SANELA BRELJAKOVIĆ: Prva Tuzlanka sa medaljom oko vrata za istrčanih 110 kilometara Istre

Istrčavanje 110 kilometara na uzvišenjima Istre želja je koja je u meni tinjala duži vremenski period, a konačna odluka potpuno je sazrela u novembru 2022. godine.

2360

Piše: Sanela Breljaković

Pojavljivanje rame uz rame sa svjetskim trail trkačima sa sobom je nosilo dozu straha, ali i odgovornosti.

I pored činjenice da u nogama imam istrčanih više od deset hiljada kilometara, znala sam da se na poseban način moram pripremiti za jedan ovakav poduhvat. Povreda stopala koja me pratila u drugoj polovini prošle godine u znatnoj mjeri je usporila moj trkački napredak, koji moram priznati, nije izašao iz rekreativnog obima.

Nakon višemjesečne pauze ponovnu cestovnu bazu sam napravila sa bh. trkačem i svima znanim maratoncem Mirzetom Halilovićem. Njegova vjera u svakog pojedinačnog trkača, adekvatni savjeti i podrška kada vam je najviše potrebna, vjetar su u leđa koji će vas odvesti do cilja koji se ponekad čini i nemogućim.

Nakon što sam uz Mirzeta ponovo “stala na trkačke noge”, ističući mu svoju želju za trail ultra maratonom od 110 kilometara i sa akumuliranim usponom od skoro četiri hiljade metara, u okviru Stotinu milja Istre, njegov savjet se ogledao samo u jednom, a to je pronalazak adekvatnog trenera koji će mi kreirati posebno prilagođen plan.

Svemu pristupam sistematično, bez mogućnosti bilo kakvog kompromisa te se kao jedina opcija nameće angažman jednog od najboljih regionalnih trenera trail trčanja Miloša Spartaka.

Nakon informativnog razgovora dogovaramo saradnju. Moje je bilo da pomno slušam sve njegove instrukcije, bez mogućnosti odustanka koliko god teško bilo, a takvi trenuci su u počecima nerijetko nailazili.

A kada je tama padala na oči, svjetlost su predstavljali članovi moje male trkačke grupe – Armin Kendić, Melika Brkić, Anela Muhtarević i Naida Husić, uspješni trail trkači koji iza sebe imaju ostvarene zavidne rezultate, a koji su također u 2023. godini sebi postavili nove ciljeve. Aktivno su učestvovali u stvaranju moje nove trail baze, čije je temelje adekvatno postavio Spartak, zasnivajući je na četiri treninga sedmično, uz posebno koncipirane vježbe snage mojih trenera i prijatelja Đure Žarkovića i Edina Cipurkovića.

Dani u radnom dijelu sedmice odnosili su se na cestovno trčanje, dok je vikend bio rezervisan za trail, uglavnom na predjelima Konjuha i Majevice. U svemu tome adekvatno je bio posložen odmor te ishrana i suplementacija. U toku radne sedmice moji treninzi su u jutarnjim satima. Ja ustajem u 05h, tako da vremena ima, samo ga treba pravilno rasporediti. Po planu živim godinama, ako nema plana čovjek se gubi u vremenu i prostoru i podložan je sanjarenju bez ostvarenog cilja jer je odgađanje najveći neprijatelj uspjeha.

Napravljeni spoj kasnije će se pokazati veoma uspješnim, s obzirom da sam se dan nakon, najprostije rečeno, brutalne utrke, osjećala odlično u fizičkom, ali i mentalnom smislu.

U januarsko-aprilskom periodu vremenske prilike mi nisu bile naklonjene te su se nerijetko dešavale smjene kiše, snijega i sunca, što je, uslovno rečeno, moj trenažni proces činilo ekstremnijim. Međutim, volja i želja bile su jače od svake (ne)prilike, a vjera u to da svaki pretrčani kilometar me više vodi ka krajnjem cilju, bila je sasvim dovoljna da svaku prepreku uspješno savladam.

Kako je vrijeme odmicalo moja forma postajala je sve izraženija, a paralelno je raslo i samopouzdanje u tom kontekstu da ja zaista mogu ostvarenom učiniti i svoju najveću trkačku želju – istrčavanje 110 kilometara Istre, koja je sastavni dio UTMB-a, čime je značaj ove utrke još veći.

Petnaesti dan aprila značio je start utrke, a trenutak u kojem se nalazite rame uz rame sa svjetskim trail trkačima, sa sobom je nosio neopisovo uzbuđenje i adrenalin. Već u prvim koracima nakon prelaska startne linije znala sam da priliku za povratak nemam. U Istru sam došla da je pretrčim, ma koliko teško bilo i da sa medaljom oko vrata usrećim sebe, porodicu i prijatelje koji su mi pružali bezuslovnu podršku, vjeru i nadu.

Moja, a ujedno druga najduža utrka krenula je iz Buzeta, donoseći sa sobom tipično istarske trail staze. Težak i tehnički teren, malo priobalja, stari srednjovjekovni gradovi, duboke šume, gradska središta, blatne doline, potoci i rijeke, kanjoni i mnogo lijepih panorama pratilo je moje “trail putovanje”.

Prema trenažnom planu, cilj mi je bio utrku završiti u limitu od 28 sati, u potpunosti slušajući svoje tijelo šta mi govori. A njegov “glas” uz veliku snagu uma do cilja me vodio, za mene nevjerovatnom brzinom. Kilometri sa velikim usponima su se nizali, a osjećaj da se nalazim u potpuno drugoj trkačkoj dimenziji ovu “pustolovinu” su činili nevjerovatnom.

Krajnji rezultat za mene je bio izvanredan, s obzirom da su od starta do cilja prošla 22 sata i 31 minuta. To mi je stvorilo dodatnu motivaciju za istrčavanje još jedne ultra trail utrke u junu ove godine, na Crnoj stazi Vučko traila, u dužini od 105 kilometara i sa akumuliranim usponom od blizu šest hiljada metara.

Nakon kratkog predaha, slijedi nastavak trenažnog procesa i pripreme za Vučko izazov, u nadi da će u Tuzlu stići novih pet medalja sa Crne i Crvene staze, jer Melika i Anela žele uspješno istrčati 61 kilometar, dok su Armin i Naida, kao i ja, ekstremnijeg duha te beskompromisno odlaze na 105 kilometara.

Naredni period sa sobom će zasigurno donijeti i zanimljivije treninge koje ću realizirati sa svojom grupom jer bez obzira koliku ljepotu vam priroda donosi, dodatni ukras joj upravo daju ljudi. A mi jedni druge upravo tjeramo na napredak, pomjerajući svoje lične granice, a benfiti su nevjerovatni: zdravlje, energija, sreća, i puno srce nakon svakog treninga.

Kada smo već kod ljepote prirode kojom smo okruženi, moju poveznicu sa čarima trail trčanja predstavljaju Edin Dizdarević i Mladen Nedić, glavni “krivci” za uspostavljanje tuzlanske trail zajednice, čija su se pozitivna iskustva preslikala i na druge bh. gradove.

Dizdarević i Nedić su utemeljitelji Tuzlanske trail lige, sastavljene od sedam mjesečnih kola, koja je i ove godine sa sobom donijela veliki broj učesnika, prije svega zaljubljenika u ovakvu vrstu fizičke aktivnosti. Dobro druženje, smijeh i zabava, uz zdravo rivalstvo “na ligi” nama su dovoljni da potrošimo kalorije, ali i napunimo baterije za ostale životne segmente.

Vaši komentari

Banner