Piše: Dino Šerer
Do Sarajevskog maratona sam istčao 5 maratona i to u Ljubljani – oktobar 2018. godine (3:43:14), Sarajevu (3:58:01) – januar 2020. godine (Unusual – tog dana zagađenje je bilo samo 75, što je uobičajeno zagađenje zraka i tokom ljeta u Sarajevu), Podgorici (3:59:51) – novembar 2021. godine, Splitu (3:49:17) – februar 2022. godine i Beču (3:50:51) – april 2022. godine.
Najbolji rezultat je bio na prvom martonu u Ljubljani 3:43:14, pa sam na svakom narednom mislio ići će to brže, ali nije bilo tako. Također, na maratonu u Beogradu 2019. godine sam odustao, i skrenuo na polumaraton (pace 5:05) iz razloga što sam išao prebrzo i osjetio da nemam više snage ni paceom 6:00 ići do kraja. Također tu je i nekoliko ultra trail trka, a najduža Cappadocia ultra trail 120 km i 3700 uspona.
I da završimo kratki uvod sa napomenom da sam prvi polumaraton trčao 2:08, 2017. godine.
Pred Sarajevo maraton uradio sam tri dužine i to 36 km (pace 5:49 – brat Damir je išao bajkom sa mnom i dodavao okrepu), 32km (pace 5:46) i 25 km (pace 5:15). U februaru mjesecu sam istrčao 11 polumaratona u 11 dana, da probam nešto novo. Bilo je tu još dužina, prvu dužinu ove godine (polumaraton) sam odradio u Utrechtu sa drugom Đenanom (2:08:56), a onda i 22 km, 25 km, kao i nekoliko trail treninga od 34 km, 42 km sa Sašom, Peđom i Senadom (odlični trkači, a još bolji prijatelji) i još nekih kraćih brdskih treninga. Da ne izostavim i Hum gdje sam često trčao od fabrike duhana do vrha i nazad, nekih priližno 10 km sa usponom od otprilike 266 m u jednom smjeru. Intervale nisam radio, a što se tiče tempo treninga, samo dva, 5 km (4:33) i 10 km (pace 4:47).
Svi ovi pobrojani treninzi i dužine, barem po mom mišljenju nisu posebna garancija da mogu probati postići novi PB na maratonu. Jedina stvar koja mi je ulijevala nadu da bih mogao istrčati solidno i blizu najboljeg rezultata jeste ukupni broj pređenih kilometara u ovoj godini.
Obzirom da 27. maja u Mađarskoj trčim ultra trail od 111 km i 4200 uspona (a limit je 20h), te Vučko trail 105 km sa nekim ludim usponom od 5300-5700m, ovaj maraton je bio dio priprema za sve to, mada dva dana pred trku krenule su misli da bih možda mogao istrčati lični rekord.
Dan pred trku sam odmarao, subota veče, društvo zove vani, ali treba mi maksimalni odmor, tako da od izlaska odustajem i umjesto toga puštam youtube i gledam kako treniraju najbolji maratonci na svijetu u Keniji. Gledajući te treninge i slušajući šta govore ti skromni ljudi počeo sam osjećati neki mir i lagano samopouzdanje. Znate šta, i oni imaju tremu pred trku.
Dan trke
Ustajem u 6 ujutro, 1h meditacije, voda, magnezij i vitamin C, ništa drugo nisam pojeo, carb loading je završen u petak i subotu (tjestenina, pizza, veganer burger, kolač i Cola). Iz stana krećem u 7:35, parkiram auto kod Gimnazije Obala i lagano šetam prema startu kod Vijećnice. Pošto sam vidio da sam knap sa vremenom do početka trke, odlučujem trčati 1 km u jakni sa ruksakom, taman zagrijavanje da završim. Dolazim na cilj, ostavljam stvari, WC se obavlja još jednom, i nekih 50 sekundi pred start ulazim u startnu zonu.
Plan je bio da pratim pacera na 3:30 (pace 4:55 – 5:00) do nekog 20. km, maksimalno 25. km, a nakon toga sam mislio da nema šanse da mogu nastaviti tim tempom, pa ću probati nastaviti tempom 5:10-5:30 (vjerovatno ne baš mudar plan, jer sam tako „izgorio“ u Beogradu i Beču). Na startu ne vidim pacera, a trka je već krenula. Nakon 500 metara vidim pacera na polumaratonu na 1:45 i odlučim se pratiti njega, mada kada pogledam na sat on već ide 4:50 i tu odlučim da usporim i pratim sat. Nakon prva 2-3 km vidim da pace 5 nije baš ugodno održavati i već tu odlučim da ću da usporim i idem koliko mognem (5:00 – 5:10).
