Piše: Goran Livančić
U te tri godine istrčao sam nekoliko trka na pet, deset kilometara i pet polumaratona.
Prošle godine me je povreda spriječila pa sam ove godine na pripremama bio oprezniji. Ma koliko oprezan bio, ipak me neke povrede nisu zaobišle, ali nisu ni spriječile da treniram i na kraju istrčim svoj prvi maraton.
U decembru sam se prijavio za maraton u Amsterdamu jer ipak sam želio da svoj prvi maraton istrčim u gradu u kojem živim. Poslije toga sam lagano trenirao, održavao formu (povrijedio se) i usput po internetu tražio program treninga koji bi meni odgovarao. Odabrao sam program od osamnaest sedmica i mislio sam da ću ga lagano ispoštovati. Prva sedmica mi je počela sredinom juna i napravio sam raspored od od četiri dana trčanja i tri dana teretane.
Jedini mi je problem bio mjesec juli i polovina augusta jer sam tad bio u BiH na godišnjem. Ali sam ipak uspio svaki trening ispoštovati ma gdje bio. Povratak u Holandiju sam dočekao sa olakšanjem jer neću više trčati po nesnosnim vrućinama. S vremenom pripreme su bile sve zahtjevnije i na kraju sam skontao da nema laganih priprema za maraton. Ako hoćeš da ga istrčiš moraš i da se na treninzima napatiš. Prva provjera za maraton je bila trka na 30 km. Nije prošla sjajno jer sam zaboravio gelove, a uz temperaturu od dvadeset dva stepena na dvadeset petom kilometru sam ostao bez snage. Trku sam završio više hodajući nego trčeći.
Kako se približavala trka sve sam više bio nervozniji i sumnjičaviji u svoju formu. Pošto sam od januara vukao povredu dogovorio sam se sa svojim sportskim doktorom da dođem pet dana prije maratona na pregled. Poslije pregleda savjetovao me je da trčim polako i da slučajno ne uzimam nešto protiv bolova. Drugi savjet sam poslušao. Što se ishrane tiče, jeo sam kao i obično, ništa ekstra nisam uključivao. Prijatelji su mi dan prije trke napravili pastu, a ja sam ujutro prije trke pojeo par kriški bijelog hljeba namazanih puterom od kikirikija i bananu. Dan prije sam namjestio sam sat na pace od 5:35 – 5:45, nadajući se da ću moći tom brzinom trčati i da ću trčeći tim tempom čitavu trku, maraton istrčati ispod 4 sata. To je bila neka moja intimna nada, mada u nju baš i nisam nešto vjerovao. Gledajući moje treninge, rekli su mi da je to realno, ali svi mi znamo da ipak glava o tome odlučuje. A ja i nisam baš bio siguran u svoju glavu.
Spremio sam pet gelova i četiri tablete soli i polako krenuo na Olimpijski stadion.
Atmosfera prilikom dolaska na stadion i sam ulazak na stadion je bila fantastična. Ipak je 22.500 ljudi trčalo maraton. Pošto sam bio sumnjičav, prijavio sam se da trčim u grupi koja bi završila maraton od 4h:10m – 4h:30m. Bukvalno predzadnja grupa trkača. Dok sam čekao na start samo sam se nadao da me organizam u toku trke neće natjerati na malu ili veliku nuždu jer sam ipak imao loše iskustvo sa prošlog polumaratona u Amsterdamu. Vjerujem da je to strah svakog trkača.
Kad su označili početak trke, sva trema i brige su nestale. Gledao sam samo na sat, pratio tempo i otkucaje srca. Prvi kilometar sam počeo sa tempom koji sam postavio na satu, a već kod drugog sam malo i ubrzao. Vjerovatno je to bilo do atmosfere, a i drugih trkača. Svog pejsera od 4h:10m sam prestigao i onda sam trčao u nekom svom ritmu sa pejsom od 5:30. Kako su kilometri odmicali, razmišljao sam da trčim tim pejsom sve dokle mogu, a ako na kraju par kilometara i usporim, opet ću maraton završiti oko četiri sata. Dužinu polumaratona sam relativno lako istrčao. Poslije toga sam razmišljao “pa Gorane sjeti se, trčao si 26 km i nisi se umorio”.
Kako su kilometri odmicali umjesto bola u zadnjoj loži i mišiću gluteusa (povreda od januara) pojavio mi se bol u preponi desne noge. Malo sam usporio i čim vidim na satu da mi se pejs povećao, onda sam uprkos bolu, jedno stotinjak metara brže trčao da nadoknadim izgubljeno vrijeme. Tako sam trčao (fartlek) narednih četiri – pet kilometara. Na trideset prvom kilometru sam vidio da me prepona neće prestati boljeti i da ipak moram biti oprezniji ako želim da ga završim. Na sljedećim okrepnim stanicama sam hodao dok sam pio vodu. A onda poslije nje opet ubrzam da bih pokušao nadoknaditi vrijeme. Čekao sam neki psihološki zid na trideset petom-trideset šestom kilometru. Ja ga nisam osjetio. Osjetio sam da sam sporiji i umorniji. Tješio sam se time, da će sve ovo biti juče i da moram izdržati još par kilometara. Čim sam ušao u Vondelpark znao sam da imam još samo tri i po kilometra. U sebi sam mislio “tri kilometra su za tebe ništa”. Ispalo je da su ipak zadnji kilometri najteži. Ulazak u stadion i prolazak kroz cilj se ne može opisati. Snimio sam video i od dragosti i olakšanja sam vrisnuo. Kasnije su me stigle i emocije. Nije me stid reći da je bilo i suza.
Istrčao sam ga po oficijelnom vremenu za 3:56:42. Garmin kaže da sam trčao i brže i duže.
O samom maratonu i organizaciji mogu reći sve najbolje. Atmosfera i publika su bili fantastični. Nemam primjedbe ni za okrepne stanice jer ih je stvarno bilo dovoljno. Jedina zamjerka je da su na nekim mjestima mogli stazu malo širom napraviti.
Ko želi PB preporuka je maraton u Amsterdamu. Staza je skoro čitavom dužinom ravna.
Ja sad odmaram i trenutno ne razmišljam o sljedećem maratonu, mada sam se preko TiTo prijavio na lutriju za Berlin.
Ovim putem bih da se zahvalim svim prijateljima koji su me podržali i pomogli savjetima. Posebna zahvala ide Stefanu, Jasminu i Tuni. Uspjeo sam!
Vaši komentari
