Piše: Ersan Bijedić
Uspon do vrha, na razinu profesionalnog, elitnog trkača je moguć isključivo kroz dugogodišnju posvećenost, nadnaravan trud, disciplinu, a samo nekoliko propuštenih treninga može značiti – ne ostvarenje sna, pad na putu težnje ostvarenja svog sportskog cilja. Dugoprugaško trčanje je egzaktan sport, nema mašte, nema mogućnosti kompenzacije rezultata na izniman talent, na dobar dan pojedinca. To je surovi rad, treninzi od 150 do 200 kilometara tjedno koji jasno pokazuju mogućnosti sportaša u svakom trenutku, i ogromno strpljenje da se dobije prilika. A njih nema puno jer maratone na elitnoj razini nije moguće trčati često – tijelo te napore jednostavno ne može podnijeti.
Rotterdamska šansa
Takvo zalaganje je u Bosni i Hercegovini opterećeno dodatnim nevoljama jer znamo da sportaši generalno imaju loše uvjete za razvoj. Najbolje to zna Srđan Samardžić, trenutačno najbolji bh. dugoprugaš i vjerojatno jedan od Top 5 u regiji, koji je ovoga ljeta, ponajviše zbog ozljede, propustio priliku biti dio olimpijskog bh. tima u Rio de Janeiru, ali ne sumnjamo da su najbolje godine pred njim i da će biti dio skupine sportaša koji će se zaputiti u Tokio 2020.
– Prošle godine sam imao ozljedu koja me na šest mjeseci udaljila od trčanja i to u periodu kad sam prvi put trebao probati ispuniti normu. To me je koštalo u Rotterdamu (10. travnja, op.a.) gdje sam morao ići “na nož”, odnosno iz prvog i posljednjeg pokušaja probati ispuniti normu za olimpijski maraton (norma je bila 2 sata i 19 minuta, op.a.), priča Samardžić.
Priznaje da je utjecalo i neiskustvo, kao i prevelika želja. Nestrpljivost se u maratonu često skupo plaća, a Srđan je u Rotterdamu krenuo taktički nezrelo, prejako…
– Krenuo sam prebrzo i umjesto 33 minute, ja sam prvih 10 kilometara prošao ispod 32 minute, što me na kraju i koštalo. To je trebao biti moj prvi službeni maraton, ali nisam uspio. U drugoj polovini utrke sam pao u tempu i kad sam vidio da ne mogu istrčati 2:19, stao sam, jer nije bilo potrebe da se iscrpljujem. Oporavak od maratona je dugotrajan, a u to vrijeme je bilo još dosta kraćih utrka predamnom.
Preko 100 medalja
Rođeni Sarajlija (23. ožujka 1989.) nastanjen u Brčkom iza sebe ima 40-tak istrčanih polumaratona (među kojima je dobar dio pobjeda), a njegova najbolja vremena su 8:30 na 3000m, 15:23 na 5000m, 32:09 na 10.000m i 1:08:00 na polumaratonu. Osvojio je preko 100 medalja na brojnim natjecanjima srednjih i dugih pruga.
– To su moji trenutni rekordi iako sam siguran da 10000m mogu puno bolje istrčati, ali nisam nastupio na puno takvih dosad. A i one koje sam trčao obično su bile taktičke utrke. Moja glavna disciplina trenutačno je polumaraton, ali polako prelazim na maraton gdje želim imati najbolje rezultate.
Maraton je svakako ono što mu može donijeti Olimpijske igre, a pred njim su najbolje godine za trčanje ove discipline i sigurno će imati barem još dvije prilike za to. “Maraton smatram za nešto što je najteže i najvrijednije – ne samo u atletici nego i u sportu uopće. Odavno sam imao želju krenuti trčati maratone, ali nisam se odlučivao jer je bilo prerano. Moje mišljenje je da – ukoliko planiraš tjerati organizam na takav napor, moraš imati najmanje 25, 26 godina. Naravno da se može trčati i ranije ako se ne daješ sto posto na trci”, rekao je u jednoj prilici maratonac Anđelko Rističević, predstavnik Srbije na OI u Rio de Janeiru. Našem Samardžiću je 27 godina…
– Sad mi je glavni cilj Balkansko prvenstvo u Sofiji na jesen za koje se pripremam i gdje mi je cilj medalja u maratonu. Spremat ću se za vrijeme od oko 2 sata i 20 minuta, ali sve ovisi kakva će trka biti što se vremena i taktike tiče. Cilj mi je i da ove godine polumaraton trčim ispod 1:07, najavio je Srđan Samardžić.
Na prvom treningu istrčao 28km
Neobična je Samardžićeva priča o atletskim počecima jer je, kao i većina ovdašnje djece, krenuo s nogometom.
– Trčanjem sam se počeo baviti prije deset godina, sasvim slučajno. Trenirao sam nogomet kao i većina djece u to vrijeme u Brčkom, o trčanju nisam ništa znao. Ali sam znao da mogu dugo trčati, jer sam i u nogometu ja najviše trčao od svih.
Srđan je onda s prijateljem koji se bavio trčanjem otišao na stadion u Brčkom oprobati se.
– Prvo sam malo gledao kako on trči i kad je stao, ja sam mu rekao: “Sad ću ja istrčati 70 krugova”. To je 28km, on je mislio da ga zezam. Malo – pomalo uspio sam to “u cugu” istrčati. Tu je bio i jedan trener iz atletskog kluba koji me je odmah uočio i pozvao u klub. Tako je sve počelo.