Prvih 5 km je bilo najviše trkača, jer su istovremene krenule trke na 5, 21 i 42 km. Nakon 10. km polumaratonci se okreću i idu drugim putem, a nas šaka maratonaca ostaje sama, nekih 210 trkača. Ko nije navikao trčati dugo sam (skoro sve vrijeme sam trčao sam, negdje u daljini vidim trkača ili daleko iza sebe, bez navijača, ljudi pored staze), ova trka nije bila za njega. Treba napomenuti da je temperatura bila izuzetno visoka, ali tu sam imao sreće što sam dužinske treninge radio danima kada je bilo toplo (tako me zapalo), pa sam vjerovatno malo i navikao na tu vrućinu. Dosta je dionica gdje „pukne“ ravnica, mnogi trkači to ne vole, a meni je to poslastica pa sam uživao. Da se „zabavim“ brojao sam sekunde nakon svakog kilometra, da bih znao koliko sekundi sam brži od personal besta (pace 5:16). Ako sat pokaže npr. 33. km pace 5:05 to je 11 sekundi brže. Brojao sam do 200 sekundi, onda ponovo do 200, nakon toga od umora sam zaboravio da li je 120 ili 150 sekunda, a tada sam već znao da će biti PB, pa sam i prestao brojati.
Ulaz na aleju na Vrelu Bosne bio je zaista lijep, livade zelene, sunce sija, kao da letim između drvoreda, divota. Tamo negdje oko 30. km uključio se moj „ultra“ mozak, i kreće lagana priča sa sobom, još samo 12 km, a pace sve vrijeme ispod 5. Onda kreće novi izazov, hajde probaj ići pace 5 što duže, možda i do kraja, ovo ti je „ravnica“, valja odraditi trku u Mađarskoj i Vučka (ne volim trčanje nazivati trkama jer ih ne doživljavam tako, to je ipak putovanje kroz prirodu sa ciljem bivanja što više vani, a ne u betonskim kavezima koje nazivamo domovima). Zanimljivo posebno postaje kod Olimpijskog sela kada krećemo trčati uzbrdo i sve je valovito, tu sam prestigao dosta trkača. Ulazak na stadion Grbavica nakon mnogo valovitog trčanja i brda me dodatno umorio, podloga je tako mekana da kao da propadam do koljena u zemlju, ali to je samo 400 m i idemo dalje. Do kraja je sve blago uzbrdo, to znam, ali ako usporim znam da mi neće biti ništa lakše, čak suprotno. Opet ulice prazne, navijača ni za lijeka (svuda u svijetu ljudi izađu i bodre trkače, kod nas je to već psovanje, ružno dobacivanje, galama zbog zatvaranja ulica itd.), trkača također, ali hajde brzo je cilj tu.
Zadnja tri kilometra umor je stigao i pace je pao na 5:10, zadnjih 500 metara pace 5, i ulazim u cilj za 3:32:15 (ukupni pace 4:59), woooow, ni danas ne vjerujem da sam istrčao u tom vremenu (možda mogu i živjeti od trčanja – šala mala). Tokom većih dužina krucijalna je hrana/voda, to sam naučio na trailu, jedi i pij iako nisi gladan/žedan, jer kada osjetiš jedno od to dvoje na trci već ti je kasno. Tokom trke sam popio/pojeo 3 gela i 3 kesice magnezija u prahu, i pio kolu, vodu, izotonik na svakoj okrepnoj stanici.
Da ne bude zabune, ovaj rezultat i u amaterskom trčanju nije big deal, ali za mene lično ovo je new world record. Na kraju trke sam od nekoliko zaista brzih trkača i prijatelja dobio komentar da je staza ravnija i vrijeme hladnije da bih bio brži 10 – 15 minuta. Na kraju smo se dogovorili da bi to ipak bilo možda nekih 5 minuta, ali u konačnici zaista nije ni važno.
I za kraj, nije riječ o trkama, trkanju, brzinama (iako sam to dosta naglašavao u tekstu, ali to samo dođe treningom, odnosno pređenim kilometrima i to je namijenjeno više rekreativcima koji malo više prate brzinu), nego o zdravlju, druženju, pozitivnom stavu i razmišljanju prema životu i svakodnevnim izazovima i preprekama koje su pred nama, a savladavanju istih nas sigurno uči trčanje, kako maratonske i duže distance, tako i ono trčanje na 100 metara.
Trud, red, rad, predanost, disciplina i uživanje u onom što radimo je recept za uspjeh.
Budite zdravi, sretni i dobri ljudi. Run.
Vaši komentari
