Piše: Meho Bahtić
Trčanje, teretana, plivanje, tenis, brzo hodanje. Ne svaki dan sve ove aktivnosti, ali svaki dan kombinacija dvije, tri, četiri. “Kako se namisti u taj čas”, rekao bi Gibonni.
Ne pripremam se ni za kakvo takmičenje, treniram jer imam vremena za to. Aida i Una su u Bosni, ja ću im se pridružiti za šest sedmica. Treningom ću ispuniti vrijeme do puta. Možda je ovo kriza srednjih godina, možda zato ovoliko vježbam. Ako jeste, neka je, drago mi je da me ovako drma.
Meho Bahtić je rođen u Bosanskom Novom, a od 1997. godine, uz povremene kraće i duže boravke u domovini, živi na Floridi gdje je završio studij društvenih nauka i studij fizikalne terapije. Kao pisac je objavljivao svoje priče u više bh. i regionalnih medija. Strastven je trkač, maratonac i ultramaratonac.
Ipak gledam ima li kakva trka u Bosni u periodu koji ću provesti tamo. Ima! Sarajevski cener, desetkilometarska noćna trka kroz centar grada, sedmicu nakon mog dolaska. Prijavljujem se.
Vrijeme brzo prolazi, eto me u Sarajevu. Ne mijenjam samo kontinent i vremensku zonu; preko noći mijenjam i način ishrane i nivo fizičke aktivnosti, i dnevnu rutinu, a mijenja se samo od sebe i moje emocionalno stanje i mijenjaju se misli koje mi se motaju po glavi. Nakon šest sedmica salata, povrća i ribe jedem svakodnevno pite, pekarska peciva, ćevape, picu, krempite i sladolede, čokolade. A tu su i kafići, pivnice, pokoja cigareta u društvu. Ne trčim, ali pješačim puno po gradu svakodnevno.
Dolazi i dan trke. Izlazimo sve troje ujutro u šetnju, hodamo duž čitavog Vilsonovog šetališta, do SCC, kao i svaki drugi dan. Usput negdje na Vilsonovom popijemo kafu, drugu, ona prva je popijena kod kuće. Onda Una i Aida nazad, a ja i dalje pješke do platoa preko puta Vijećnice gdje se dijele trkački paketi. Usput navratim kod Dervoza, pojedem burek. Ovaj burek sanjam kad sam u Americi. Onda polako kroz grad do Vijećnice. Pokupim paket, u njemu majica, takmičarski broj, sportski napitak, jabuka i krofna. Polako nazad, lutam po gradu, na Čaršiji pojedem krempitu i popijem bozu, navratim u Buybook, navratim tamo, navratim ‘vamo i eto me opet na Vilsonovom. Popijem kafu kod Tita i pješačim do stana. Malo odspavam, probudim se: već je skoro šest sati, trka je u osam uveče, valja se spremati i kretati. Popijem kafu i pojedem onu krofnu što sam dobio u trkačkom paketu. Kontam za dva sata ću je provariti, a biće mi izvor ugljikohidrata i biću sit od nje. Ali osjetim čim sam je zagrizao – masna i slatka. Šta ću, kad zagrizeš slatko nema povratka, nema predaje, pojedem je čitavu. Spremim se, na meni samo odjeća za trčanje i u ruci dvije marke za autobus. Ne nosim vodu, napiću se vode prije nego izađem iz stana, a biće je sigurno i na startu. Ne nosim ni telefon, novčanik, presvlaku, sve će mi to Aida donijeti na cilj.
Silazim do stanice, čekam, ali autobusa nema pa nema. Par tramvaja je naišlo, propuštam ih, ipak je prijatnije autobusom. Znam da se gradski saobraćaj obustavlja nekih pola sata prije trke, ne kontam zašto je već urijedio. Autobus ipak dolazi i nakon petnaest – dvadeset minuta sam pred vijećnicom. Još je pola sata do starta, zagrijavam se, a u meni se upalila ona slatko – masna krofna. Vode nigdje, samo na prodaju, a ja nisam ponio pare sa sobom. Nema veze, uzeću na štandu za osvježenje kad počne trka.
Stajem u startni koral, uzbuđenje raste, jedva čekam da daju znak i počnem trčati. Krećemo, malo poslije starta je i štand sa vodom, ali ne uzimam je, sad mi je glavno izvući se iz gužve, naći sebi prostora za trčanje. Uskoro se grupa razuđuje i nalazim sebi dovoljno prostora. Držim se one Predinove: “Ne mi dihat za ovratnik.”
