili kasnije završe na nekom natjecanju na atletskoj stazi. Upravo zbog toga podijelit ću neka svoja iskustva i prakse.

1. Prijava na natjecanje

Cestovna trčanja naučila su nas da prijava na natjecanje najčešće uključuje registraciju kroz neku formu i najčešće uplatu kotizacije, odnosno startnine. Naravno, neka natjecanja mogu imati određene iznimke. Sva pravila trebala bi i najčešće stoje u raspisu utrke.

Kao i u svakom natjecanju, i ona na atletskoj stazi imaju svoja pravila tko se uopće može prijaviti i kako pa se tako na natjecanjima visokog značaja (npr državna natjecanja) primjenjuju pravila nadležnog atletskog saveza, dok se na otvorenim natjecanjima pravila utvrđuju od strane samog organizatora u raspisu natjecanja.

Natjecanja na atletskoj stazi trebaju imati svoj raspis, gdje se objavljuje način prijave, uvjeti i pravila, discipline i okvirna satnica.

Generalno, na državnim natjecanjima moguće je sudjelovanje svih registriranih atletičara, koji zadovoljavaju dodatne kriterije, kao što je norma, dob, aktivna registracija u savezu, posjedovanje važeće liječničke potvrde itd. No, isto tako je moguće da će atletski savez dopustiti nastup drugih atletičara koji možda i ne zadovoljavaju neki od kriterija, kao nastup izvan konkurencije. Npr. to je moguće za strane državljane. Nastup izvan konkurencije znači da natjecatelj može pristupiti natjecanju, ali sa svojim postignutim rezultatom neće sudjelovati u rezultatima. Prijava na takva natjecanja najčešće se radi preko kluba u kojem je atletičar registriran.

U natjecanjima otvorenog tipa, ukoliko nema nekih dodatnih zahtjeva kao što su ispunjena norma ili drugi kriterij, najčešće je dovoljno poslati mail organizatoru i eventualno izvršiti uplatu kotizacije, ukoliko se nalazite u istoj državi. Ako ne, vrlo vjerojatno je kotizaciju moguće uplatiti na samom događaju. To je ujedno natjecanje gdje možete ostvariti norme koje su vam potrebne za sudjelovanje na npr. državnom prvenstvu.

Jedna specifičnost prijava na natjecanja na atletskoj stazi jest da najčešće trebate prijaviti i svoje najbolje vrijeme postignuto u disciplini za koju se prijavljujete, ili svoje najbolje vrijeme postignuto u nekog vremenskom periodu. Naravno, ukoliko se ne radi o prvom nastupu.

No, bez obzira o kakvoj vrsti natjecanja je riječ, morate biti unaprijed prijavljeni na natjecanja i do sada nisam vidjela praksu unutar stadionske atletike da je prijava moguća na licu mjesta. Najčešće se prijave zatvaraju nekoliko dana prije natjecanja.

2. Startna lista

Dan prije natjecanja, odgovorni će organizator objaviti startnu listu, u kojoj se nalazi sve što je potrebno. Prije svega, potrebno je provjeriti da li se vaše ime nalazi na toj startnoj listi, a nakon toga i druge detalje. Primjerice, moguće je da će organizator odlučiti po isteku roka za prijavu, kome dopušta nastup na utrci. Npr. organizator može ograničiti broj sudionika po događaju i na temelju prijavljenog rezultata odabrati sudionike. U tom slučaju, ukoliko nista odabrani, vaše ime neće biti na startnoj listi.

Nakon što ste provjerili da je vaše ime upisano na startnoj listi, potrebno je obratiti pažnju na još nekoliko detalja. Nije rijetko da se neka disciplina trči u više skupina, i potrebno je vidjeti u kojoj skupini ste smješteni. Naravno, cilj je biti u najbržoj skupini, ukoliko su skupine određene na temelju vremena natjecatelja. Najbrža skupina zadnja će startati na samom natjecanju.

Osim toga, važno je vidjeti na kojoj poziciji se nalazite u skupini. Kako su natjecatelji izlistani na startnoj listi, tim istim redoslijedom će biti i na startu discipline. Dakle, ovdje ne vrijedi pravilo da ćete sami pronaći svoju startnu poziciju, već je ona određena od strane organizatora.

Kako se na utrku prijavljujete s rezultatom, upravo je i to vrijeme ključno u određivanju startne pozicije svakog od natjecatelja. Nije potrebno puno naglašavati da je startna pozicija važna, ali moje je iskustvo da najbolja startna pozicija za različite atletičare i različite discipline ima drugačiji značaj. Primjerice, u Hrvatskoj se na dugoprugaškim disciplinama (napomena: sve što pišem isključivo vrijedi za dugoprugaške discipline) startna pozicija isključivo određuje na temelju prijavljenog vremena i to na način da se sudionice pozicioniraju s lijeva na desno, od najsporijeg prijavljenog vremena do najbrže prijavljenog vremena. Ali to nije jedini mogući način određivanja pozicije.

