ESMIN BRODLIJA: Polumaraton ispod 1:30 u Mostaru

Da treća sreća nije uvijek sreća pokazao mi je julski polumaraton u Sarajevu prošle godine.

1463
Esmin Brodlija i Armin Husika (Foto: Dino Vehabović)
Banner

Piše: Esmin Brodlija

Po mnogima, a i mome ličnom mišljenju, prava staza za PB na polumaratonu tog julskog dana nije završena kako sam želio.

Prethodno sam ispod 01:30:00 pokušao trčati polumaratone u Tuzli i Istanbulu, bio blizu, ali nisam uspio. Nakon Sarajeva sam čak donio odluku da se više neću patiti na trčanju i da ću „samo uživati“. I mogu reći da sam se držao toga, lijepo se sve odvijalo prošle godine, trčalo se bez pritiska, uspješno završio Ultru od 6h u Vilsonovom (62 km) bez previše patnje, u Ljubljani istrčao maraton za 3:26:42, i o polumaratonu ispod 1h i 30 minuta više nisam niti razmišljao. Poslije Ljubljane sam se osjećao nadahnuto i zadovoljno, svjestan da sam ostvario željeni cilj pa i ako nekada popravim taj rezultat bit će super, ali znam da će za to trebati jako puno vremena, treninga i odricanja, na što i nisam baš spreman.

Zima ko zima, trčalo se na planini, po snijegu, smogu, mraku, ali bez nekog velikog napora, sa željom da što bolje istrčim svoj dio štafete na Unusual marathonu u Sarajevu, gdje sam sa Belmom i Hadisom došao do prvog mjesta u mix štafeti i 4. u ukupnom poretku. Dobar tempo tog januarskog jutra potaknuo me na razmišljanje da možda Mostar halfmarathon u martu, gdje sam 2021. trčao ispod 1h i 40 min, može biti mjesto gdje bih mogao pokušati postići željeno vrijeme na polumaratonu, četvrta sreća. Počinjem sa pripremama odmah poslije Unusuala, nikako dobro vrijeme zbog toga što je hladno i zagušljivo, treninzi nisu baš zabavni po smogu, snijegu, i na minusima, uz kratak dan. Uz neke prehladice i par preskočenih dužina nisam bio optimističan. Moj prijatelj Armin u to vrijeme je boravio u Engleskoj, ali je planirao biti tu na dan Mostar halfmarathona, te biti moj pejser. Prije Mostara sam trčao Valter trail, gdje sam se okušao u malo ekstremnijim uslovima i nažalost uslijed pogrešnog skretanja i neopreznosti prilikom praćenja oznaka promašio sam stazu i ispustio treće mjesto koje sam držao do polovine staze. Ova utrka je zaista zahtjevna i plašio sam se da bi me mogla koštati i ugroziti cilj u Mostaru.

Uz pažljivu prehranu sa više vitamina i veći oprez u danima nakon Valtera nije bilo problema sa zdravljem i fizički sam se osjećao dobro. Nekoliko treninga pred utrku imao sam manjih problema sa želucem, i u par navrata sam osjetio nagon na povraćanje prilikom treninga ubrzanja, ali nisam ih shvatao previše ozbiljno vjerujući da je samo do nečeg što sam pojeo ili sam naprosto malo prehladio stomak. Došlo je i vrijeme utrke, te sam se dan ranije posvetio tome da unesem dovoljno tečnosti i ugljikohidrata. Budući da sam želio uraditi nadražaj izabrao sam da tog petka u ranim jutarnjim satima prije odlaska na posao odradim nadražaj od 20ak min, što se pokazalo zanimljivim budući da nikada ranije nisam trčao u 5:30 ujutru. Vjerujem da ću u ljetnim danima praktikovati ove jutarnje treninge kako bi u popodnevnim satima imao više slobodnog vremena, a i ambijent je drugačiji u tim ranim jutarnjim satima.

Za Mostar smo krenuli rano ujutru, tačnije iz Kaknja smo krenuli u 5:30, u sastavu Amila, Kanita, Rijad, Armin i ja. Moja porodica ide na većinu utrka i predstavljaju mi veliku podršku, a često i sami učestvuju u utrkama. Vladalo je dobro raspoloženje, mnogo smijeha i opuštenih tema, o utrci nismo pričali, strategiju nismo podrobno razradili, te smo se samo pred dolazak na start dogovorili da trčim prema osjećaju u tempu koji bi ispunio cilj, a to je 4:15 po km. Stigli smo na start u mjesto Potoci, gdje smo nakon jutarnje kafe i „drugih“ jutarnjih rituala otišli da se malo zagrijemo. Stali smo u drugi red i utrka je lagano krenula. Dosta poznatih lica, i onih manje poznatih, riječi podrške odjekivale su između učesnika. Sama staza je usitinu inspirativna, na momente valovita i krivudava, ali uz pristojne vremenske prilike i odsustvo snažnog vjetra idealna za dobar rezultat. Sam ambijent u kojem se trči je onako pravi hercegovački, užitak za sva čula, za nahraniti oči i dušu prirodnim ljepotama i starim građevinama, mirom i tišinom kojim odišu prvi kilometri staze, pa sve do žamora ljudi u gradskom dijelu staze. Ove godine sam imao doživljaj da je saobraćaj bio regulisan besprijekorno, staza je bila odlično osigurana i trkači su mogli trčati bezbrižno u sigurnom okruženju. Podrška koja je stizala od strane brojnih prolaznika i organiziranih grupa, volontera, kao i zabavni sadržaji na samoj stazi predstavljali su dodatni vjetar u leđa kako meni, tako vjerujem i drugim učesnicima ove utrke, i zaista mogu reći da organizatorima i volonterima pripadaju sve pohvale. Uvijek sam govorio da mi je žao što ova utrka nije na rasporedu krajem septembra, kada je većina trkača u najboljoj formi, jer bi tad sigurno bilo puno dobrih vremena.

