- Ime, prezime i mjesto boravka?
– Elmedina Hodžić, Vogošća.
- Kad i kako ste se počeli baviti trčanjem?
– 2021. godine krajem marta sam se priključila grupi „Trčanje i to“ jer sam željela da se pokrenem, da probam trčati, da probam nešto drugačije i da vidim kako će ići i evo četiri godine poslije ta ljubav me i dalje drži.
- Koliko često trčite?
– Obično tri do četiri puta sedmično kada se spremam za neku trku ili makar jednom sedmično ako sam na nekoj pauzi.
- Koja je vaša omiljena trkačka disciplina?
– Nemam omiljenu trkačku disciplinu, bitno mi je da trčim. Probala sam 5k, 10k i polumaraton, jednog dana bih voljela istrčati i maraton, ali do tog ima još.
- Koliko trka trčite godišnje?
– Prve godine kad sam počela trčati svaka trka mi je bila zanimljiva jer je prva. Sad gledam da trčim neke koje dosad nisam trčala, prošle godine sam probala i trail. Ali otprilike je to nekih 10-15 trka godišnje.
- Koliko pari patika za trčanje koristite i koje su vam omiljene?
– Imam nekoliko pari koje rotiram. Dosad najbolje su mi se pokazale Brooks Ghost 14 i njih sam već potrošila, ali planiram da ih opet kupim. Sad trenutno najviše koristim Hoka One One Bondi X i Hoka Carbon X pa vidjet ćemo da li će biti bolje od Brooks-a, a važno mi je zbog problema koje sam imala s venama da imam dobre i udobne tene za trčanje.
- Ako vam je to važno, podijelite sa nama lične rekorde (npr. na 5K, 10K, 21.1K, 42.2K…).
– Ne mogu se ja pohvaliti nekim brzim vremenima što se tiče trčanja. Ja trčim za sebe, za onaj osjećaj zadovoljstva kada istrčim trku ili trening po planu, ali mogu izdvojiti vrijeme 5k: 36:59 na Travničkoj noćnoj utrci iz dva razloga. Prvi je jer me pejsala moja besti Edina Harbinja pa je užitak bio trčati s njom i Ninom Kovačević iz Banja Luke koja me sve vrijeme bodrila pa smo sve tri uletile u cilj skupa, a drugi jer je to bila prva trka nakon tromboze, operacije vena i svega oko mjesec dana laganih treninga nakon operacije.
- Šta vam se sviđa i ne sviđa u trčanju?
– U trčanju mi se sve sviđa, mnogi su benefiti bavljenja ovim sportom i sigurna sam da niko ko se počne baviti ovim sportom ne bude isti kao prije. Citirat ću Harukija Murakamija koji je rekao „da se često dešava da najvažnije stvari u životu počinju trkama.“ Tako je bilo i kod mene. Ono što mi se ne sviđa su uglavnom ljudi koji kvare utisak o trčanju i trkačima svojim nefer postupcima.
- Najdraži i najteži dio trkačkog treninga?
– Najdraži treninzi su mi easy i fartlek, bez obzira je li u pitanju dužina ili obični trening, a najteži su uvijek intervali, ali zato je osjećaj poslije njih uvijek fenomenalan.
- Preferirate li trčati sami/u grupi/sa partnerom?
– Uglavnom trčim sama, navikla sam pošto sam jedno vrijeme živjela u drugom gradu gdje ili nisam imala nikoga da trčimo skupa ili nisam mogla uskladiti vrijeme s drugima zbog posla. Ali lijepo je ponekad i trčati s nekim ili sa grupom.
- Omiljena trkačka trening ruta?
– Nemam je. Trčim gdje god i kad god stignem, bitno mi je da odradim trening.
- Kojih se svojih trkačkih rezultata/postignuća najradije sjetite?
