Piše: Nicolae Golea
Valja napomenuti kako najmasovniju utrku u našoj zemlji organizira tim od 7 ljudi koji svakodnevno u svoje slobodno vrijeme, pored svojih stalnih poslova, rade na organizaciji ove utrke.
Realno stanje profesionalne atletike, preciznije, dugih pruga
Dobrano me je kopkalo danima prije polumaratona u Sarajevu zašto nema dodatne marketinške pompe ako se zna da je jedna takva utrka, u kojoj su najbrojniji rekreativci, dobila čast da u sklopu iste bude organizirano prvenstvo zemlje u toj distanci. Nakon pregleda službenog biltena vidljiva je sva skromnost kao i vrlo malo ili nimalo obzira prema tom natjecanju. Osam klubova je imalo prijavljene svoje trkače, od toga 15 muških i samo dvije ženske natjecateljice. Na tako niskim je granama da određen broj profesionalnih atletičara nije niti nastupio, a rezultati su takvi da se u poredak umiješa bez problema i nekoliko trkača rekreativaca. S druge strane, više instance toliko drže do toga da dozvole kardinalnu grešku i dio trase biva promijenjen usred utrke. Nečijom greškom, a najprije greškom saveza jer drži bezobrazno malo do toga pa prvenstvo organizira samo da se održi, odnosno, povjeri organizaciju nekome jer nisu u stanju organizirati sami, i na kraju ispadne tragikomična lakrdija. Umjesto certificirane rute koja podrazumijeva krug unutar stadiona na Koševu, određen broj trkača, najbržih, a to će reći i natjecatelja za prvenstvo BiH u polumaratonu, istrči krug oko stadiona što je nešto sasvim drugo od zadanog i ruta biva itekako promijenjena, što na koncu dovodi u pitanje regularnost samog natjecanja. S pravom su se učesnici bunili. Iz toga se onda lakše dolazi do onog gore spomenutog broja dugoprugaša koji nisu ni nastupili na prvenstvu. Manjak brige i zainteresiranost svih strana dovodi do toga da bude prvenstvo naše zemlje takvo kakvo jeste.
Najpopularnija distanca rekreativaca
Svaka, ali baš svaka utrka, uvijek ima svoje zanimljivosti koje graniče nerijetko s ludošću. Tako je na ovoj utrci bilo učesnika koji su istrčali svoj prvi polumaraton pripremajući se vrlo malo. Da budem precizniji, neki su se spremili za dvadesetak dana, dok su drugi bili malo obzirniji pa svoje tijelo trenirali dva mjeseca prije i uspješno završili zahtjevnu distancu bez posljedica. Znamo da je preporučljivo da se za prvi polumaraton pripremamo najmanje šest mjeseci jer je to potreban period da bi se kosti, tetive i mišići postepeno navikli i prilagodili za napore koje iziskuje polumaraton.
U trčanju se često koristi, uvelike izlizana i do unedogled iskorištena fraza: „u trčanju su svi pobjednici!“. Ako uzmemo realno, koliko koristi možemo imati i imamo od trčanja, tu nema ništa sporno. No, jedna scena me se iznova dojmila. Već pred sami kraj utrke, dok vremenski limit itekako prijeti trenutku nemjerljive radosti medalje oko vrata, “pobjednici” se vuku do cilja uz doslovno krajnji napor brodeći sve moguće krize i uspijevaju finiširati. Nevjerovatna je transformacija na licima, od najveće teškoće do najvećeg osmijeha i radosti. Vidljivo je da sve više i više ljudi kod nas to osjeća kao izazov koji trebaju odraditi u životu. Najčešće je to kada neko od kolega ili poznanika „zaglavi“ u trčanju pa se tako prenese na drugoga. Zasigurno je da određen broj ostane samo na tome ali je još ohrabrujući broj onih kojima to kao pozitivno iskustvo bude temelj za dalje.
Apsolutni pobjednik polumaratona
Posebno mi je drago i nemjerljiva je stvar da je ovaj polumaraton imao čast svjedočiti konačnom paljenju svijetla jednog velikog problema naše zemlje, to je inkluzija. Godinama smo svjedoci kako osobe sa invaliditetom, s posebnim potrebama ili bilo kakvim ograničenjem, različitošću i drugačijosti, bivaju odsječeni od društva, štoviše stigmatizirani i potjerani na rubove i sakriveni od javnosti. Duboko se radujem i nadam da je istrčani polumaraton slijepog Mustafe Mujčeta Mehića prekretnica u svijesti društva i Mujčeta vidim kao ambasadora inkluzivnog društva i istinskog heroja čiji poduhvat prenose brojni mediji na ovim prostorima. Lijepo je da se tako nešto događa na trčanju i da se potvrđuje kako su trkači generalno dobri ljudi i ljudi koji nastoje dobrim i ispravnim stvarima doprinositi zdravijem društvu. Neka taj uspjeh bude uspjeh svih nas kao okidač da dođe nastavka i sve značajnije promjene svijesti.
Vaši komentari
