Piše: Meho Bahtić
Poslednji, osamdeset kilometara, trčao sam početkom januara.
Meho Bahtić je rođen u Bosanskom Novom, a od 1997. godine, uz povremene kraće i duže boravke u domovini, živi na Floridi gdje je završio studij društvenih nauka i studij fizikalne terapije. Kao pisac je objavljivao svoje priče u više bh. i regionalnih medija. Strastven je trkač, maratonac i ultramaratonac.
Ali već nakon nekoliko sedmica se javlja želja za novom trkom. Nedostaje mi planski trening sa konkretnim ciljem – konkretnom trkom. Nedostaje mi ono uzbuđenje pred trku koje raste svakim danom i kulminira jutrom trke. Nedostaje mi ona vožnja autom u rane sate jutra do mjesta trke – koja je već postala svojevrstan ritual – dok polako ispijam veliku šolju kafe i slušam probranu muziku, otresam poslednje tragove sna i u mislima se pripremam za ono što predstoji. Nedostaje mi atmosfera pred trku, trkači na sve strane oko mene, zagrijavanje, žamor, ulazak u startni koral. I naravno, sama trka, borba sa samim sobom da iz sebe izvučem i zadnji atom snage i bezbrojnim treninzima koji prethode trci dam novi smisao. A dakako, i oni sati neposredno poslije trke i par narednih dana. Oni koji trče znaju o čemu pričam. Čeprkam po internetu i nalazim polumaraton na jednom floridskom ostrvu, satak vožnje udaljenom od mene. Prijavljujem se i struktuiram trening – dvije sedmice je do trke. Osjetim ipak da nisam potpuno spreman, da se nisam potpuno oporavio od prethodnih ultramaratona, niti sam u zadnjem periodu trenirao kako inače treniram, ali trčaću. Radujem se ovoj trci.
Približava se dan trke. Mart je i na Floridi je vrijeme promjenjivo. Mogu očekivati blag proljetni dan, ali moguć je i vreo i sparan, poput ljetnih dana kod nas. Nažalost, dan trke je baš takav – vreo i sparan. Trka počinje rano, 7:15, ali već je sunce ugrijalo i već smo okovani teškom omorom. Krenuo sam dobro, ali već nakon nekih pola sata osjetim da gubim snagu, noge su još teške, a vrućina uzima dah. Guram koliko mogu i na kraju završavam za sat i pedeset dvije minute. Moj najsporiji polumaraton do sada. Ali nisam nezadovoljan, nisam ni očekivao neki veliki rezultat. Uživam u atmosferi, ćaskam iza ciljne linije sa drugim trkačima – žalimo se jedni drugima na vrućinu i pravdamo rezultate njome. Prođe par dana i vidim – sad me je opet uhvatilo – sad bih trčao još. Razmišljam, uskoro će prave vrućine, nema više ultramaratona do jeseni, idem vidjeti ima li još koji ove sezone da nije predaleko od mene.
Nalazim jedan u šumi udaljenoj nekih sat i po vremena vožnje od mene – za dvije sedmice. Malo za neku konkretniju pripremu, ali ovo mi je zadnja prilika do jeseni. Prijavljujem se: trail ultra, trčaću 50 km. Opet ista priča – kratke pripreme, atmosfera iščekivanja, ritualna vožnja autom pred zoru uz kafu i muziku do šume kilometrima daleke od najbližeg naselja. Florida je inače ravna, ali ovaj dio gdje je trka, u središnjoj Floridi, je poprilično brdovit. Nisu to visoki usponi, ali je čitava staza valovita, sve je uzbrdo-nizbrdo. Na mjestima je staza jako uska, jedva dovoljna za jednog trkača. Pri tom isprepletena debelim korijenjem drveća. Doduše, sve to i čini trail staze interesantnima. Opet mi se početak čini dobrim. Trčim sporo, čuvam snagu. Okrepne stanice su svakih sedam-osam kilometara. Džepovi su mi puni datula (često koristim njih umjesto gelova), u ruci flaša izotonika. Krenuli smo oko sedam, biće vruć dan, ali još nije ugrijalo previše, u gustoj smo šumi, i flaša izotonika mi je sasvim dovoljna između stanica. Međutim, vrućina i sparina se spustiše na nas nekako prebrzo, odjednom, i sada je sve teže trčati. Već oko devet je temperatura tridesetak celzija.
Florida ima vlažnu suptropsku klimu koja se jako razlikuje od klime kod nas. Najlakše bih je opisao kao onu tešku sparinu kod nas u ljetnjim danima pred kišu, ali uz to je vedro i sunce nemilice grije. Sada već koraci postaju teži, pretjerano se znojim i flaša je prazna. Djeluje mi da su okrepne stanice previše razuđene, kada natočim flašu izotonikom ili vodom popijem je već nakon par kilometara i onda trčim dugo do sljedeće prilike da je natočim. Nakon tridesetak kilometara odustajem – čini mi se da je rizik previsok. A iskreno, vrućina i znoj su mi ubili svaku želju za daljim trčanjem.
Prva nezavršena utrka. Kao lopov se kradem do auta, presvlačim i bježim sa mjesta poraza. Razočaran, kod kuće nalazim novu trail utrku, polumaraton sada, za sedmicu dana. Odmah se prijavljujem. Neraspoloženje zbog nezavršene utrke mijenjam uzbuđenjem iščekivanja sljedeće.
Sedmica prolazi brzo – opet vožnja do udaljene šume, opet kafa i muzika. Ovaj put me je sreća poslužila, vrijeme je prijatnije, temperatura niža i nije sparno. Možda poslednji talas podnošljivog vremena prije vrućina koje će trajati do kasne jeseni. Lijepo je trčati kroz šumu po lijepom vremenu. Opet ne očekujem veliki rezultat obzirom na trke iza mene, ali trudim se da dam sve od sebe i pri tom uživam u svemu onom što ovakve trke daju. Ova je staza raznolikija – ima tu i šljunka, i pijeska, ali svakako najviše travnatih staza. Većina staze vijuga kroz šumu, ali ima i nekoliko dužih dijelova preko poljana na čistini. Sunce grije, ali srećom nije prejako. Završavam za sat i pedeset sedam minuta, desetak minuta sporije nego prošle godine. Obzirom da je trail polumaraton posrijedi i da iza sebe imam dvije trke u prethodne tri sedmice, ipak nisam nezadovoljan.
Pišem ovo sedmicu dana nakon trke, planirao sam napraviti dužu pauzu do sljedeće, ali sve mi se čini da ću čim pošaljem tekst vidjeti ima li još koja preostala utrka na Floridi ove sezone. Predugo mi je ne trčati nijednu do sarajevskog cenera u junu.
Vaši komentari