Kratka je ovo trka, samo 10 km, želim je istrčati za nekih 45 minuta. Slike oko mene se brzo mijenjaju tako da ne moram stvarati slike u sebi. A bilo bi lijepo ipak načas odlutati i zamišljati, recimo, šta ću pojesti i popiti poslije trke. Roštiljske kobasice sa krompirićima i pekarskim pecivom bi sjele, a uz njih krigla hladnog piva. Ali ne mogu razmišljati o hrani, satra me žgaravica od one krofne.
Trčimo od Vijećnice do SCC. Tu dva tipa udaraju bubnjeve, čuje se nadaleko, podiže atmosferu. Kod SCC se okrećemo, tu uzimam i vodu, otpijem par gutljaja, ostatkom se polijem po glavi i vratu. Pa Titovom i Bašeskijinom do Vijećnice, okrećemo se, pa još jedan krug; opet do SCC i nazad do Vijećnice. Hodajući mi se uvijek činilo da je put kroz centralne dijelove grada ravan, sada kada ga trčim vidim da je od SCC prema Vijećnici na pojedinim dijelovima u blagom usponu; samo par stepeni doduše, ali i to osjetiš kad trčiš. Gledaju nas ljudi usput, neki blagonaklono, neki ravnodušno, a siguran sam da nam mnogi psuju sve redom zbog obustave saobraćaja.
Ovdje ću malo odlutati: otvorih sutra ujutro Klix da pročitam šta pišu o trci, pa se spustim u komentare ispod teksta (a silazak u komentare je kao silazak u septičku jamu; isfrustrirani šljam skriven anonimnošću pljuje otrov i po najneutralnijim, najblažim tekstovima), pa vidim da stvarno komentatori redom psuju i trkače i organizatore zbog obustave saobraćaja. Nađe se poneko da kaže da svi evropski gradovi koji drže do sebe imaju ovakve utrke, pa onda njemu psuju sve po spisku.
Prođoh kroz cilj za nekih 48 minuta. Razočaran, tješim se da nisam dao sve od sebe, da dane pred trku, pogotovo sam dan trke nisam proveo kako treba, da za koji dan punim pedeset dvije godine i da to uopšte nije loš rezultat za pedesetdvogodišnjaka. Ali nije to neka utjeha, znam za mnoge trkače preko pedeset koji trče puno brže. Nema veze, bitno mi je bilo trčati utrku u Bosni po prvi put, osjetiti atmosferu.
Aida i Una čekaju na cilju, presvlačim se i krećemo prema gradu. Petak je uveče, gužva, nećemo sjedati nigdje u centru, na večeru ćemo kasnije kad malo odmaknemo. Kod predsjedništva vidimo da gradski saobraćaj i dalje ne funkcioniše. Mislili smo da će nastaviti poslije trke, ali izgleda da se više neće ni pokretati. Iz nekog razloga i svi taksiji voze sa ugašenim logom, ne staju, ne primaju nove putnike. Sad nam više i nije do restorana, nastavljamo pješačiti i pokušavamo uganjati taksi, ali nijedan ne staje. Već smo kod američke ambasade, još ništa. Šta je tu je, i ovih par kilometara do kraja ćemo pješke. Una je junački izdržala, prepješačila tu noć barem nekih pet – šest kilometara.
U stanu otvaram frižider, unutra dvije velike Sarajevske Premium. Prebacujem ih u zamrzivač. Tuširam se i vraćam u kuhinju. Vadim pivo iz zamrzivača, polako ga sipam niz stijenke nakošene čaše, pa onda pred kraj izravnam čašu da napravim dva – tri prsta debelu pjenu. Dok se pjena sliježe razmišljam – kombinovana kilometraža koju sam od jutros prešao pješačeći od stana do grada i nazad, usput lutajući po gradu, pa trčeći, pa opet pješačeći, haman i nije daleko od maratonske.
Na telefonu puštam “Shine on You Crazy Diamond.” Pjena se slegla, otpijam dug, hladan gutljaj. Sve u svemu bio je ovo lijep dan (samo da ne pojedoh onu krofnu, još me muči žgaravica).
Pa kontam, valjalo bi ovo uskoro, kad se nakanim, baciti na papir – da se ne zaboravi.
Vaši komentari