Nikad ne odustajem
Pripremanje za maraton zahtijeva zaista ogromnu posvećenost pa je motivaciju za ponekad suhoparne treninge teško pronaći.
– Najviše me pokreće u svemu moja upornost, nikad ne odustajem od stvari pa čak i ako su skoro pa i nemoguće. A najviše me motiviraju pobjede koje mi daju vjetar u leđa. Isto tako me motiviraju i porazi, jer onda znam da moram još ozbiljnije i bolje raditi.
Dva maratona godišnje
Bila su tri načina kako se kvalificirati na OI u Riju. Prvi je ispuniti normu (2:19), drugi je plasman u prvih 20 na SP-u u Pekingu prošle godine, a treći plasman u prvih 10 na jednoj utrci iz IAAF Gold Label serije maratona. Tako je predstavnik Srbije, Anđelko Rističević, jesenas bio 10. u Istanbulu s vremenom 2:34:48 i trčat će maraton u Riju. Ako je norma (2:19) problem, spomenuto vrijeme nikako nije nedostižno sa Samaradžića.
– Rističević je u potpunosti zaslužio da ide na OI, zadovoljio je taj posljednji uvjet, što je jako veliki uspjeh. I taj njegov rezultat je dobar jer je taj maraton bio po jakom nevremenu, a što je jako puno utjecalo na vremenski rezultat, komentirao je Samardžić.
– Što se tiče mene i pokušaja da na taj način dođem do norme, treba shvatiti da za to moraš imati i dosta sreće. Maratonske trke se ipak ne trče svaki dan, već dva puta godišnje ako se ganja neki rezultat. Njemu su se posložile sve kockice na toj utrci i potpuno zasluženo je uspio.
Financira se najviše od utrka
Sportski kolektivi u BiH se muče s pribavljanjem sredstava za egzistenciju, tako je i na individualnoj razini, makar se radilo i o višestrukom prvaku države.
– Jako je teško jer je u BiH sport na posljednjem mjestu. Jedina sreća što se tiče financiranja je u tome što trčim utrke na kojima je kakav-takav nagradni fond, a što onda mogu usmjeriti u moje daljnje napredovanje. Iako je i to jako malo u odnosu na potrebe. Zato bih se najviše zahvalio svom atletskom klubu Banja Luka koji mi dosta pomaže, istaknuo je Samardžić.
Divim se rekreativcima
Kad dođete na bilo koju od regionalnih dugoprugaških utrka tamo su dvije skupine natjecatelja: mali broj elitnih trkača među koje spada i Samardžić, te gomila amatera/rekreativaca koji i čine ove događaje spektakularnim.
– Svijest građana u BiH se polako mijenja nabolje jer se sve više ljudi uključuje i trči. Ali što se tiče profesionalnog bavljenja, situacija je malo teža. Najviše zbog toga što su katastrofalni uvjeti za bavljenje na vrhunskoj razini i obično djeca, koja iz juniora trebaju preći u seniore, odustaju jer ne vide perspektivu u tome, kaže Samardžić pa poručuje:
– Svima onima koji se bave rekreativnim trčanjem želim da i dalje uživaju u trčanju. Divim im se jer vidim s kojom željom i uživanjem to rade. A što se tiče trkača na profesionalnom nivou – nek ne odustaju prerano jer za uspjeh treba puno rada, upornosti, odricanja i vremena. Tek potom će se sve isplatiti, uspjeh ne dolazi preko noći.
Nemam uzora, ali pratim sve
U regiji je i danas niz izvrsnih trkača, kroz prošlost je bilo i boljih. Na međunarodnoj razini se postižu sve bolji rezultati, svjetski rekord u muškom maratonu je obaran dva puta u posljednje četiri godine. Samardžić ipak nema nekog konkretnog uzora u ovom sportu.
– Posmatram sve trkače i gledam što ih to čini dobrim, a onda to pokušavam usvojiti kako bih i sam napredovao.
Trenutačno na 700 – 900km mjesečno
Prije dvije godine je u dugoročnom planu priprema za ispunjenje olimpijske norme radio s vrhunskim trenerom, Tomislavom Aškovićem (osmerostruki prvak bivše Jugoslavije koji je 1987. godine trčao maraton s vremenom 2:14:30).
– On je jedan od najboljih maratonaca bivše Jugoslavije svih vremena. Zbog financijske nemogućnosti od ove godine sam prestao raditi s njim, ali smo i dalje u kontaktu, priča Samardžić i pojašnjava da u ovoj fazi priprema trči 700 do 900km mjesečno.
– To će se povećavati približavanjem maratona u Sofiji. Treninzi za maraton su malo slabijeg intenziteta u odnosu na pripreme za kraće trke, ali jako velikog obima. Treniram dva puta dnevno.
U Šujicu po novi rekord
Samardžić je 2012. godine postavio rekord staze na Šujičkom polumaratonu (1:09:46), a tamo je dosad pobijedio tri puta (2012., 2013., 2014.). Glavni favorit u jednoj od rijetkih ljetnih utrka ovoga tipa, će biti i na sljedećem, jubilarnom 10. Šujičkom polumaratonu, koji se održava 6. kolovoza.
– Cilj mi je probati već tu popraviti osobni rekord (1:08) najavio je Srđan Samardžić.
Vaši komentari
