Piše: Jasmin Harbinja
Ali što ako bih vam rekao da to i nije baš tačno?
Često se može svjedočiti kada profesionalni trkači pričaju o svojoj najboljoj trci ili kada su oborili neki rekord da im se činilo kao da nisu nikakav napor uložili, da su se osjećali sjajno i da je sve bilo i previše lagano.
Jasmin Harbinja je trener sa certifikatom „World of triatlon coach“ i predsjednik udruženja „Trčanje i to“. Za dodatna pitanja ili trening vodstvo mu se možete obratiti preko Facebook Pagea.
Naravno da iza toga stoji odličan trening, ali kada upadnemo u “flow”, to je čudno stanje u kojem se jednostavno sve poklopilo. Ta iskustva su uvijek interesantna za čitati. Naravno, mi kao gledaoci također svjedočimo tome, gdje vam je neki rezultat teško zamisliti, a profesionalac ulazi u cilj bez sekunde grča na licu s velikim osmijehom kao da je sada tek krenuo s trčanjem. Sve izgleda beskrajno lagano. To je taj mentalni aspekt trčanja kada duboko u sebi pronađete neki dodatni motiv i kada trku istrčite na najbolji mogući način.
Ja sam imao slično iskustvo u dvije totalno različite trke. U Podgorici, prije dvije godine na polumaratonu, obećao sam sebi da ću dati svoj maksimum i vidjeti koliko mogu ići jako. Sve je išlo dobro do 16 km, a nakon toga sam se na trci mučio 5 km. Jednostavno, u toku trke mi je sve smetalo i nakon 16km više nije išlo. Ostalih 5km sam trčao bez ikakvog motiva, uz želju samo da završim trku. Totalno drugačija priča bila je u Ljubljani prošle godine na polumaratonu. Nekako, taj osjećaj da nisam dovršio posao u Podgorici dao mi je dodatni motiv da trčim jako dobro. Tokom cijele trke sam se osjećao fenomenalno, noge nisam ni osjetio. Kilometri su prolazili, nakon svakog kilometra sam čekao da krene faza zamora, da mi se mijenjaju misli u glavi, ali snaga je bila tu, sve se činilo baš lagano. Ulazak u cilj i ostvaren cilj me nije ispunio jer mi se činilo kao da nisam zaslužio to vrijeme. Kao da nisam zaslužio to vrijeme. Jednostavno nisam ni previše to isticao jer me nekako obuzimao osjećaj stida jer mi se činilo da to nije moje vrijeme. Nekako je ostao žal jer sam siguran da sam mogao i koju minutu brže trčati, ali taj rizik na trci ponukan iskustvom u Podgorici nisam htio preuzeti.
Mnogo je sličnih iskustava gdje osobe ne znaju objasniti taj osjećaj. Čini im se da pripreme nisu bile ništa specijalno, da je trka prošla kao da se nisu ni trudili, a ipak su ostvarili svoje najbolje vrijeme. Kada im čestitate, oni samo slegnu ramenima kao da se ništa posebno nije desilo.
Dok s druge strane, dosta česta je situacija gdje trkač da sve od sebe i toliko se optereti da jednostavno “pukne” na trci. Pogotovo na polumaratonu i maratonu.
Biti u “Zoni” ili “Flowu” je jako dobar osjećaj, ali ga nije lagano ponoviti toliko često. Naravno, ovo ne znači da ako niste u toj zoni, da vi nećete istrčati dobru trku, ali ako ste nekada imali to iskustvo, a niste ga znali objasniti, zasigurno je posebno i vrijedno.
Vaši komentari
