Piše: Mirza Bajrić
Ono što sam tamo doživio trčeći sa 20 hiljada ljudi na prekrasnom plavom Dunavu podiglo je moja očekivanja i želje i sasvim mi je logično bilo da odradim u jesenjoj sezoni još jednu takvu trku.
Ipak, da ne bude sve glatko kako čovjek planira pobrinula se već gore navedena povreda u našem vokabularu poznata kao trkačka potkoljenica. Ili moraš stisnuti zube i trenirati kako znaš i umiješ ili ćeš dobro odmoriti i pustiti da prođe „samo od sebe“. Ja sam iskombinovao oboje uz terapije i noga je svakim danom bila sve bolje. Naravno, forma i trening je trpio. Treninzi tempa su mi bili i po 40 sekundi sporiji po kilometru, a dužine sam radio na prosjeku 5:25 min/km sto je bilo psihički teško podnijeti, ali strpljivo sam čekao. Kako je vrijeme odmicalo padao je prosjek sve više tako da sam Sarajevo iskoristio kao dobru provjeru sa rezultatom malo iznad 1:42. To su oni interesantni rezultati pa ih neću puno elaborirati.
Nakon Sarajeva ostalo je tri sedmice gdje sam dužine radio na tempu 4:40 min/km što mi je bio cilj da ostvarim i u Grazu. Svaki dan koji je dolazio bio je duži i duži, a uzbuđenje je kulminiralo u posljednjoj sedmici. Godišnji odmor je obezbijeđen, a oprema i pasoš spremni su i najvažniji faktor. U Graz stižem u popodnevnim satima u petak 7.10. Trka je naravno u nedjelju sa početkom u 10h.
Odmah po dolasku upoznajem se sa gradom koji je prelijep i podižem startni broj. Trčim polumaraton i zadužujem broj 4619. U paketu dobijam popust i za Giga sport radnje od 10 eura koji ću iskoristiti da pazarim Adios boost patike po preniskoj cijeni od 65 eura.
Graz je zaista fenomenalan grad. Prostrano, široko, uređeno i čisto. Staze za trčanje i bicikliranje su na svakom koraku i nema minute da neko od trkača ne proleti kroz centar grada. Sami centar je upisan pod UNESCO-ovu svjetsku baštinu, različiti stilovi gradnje i periodi u kojem su nastali. Vrijedi istaći tvrđavu Schlossberg koja je sada pretvorena u veliki park i vidikovac odakle puca prelijepa panorama na cijeli grad. Sama tvrđava je imala veliki značaj u ratnim osvajanjima, i oko nje je krenula izgradnja grada. Po zadnjem popisu stanovništva tamo živi oko 6000 Bosanaca i Hercegovaca.
Vrijeme prije trke koristim da se napune baterije, hrana, šetnja i uživanje jer se ima šta vidjeti. Nedjelja je vrlo blizu, ranije sam u krevetu, a hrana je spremna za u jutro, ipak se dva sata prije mora doručkovati, a to i nije lako.
Osvanula je stvarno prelijepa nedjelja, sunce je sijalo, a temperatura je bila skoro pa idealna i bez vjetra. Start trke je sve bliže, kolona ljudi primiče se centru grada gdje je i početak i kraj trke. Muzika, razglas, trube i aplauzi odjekuju cijelo jutro i nagovještavaju da će biti odlična atmosfera. Samnom u društvu su i sestra i prijateljica i oni su mi najveća podrška i vjetar u leđa.
Pola sata prije trke zagrijavanje je ključno, a pozitivna nervoza već pomalo obuzima tijelo jer je početak tako blizu, a to je tih manje od 2h za koje sam se toliko spremao.
Sestra slika atmosferu, a ja sam već zauzeo svoje mjesto u bloku 2 koji podrazumijeva vremena od 1:30 do 1:45. Moja nadanja su da će to biti što bliže ovoj prvoj cifri.
Oni najbolji već su u bloku 1 dok lagano kreće odbrojavanje. Pauza između blokova je 4 – 5 minuta što mi se jako dopalo jer se izbjegne neka drastična gužva.
Par je sekundi još ostalo.. 3, 2, 1 i spiker na tečnom njemačkom zaurla: go go go. To je momenat kad sve pada u vodu. I umor, i povrede, i trema. Ostajem samo ja, ogromna želja i predanost konačnom cilju. Krećeš i daješ sve od sebe za što bolji rezultat.
Prvih par kilometara se trči po užem centru grada i podrška je jako dobra mada tada i nije mnogo potrebna. Idem tempom kojim sam i planirao sve do 5. kilometra kad neobjašnjivo padam na 4:50, ali se vrlo brzo vraćam na 4:35 kako i trčim do 10. kilometra. Staza je osim par dijelova ravna i jako ugodna za trčati. Na jednoj dionici susreću se skoro svi trkači. Oni na 10. kilometru gledaju u one na 8.
Kolona ljudi, muzika je na sva zvona, neka lica su nasmijana, a neka muku muče. Ali to i jest čar, svi znamo koliko smo truda uložili da bi bili tu gdje jesmo. Na 10. kilometru se osjećam i bolje nego na početku. Puštam nogu i svaki sljedeći kilometar mi je brži za 6 – 7 sekundi. Negdje na 14. kilometru dolazi i okrepa, malo vode jer mislim da mi više od čaše i ne treba.
Sve je manja gužva na stazi, a i podrška nije bila kako sam očekivao jer se polako približava sam kraj. Na 18. kilometru se prisjećam riječi prijateljice da uživam u pogledu i da gledam Graz jer trčimo kroz najljepše dijelove grada. Ipak meni je samo na umu kako da održim tempo jer i dalje idem sasvim solidno uz prosjek oko 4:40 po kilometru. Ulazim u posljednji kilometar, noge su već teške i umor radi svoje. Tada na snagu stupa ona podrška koju sam na početku etiketirao kao nebitnu. Puno je lakše i ljudi te nose do cilja. Kraj je blizu, ulazim u krivinu i već vidim cilj i masu veliku.
Olakšanje, sreća i naplata su došli na red. Medalja je na mojim prsima, a podrška sa kojom sam došao čeka me sa odjećom. Slikamo se, smijemo i zezamo. Cilj je ostvaren, a i one su se dobro provele. Službeno vrijeme je 1:39:12, dovoljno za 534. mjesto od 2830 polumaratonaca. Nije loše reklo bi se, iako sam za 3 minute sporiji nego u Linzu.
Graz ću definitivno pamtiti kao prelijep grad u koji ću opet otići. Da li ću opet trčati to ne znam, neki drugi gradovi su novi izazov, ali bih svakome preporučio da spoji ugodno sa korisnim i ode tamo i kao turista i kao maratonac. A prije svega toga u proljetnom dijelu je plan Beč maraton s čime bih kompletirao tri najveća maratona u Austriji.
Vaši komentari