Osobno, zbog tog pravila u Hrvatskoj sam najčešće smještena na početku u vanjskim stazama, i ne mislim da je to dobra pozicija za start, barem ne u dvorani. Ali je to moje osobno mišljenje.

Na istoj startnoj listi možete vidjeti i sve ostale natjecatelje u vlastitoj i svim ostalim skupinama (ako one postoje), i vrlo vjerojatno vrijeme s kojim su disciplinu prijavili.

Na startnoj listi pronaći ćete i kada vaša disciplina počinje, ali i ono najvažnije, kada trebate biti u pozivnom centru i kada se izlazi na borilište.

3. Pravila odjeće i obuće

Postoje generalna pravila određena od strane World Athletics, kao i pravila koja određuju nadležni atletski savezi, ukoliko se radi o natjecanjima državnog ranga. Takva pravila zasigurno su dio nekog od pravilnika i moje iskustvo je da svatko tko želi biti dio natjecanja na atletskoj stazi, morao bi znati i pročitati ta pravila. Nažalost, ukoliko se oslanjate na to da bi vam to netko u klubu trebao reći ili vas upozoriti, mogli biste ostati uskraćeni za pravo natjecanja.

Pravila odjeće definiraju se za državna natjecanja i natjecatelj bi trebao trčati u klupskom dresu, koji je prijavljen savezu. Pritom se uglavnom misli na gornji dio dresa.

Što se tiče obuće, pravilo je da je na atletskoj stazi dozvoljeno nositi tenisice koje odgovaraju standardima propisanim od strane World Athletics. Ukoliko pričamo o disciplinama od 800m i duže, tenisica može imati maksimalni drop od 25 milimetara. Iako postoji lista tenisica koje odgovaraju tim standardima objavljenima od strane iste organizacije, pogrešno je vjerovati da je to konačna lista. Dakle, to je samo ogledna lista, a zabranjene su sve tenisice koje ne odgovaraju navedenim tehničkim specifikacijama, čak i ako se ne nalaze na navedenoj listi.

Kako većina današnjih tenisica ima drop veći od 25 mm, najsigurnije je nositi sprinterice. Barem je takva moja praksa.

Nekad će organizator natjecanja provjeravati tenisice, nekada ne. U svakom slučaju, naša je odgovornost ponašati se u skladu s pravilima, ali i upoznati pravila koja moramo slijediti kako bismo bili dio nekog događaja. Organizator ne bi smio dopustiti natjecateljima nastup u zabranjenom odjeći i obući te ili onemogućiti pravo pristupa utrci ili osigurati diskvalifikaciju nakon utrke.

Hrvatski atletski savez svake godine, početkom godine, objavljuje dokument “Opća pravila i propozicije za natjecanja”, dokument kojeg osobno uvijek pročitam i mislim da bez obzira kakvom vrstom natjecanja se bavim, moja je dužnost upoznati se s pravilima i poštivati ih. To ne znači da neću imati propuste, jer sam ih u prošlosti imala, ali ću učiniti sve što je u mojoj moći da je takvih propusta manje. Vjerujem da takva ista pravila postoje i u svim ostalim zemljama.

4. Startni broj

Startni broj je nešto što ćete preuzeti na dan natjecanja, bilo od organizatora ili vlastitog kluba. Ukoliko se natječete u više disciplina, čak i kroz 2 dana, imat ćete isti startni broj. Dakle, startni broj je potrebno sačuvati.

Velika razlika s cestovnim trčanjem je ta da ne postoji startni paket.

Ono što nisam napomenula, jest da visinu startnine određuje organizator. No, najčešće ako se radi o državnim natjecanjima, visina startnine je određena pravilnikom nadležnog saveza (to vrijedi i za stadionsku i vanstadionsku atletiku).

5. Pozivni centar i izlazak na borilište

Prije natjecanja, natjecatelj je dužan, u vremenu koje je objavljeno na startnoj listi, prijaviti se u pozivni centar. Najčešće postoje 2 poziva (10 i 20 minuta prije starta) i ukoliko se natjecatelj ne pojavi na niti jednom od 2 poziva, ne može pristupiti natjecanju. U pozivnom centru natjecatelj se prijavljuje sa svojim startnim brojem.

Natjecatelji na borilište, odnosno na atletsku stazu, izlaze 5 ili 10 minuta prije starta. Prije toga vrši se kontrola da li su svi natjecatelji prisutni i eventualne tehničke provjere (ispravnost obuće i odjeće). Na borilište se može ući i u regularnim tenisicama, ne u onima u kojima će se natjecatelj natjecati, ali je natjecatelj dužan promijeniti tenisice do početka utrke. Prije samog početka utrke, ostat će dovoljno vremena za napraviti nekoliko ubrzanja i zadnje postavljanje od strane atletskih sudaca na startnoj liniji. Atletski suci su ti koji će postaviti startnu liniju, i osigurati da se poštuje redoslijed određen od strane organizatora.