– Prve trke koju sam istrčala malo više od 2 mjeseca nakon početka trčanja. Bila je to trka prijateljstva u Goraždu 2021. godine i prvi cener ikad na Konjičkom noćnom ceneru iste godine. Te dvije trke su mi ostale baš u lijepom sjećanju. I, naravno, Travnička noćna utrka 2023. koju sam već gore spomenula.
- Preferirane trke na kojima ste učestvovali u BiH i inostranstvu, i zašto?
– Od domaćih se rado vratim na trku prijateljstva u Goražde jer oni to lijepo organizuju svake godine, a i za taj grad me vežu posebna sjećanja jer sam djetinjstvo provela u njemu pa iskoristim i da obiđem drage ljude koje imam tamo. Od trka u inostranstvu Podgorica Millenium run je neizostavna destinacija evo već četiri godine zaredom zbog dobre organizacije, ali i druženja s grupom.
- Trke koje su vas razočarale, i zašto?
– Bilo ih je više, uglavnom zbog loše organizacije, nepažnje prema trkačima i ugrožavanja sigurnosti trkača, ali na te trke se uglavnom više i ne vratim.
- Najdraži benefit koji vam donosi trčanje/takmičenja/trke?
– Prije svega zdravlje, jer onih 7-8 mjeseci kad sam se liječila od tromboze sam shvatila kolika je blagodat moći se kretati i trčati (3-4 mjeseca sam provela ležeći dok nisam sanirala trombove). A poslije toga su to i prijateljstva i divni ljudi koje sam upoznala kroz trčanje, osjećaj zadovoljstva nakon svake istrčane trke, dobro mentalno zdravlje i upravljanje stresom.
- Kako se motivirate za trčanje?
– Na više načina. Tako što polijepim sebi stickere po stanu da se podsjetim da moram uraditi trening ili se sjetim ljudi koji imaju više obaveza od mene pa ipak odrade trening i bude me stid da ja smišljam neki izgovor da ne odradim trening. Pomaže i to što treneru Jasminu moram poslati rezultat treninga pa onda nemam izgovora. Mada sve više gradim i oslanjam se na disciplinu jer motivacija nije dovoljna.
- Pratite li atletiku i imate li trkačkog uzora?
– Atletiku pratim pomalo, uglavnom preko vaše stranice i drugih ino stranica, ništa previše. Uzor mi je Edina Harbinja definitivno i to ne samo u trčanju nego inače jer nju poznajem lično, prijateljica mi je i družimo se i znam koliko je disciplinovana, koliko truda ulaže u sve što radi i kada zacrta neki cilj, to i ostvari. To vidim iz prve ruke i ne mogu ostati neinspirisana. Nakon nje je tu i naša Fatima Đozo, naša super nana kako je zovemo odmilja i govorimo da želimo biti Fata kad porastemo.
- Da li biste, i zašto, drugima preporučili trčanje?
– Naravno, uvijek. Ovo je sport u kojem sam se najduže zadržala i kojim ne planiram da prestanem da se bavim jer sa svakim trčanjem sam sve više oduševljena. Pogotovo kad vidim da treninzi daju rezultate. Trčite, ljudi, zbog vas, zbog zdravlja cjelokupnog organizma, vašeg mentalnog zdravlja. Trčanje će poboljšati kvalitet vašeg života i promijeniti vas na bolje.
- Trkački cilj za budućnost?
– Istrčati jednog dana maraton i popraviti vremena na svim distancama.
- Možda imate neku ideju/misao/detalj/poruku koje biste dodali, a nismo vas pitali?
– Hvala na pruženoj prilici. Mislim da sam se raspisala u prethodnim pitanjima, ali evo da kažem ljudima da ne odustaju kad ne ide, kad je teško jer često čujem od netrkača „ja bih crk’o/crkla da potrčim“. Svima nam je bilo tako u početku. Ja sam na svom prvom trčanju ikad jedva 100m izdržala laganim tempom i nakon prve sedmice sam mislila da se raspadam od upala mišića, a došla sam do trčanja polumaratonske distance. Ako sam mogla ja, možete i vi.
Vaši komentari
