MERSAD FULAN: Trk preko dva kontinenta

Ideja da trčim maraton se javila početkom godine, iako je već na svijet stigao moj sin Isa.

1039

Piše: Mersad Fulan

Naravno, supruga uvijek podržava trčanje, uz uslov da putujemo.

Tako smo se odlučili za Istanbul. Bebin prvi maraton mora biti poseban, a za nas je Istanbul zaista poseban.

Našu ideju smo podijelili sa prijateljima Merjemom i Farisom, i već smo imali kupljene karte. Sa njima putovanje nikada nije upitno. Jedino se brže dogovorimo šta da jedemo. U ovoj godini sam, od kada se bavim rekreativnim trčanjem, istrčao najmanje utrka.

Sezonu sam otvorio u Splitu, po običaju. Tu sam postavio PB za half (1:36:49), kojeg sam brzo popravio na 1:35:33 u Mostaru.

Nakon uspješnog početka, počeo sam sa pripremama za Vučko trail 39k. Odradio sam dosta treninga, uspona, ali sada se pitam, da li je i koliko bilo kvalitetno. Vučka sam istrčao tako da sam nakon utrke prvi put pomislio da odustanem od trčanja. Staza je bila brutalna, ali to nije bio razlog. Jednostavno, nisam to bio ja, izgubio sam volju i želju, a i postao sam svjestan da se možda i ne spremam najkvalitetnije.

A Istanbul je svakim danom bliži.

Trebao mi je novi elan, nešto ili neko da me “pogura”, usmjeri, trebao mi plan i program. Faris, sa početka priče, je već počeo sa pripremama, po programu trenera Miloša. S njim sam odradio par treninga, i shvatio sam da je to-to. Od 13.07. sam počeo i sam raditi sa Milošem. Želja se vratila, moje trčanje je opet dobilo smisao. Treninge nisam propuštao, a ono najvažnije, uživao sam u njima.

Povećavali smo kilometražu iz sedmice u sedmicu, izgubio sam na kilaži i osjećao sam se odlično. Jedina trka koju sam odradio, u toku priprema, je Igman 10k. Osvojio sam 4. mjesto u ukupnom poretku, a 2. u starosnoj kategoriji. Dok su neki trčali Berlin, ja sam skupljao medalje po Igmanu. Odradio sam 65 treninga odnosno 895 km i 25 treninga snage sa Anelom Ramićem (StrongLifeFitness).

Moj trener Miloš, sa vjerom u mene i rezultatima na treninzima, cilj za maraton je postavio na 3:30, meni lično preambiciozno. U meni najljepši i najdraži grad, Istanbul, došli smo 3 dana prije trke. Uz svakodnevnu šetnju i turistički obilazak grada, odradio sam 5k pred trku, u samom centru Istanbula.

Na dan trke, startali smo u 06:50, tramvaj, pješačenje i na kraju trajekt, uz masu drugih trkača, ulice vriju, “sajam nogu”, kako bi to rekao naš Valter.

Start je u azijskom dijelu, odnosno na Bosforskom mostu, koji spaja 2 kontinenta, i ovo je jedini maraton na kojem se trči kroz 2 kontineta. Atmosfera je neopisiva, 50.000 trkača čeka isto, start. To je jedini dan u godini kada je ovaj most otvoren za pješake, što koriste i turisti i lokalci. Ove godine smo startali u grupama, jer su se 2010. godine osjetile vibracije, i organizatori su odlučili da u istom momentu ne smije biti više od 25.000 ljudi na mostu. Navijači, trubači, DJ, stotine volontera čine atmosferu nevjerovatnom.

Početnih 10k je bilo uživanje, nakon čega slijedi dio uz more, autoputem, do 26. km i nazad. Za mene loše, jer ne volim da trčim istim putem. Prvih 15k sam se osjećao odlično, trčao po planu, iako sam već na 12k osjetio bol u preponi, koju sam zanemario. Ali, bol me stizala, kako su stizali i novi kilometri. Ta bol me sprječavala da trčim kako bih htio. Poslije 20k nastala je i kriza u glavi, uvukao mi se strah u misli, zbog boli. Tako je ostalo do kraja. Na 30. km sam počeo i šetati. Počeo sam se boriti i sa mislima da odustanem. Previše je argumenata protiv, vrtim u glavi sva odricanja, rana ustajanja kako bih trčao, nakon toga posao i porodične obaveze, zatim sam put i na kraju krajeva, supruga i sin me čekaju u cilju. To me i dovelo do kraja, zanemario sam šta smo zadali za cilj, šetao sam najmanje 10 min ukupno, i došao do zadnja 2 km, koja su uživanje zbog same lokacije, trči se kroz park Gulhane, zatim pored Aja Sofije i Plave džamije, ali i navijača. Sada znam da su tu Lejla i Isa, i to je to, uspio sam: 3:45:07.

Medalja je tu, i obećanje: “Maraton više nikada!” Ne moram pisati da je postotak već kroz sat vremena pao?

Ostao je žal za boljim rezultatom, iako su mnogi “prijetili” da ću se zbog bebe oprostiti od trčanja, trener je očekivao više, a i sam sam želio više, ali nisam nezadovoljan, rezultat je značajno popravljen. Ovih dana već ozbiljno podliježem pritisku moje supruge da trčim van BiH i sljedeće godine.

Iskoristit ću priliku da se zahvalim prvo dragom Bogu, mojoj supruzi Lejli i našem sinu Isi, koji su moja najveća podrška, trenerima Milošu, na savjetima i podršci, i Anelu i ekipi iz SLF-a. Do novog trka, budite mi zdravi, sretni i veseli.

Vaši komentari

Banner