A sada da napišem nešto o samom toku moje utrke. Kako na samom početku nismo imali neki poseban plan odlučio sam da baš kao i u Ljubljani budem fokusiran samo na kilometar koji trčim, bez puno razmišljanja o prethodno istrčanom ili onom koji mi slijedi. Prvi kilometri su išli brže nego planirano, ali budući da sam se osjećao dobro nastavili smo držati tempo oko 4:10. Tokom cijele utrke pratio sam kako se osjećam i nisam uzimao puno tečnosti, niti gelova kako se ne bi napunio bespotrebno, a pored kvašenja usta na okrepama uzeo sam manju količinu gela nakon prve i druge trećine utrke. Svo vrijeme sam se osjećao u ritmu, snažno i spremno da idem do kraja do željenog cilja. Prolazili su kilometri i ja sam sve više vjerovao da ću uspjeti, ništa nije slutilo da bi se mogla desiti neka kriza, i dok smo prolazili Bulevarom gdje je bio segment Red bull 400 Armin je prokomentarisao „da će nakon okreta na 17. km biti lakše i znat ćemo da smo uspjeli“. Nisam puno razmišljao o tome jer sam se držao plana „kilometar za kilometar“.  Prošao je okret, i onda se dešava to da na 18. km uviđam da kilometri na satu i kilometri označeni  na stazi nisu usklađeni, te da mi fali 200 metara.

Svjestan tih 200 metara, što je na postojećem tempu bilo gotovo minuta, počinje me hvatati blaga panika i u tom trenutku se javlja nagon na povraćanje koji mi je poznat sa treninga. Ne želim odustati i u trku se pokušavam osloboditi tegobe u stomaku „podrignuvši“ par puta, zajedno sa „vremenskim zaostatkom“, stomačnim smetnjama, hvata me kriza i počinjem misliti da neću uspjeti, strah da ne usporim previše i ne izgubim snagu, ali Armin me vuče, guram sam sebe riječima „možeš ti to, izdrži, još malo je ostalo, nema stajanja“, podržavam se disanjem i zaista istinski osjećam da ne želim odustati, samo cilj mi se čini previše daleko dok prolazimo pored posljednje okrepe na 20. kilometru. Ipak, Armin ne odustaje i bodri me, ne znam kada je prošao 20. kilometar i pogledavši na sat postajem svjestan da trčim 21. kilometar, da sam u ciljnoj ravnini, i čujem kako Armin govori „povuci, jako, to je to, uspio si…“, ulažem svu energiju koju u tom trenutku imam, muka u stomaku je tu ali ne stajem, sa glasnim uzvikom „uskačem u cilj“, padam na koljena sa osjećajem ponosa i sreće jer sam nakon dosta vremena i truda uspio u namjeri da trčim polumaraton ispod 1h i 30 minuta. Znam da je za mnoge ovo možda pretjerano, polumaraton za 1:28:42 nije neki „aman“ rezultat, ali za mene on je u tom trenutku bio vrh svijeta i želio sam uživati i dopustiti sebi da osjetim ponos zbog uloženog truda.

Danas kada pišem ovo svjestan sam da je ovo odličan razultat budući da znam koliko i kako treniram, da nisam neko ko ide u teretanu, redovno se isteže ili pazi na prehranu, da nikako nisam primjer trkača koji radi po pravilima, i da treniram po Garmin planovima srednje težine koje sam prilagođavam svojim mogućnostima i težnjama. Na kraju mogu reći da sam 18 kilometara utrke u Mostaru zaista uživao, i da su posljednja tri kilometra patnje bila vrijedna ovog osjećaja zadovoljstva i ponosa zbog ostvarenog cilja.

Ma kakav cilj da imamo treba težiti da ga ostvarimo bez da ga poredimo sa ciljevima drugih. Pored uloženog truda i napora meni je ova utrka još jednom pokazala da je za dobar rezultat poželjno imati dobrog i spremnog pejsera. A još ako ti je pejser pri tome i prijatelj, osoba koja te dovoljno dobro poznaje da te gura i kada ti je najteže, dobar rezultat je neizostavan. Zbog toga osjećam veliku zahvalnost prema Arminu, koji je bio tu uz mene svih 21,1 km…

Mostar će za mene uvijek biti posebno mjesto, mjesto susreta, mjesto pomjeranja granica, novog iskustva, i mjesto koje pruža mogućnost da uživaš svim čulima i dušom… Hvala Mostaru na ovom iskustvu.

Vaši komentari

Banner