6. Kako mjeriti svoje vrijeme

Možda je iznenađujuće da upravo o tome pišem, ali najveća razlika između cestovnih utrka i utrka na atletskoj stazi je upravo u tome kako natjecatelj mjeri svoje vrijeme. Nešto što je za cestovne trkače normalno, a to je uzeti sat, uključiti ga na startu utrke i pratiti koji tempo nam sat pokazuje, je nešto što kao praksa rijetko postoji na natjecanjima na atletskoj stazi, i najčešće je viđena upravo od strane rekreativnih trkača.

Jedna od ljepota trčanja na atletskoj stazi jest da točno znate udaljenost koju ste prošli u određenom vremenu pa vam tehnologija kao što su vlastiti sat i izračun tempa niti trebaju, a niti su točni, bez obzira i ako uključite tip aktivnosti “trčanje na atletskoj stazi”. Jedino relevantno jest u kojem vremenu ste prešli određenu udaljenost. To znači da morate reprogramirati svoj mozak, ali i po mogućnosti imati nekoga ili nešto tko ili što će vam biti izvor najvažnije informacije za vas: vrijeme.

Kada se trče kružne utrke, ono što jest najvažnije jesu vaši prolazi. Kakvi prolazi? Prolazi dionica. Najčešće se radi o prolazima po krugu (što u dvorani znači prolaz na 200m, a na stazi na otvorenom 400m), ali možda želite pratiti i neke druge prolaze. Moja je praksa da želim znati prolaz po krugu i prolaz na nekim specifičnim udaljenostima, kao što su npr svakih 1000m. Kada radite plan utrke, morate uzeti u obzir kakve informacije želite primati tijekom utrke.

Kada znati kakve prolaze želite znati, onda je iduće što morate znati kako ćete njih saznati. Iako će mnoge utrke imati svoj semafor, na kojem možete pratiti ukupno vrijeme utrke, on je problematičan. Za početak, ne možete se osloniti da će on postojati ili raditi. Drugo, ne možete utjecati na njegovu poziciju (npr. u Zagrebu u dvorani on je na poziciji koja je apsolutno beskorisna za natjecatelje). I ono najvažnije, čak i da je na idealnoj poziciji i da radi, tijekom utrke ne želite se opterećivati s prolazima. Vaše tijelo je izloženo velikom naporu i ne možete očekivati od mozga da radi izračune.

Prolazi su važni jer će vam precizno reći gdje ste. Ukoliko želite trčati na prosječnom tempu npr. 3:30, znate da vaš prolaz na svakih 100m treba biti 21sekundu, odnosno na 200m 42sek, odnosno na 400m 1:24.

Moja praksa je, da imam nekoga tko me prati i tko mi govori prolaze. Čak mi ni nije bitno da prolaz saznam na početku idućeg kruga (budući da je teško utjecati gdje vaša pratnja može stajati), ali on mora biti mjeren po krugu i moram ga znati svaki krug. Ukoliko imate nekoga tko vam govori prolaze, vi se ne trebate opterećivati semaforom ili vlastitim satom ili bilo kakvim dodatnim radnjama, i jedino što trebate jest slušati i eventualno reagirati na dobivenu informaciju.

Za mene je jako korisno ukoliko osobi dam precizne informacije kao što su: želim da mi prolaz uvijek kažeš u sekundama (primjerice, umjesto 1 minuta i 24 sek, da mi kaže 84 sekunde), želim čuti prolaz na prvu decimalu (ukoliko procijenim da mi je to potrebno, dakle ne 41 sekunda, nego 41.2). Dakle, toj osobi ću komunicirati i koje prolaze želim postići i ta vam osoba može hladne glave govoriti dodatne upute, kao što su: uspori, malo pojačaj, na dobrom si tempu itd.

Možda ovo sve zvuči čudno, ali to su detalji koji su jako važni, i koji vam omogućuju maksimalni fokus na utrku. Sve ovo naučila sam kroz praksu, i naravno da sam i ja bila jedna od onih koja je prvih nekoliko natjecanja uključivala sat i pratila sama svoje prolaze. Ne mogu opisati koliko je bolji osjećaj biti na startu bez sata, i više se fokusirati na vlastiti performans, nego na praćenje vremena.

Naravno, sve ovo što sam napisala najviše ima smisla ukoliko ste došli na utrku s određenim vremenskim ciljem. To znači da imate plan utrke i znate na kojem tempu želite trčati. Ukoliko ste došli s ciljem da želite određeni plasman, onda za to postoje neka druga pravila i taktike. Primjerice, želite zauzeti određenu poziciju. I takav pristup je legitiman i često prisutan. No, češće je prisutan u profesionalnom svijetu, budući da pozicija na natjecanju često znači i određeni prestiž, ali i novčanu nagradu. Ja osobno gotovo nikada ne ulazim u utrku s ciljem pozicije, već s vremenskim ciljem, i pritom mi sama pozicija nije toliko važna.

Vaši komentari

Banner