Piše: Ljilja Lukić
Elem, sve je počelo krajem marta prošle godine, kada sam počela da trčkaram u gradskom parku u Bijeljini. Tada ni u ludilu nisam mogla da pomislim da ću trčati polumaraton, a kamoli da ću ih istrčati 12 za 12 mjeseci.
I sama priča sa trčanjem je krenula sasvim slučajno – za radio Pan (na kom pričam i puštam muziku) sam radila prilog o početku projekta Bijeljina trči rekreativno, osmišljenog kao besplatna škola trčanja za žene. Bojan Jovićević, osnivač tog tima, pozvao me na prvi trening da razgovaram sa polaznicama, atmosfera mi se svidjela – i počela sam da trčim.
Prva trka
Napredovala sam polako, ponekad čini mi se i nazadovala, smjenjivali su se minuti trčanja i hodanja, a cilj mi je bio da dođem do 5 km „u komadu“, i da trčkaram svaki drugi dan. Međutim, prva trka je bila na 7 km (Noćni maraton, Novi sad) i tako umjesto željenih 5 km, pretrčah na prvoj trci „čak“ sedam. Ljeto dugo i vrelo, ali sam ja bila uporna i nisam preskakala treninge, doduše, držala sam se „dužina“ od 5 ili 6 kilometara. Kako je temperatura padala, tako mi se sve više sviđala ideja da pokušam da se spremim za prvi polumaraton, i početkom septembra kreću ozbiljne pripreme, sedmični treninzi se pojačavaju, a i dužine, prvi put istrčanih 16 km na treningu bilo je baš ohrabrujuće, pa se prijavljujem za trku u Apatinu, 18. oktobra 2015.
Nisam imala tremu, bila sam fizički spremna, mentalno, inače tvrdoglava, što je u ovom slučaju poželjna osobina, a o nekom određenom vremenu za koje bih trebala pretrčati 21,1 km nisam razmišljala.
Krenula sam sa nekim šarolikim društvom, njih sam se držala do desetog kilometra, polako smo se osipali, i od polovine do kraja trčim sasvim sama, povremeno obiđem nekog. Bez sata, telefona, bilo kakvog pojma o vremenu ili pejsu. Krize oko sedamnaestog kilometra na koje su me upozoravali nisu bile one klasične – grčevi, bol u nogama, mentalna blokada. Jednostavno, bilo mi je dosadno. Oni koje sam stizala nisu bili raspoloženi ni da trče ni pričaju, malo su trčali malo šetali, a ja sam nastavljala dalje. Pola kilometra pred kraj sretnem momka sa medaljom oko vrata koji mi kaže – super si ideš ispod 2:15, na šta se ja toliko iznenadim, da skoro pa stanem sa trčanjem. Na kraju je bilo 2:12:47 što za prvu polutku nije loše, a svakako je mnogo bolje od onog što sam očekivala.
Međutim, nije to ono što je bilo presudno da odmah po završetku trke poželim da idem na sljedeću. Atmosfera, ljudi koje sam upoznala, adrenalin… Već sam se raspitivala koja je sljedeća trka i šta još ima do kraja godine.
Treće mjesto u kategoriji
Slijedio je Cer (01. 11. 2015.) i trka „Stazama cerskih junaka“, meni kao početniku teška staza, druga polovina uzbrdo, ali kako mi tada Bojan reče – ovo trčiš sada da bi ti sve ostale trke bile lakše. Osim učesničke, ovdje osvajam i prvu takmičarsku medalju, bila sam treća u mojoj starosnoj kategoriji.
Sljedeći su bili Odžaci (22. 11. 2015.) – snijeg, kiša, sunce, sve se smijenilo na tih 21,1 km. Odžački prvi, moj treći, polumaraton, još jedna medalja i startni broj (koji sam na svu sreću sačuvala, mislim da je to bila trka sa najviše izgubljenih startnih brojeva po stazi).
Nakon toga, u decembru učestvujem u organizaciji 1. BTR rođendanskog trening polumaratona i pripremam se da istrčim prvu trku u svom gradu, na poznatom terenu – u parku u kom inače treniram.
Organizacija trke je prošla odlično, ali trka ne. Na četvrtom kilometru sam zbog nepodnošljivog bola u koljenu skinula startni broj i sišla sa staze. Više od bola brinulo me to što ću morati pauzirati sa treninzima, i ko zna kad se vratiti na stazu.
Na svu sreću, mjesec dana je bilo dovoljno. Povratak je bio težak, nekad zbog manjka motivacije, a nekada zbog „teških nogu“. Sezona trka je počela, ja sam ih preskakala, i trenirala, prvu „generalnu probu“ sam imala početkom marta kada sam na treningu istrčala 21,1 km. To je bilo to, mogla sam da se vratim trkama, na redu je bio Osijek (02. 04. 2016.).
PB u posuđenim patikama
Spremna, željna trka, puna pozitivne energije pred sam početak trke shvatam da je vozač autobusa kojim smo došli na trku otišao u nepoznatom pravcu i ne javlja se na telefon, a moje patike su u autobusu. Kombinujemo međusobno opremu ono što svako kod sebe ima viška, nalaze se i patike za mene (hvala još jednom Nataši Gordić), ali trčati u svojim novim patikama, a kamoli tuđim, na trci, nije lako.
Osijek – prelijep grad, trka – više nego prelijepa, staza ravna, uživanje u svakom kilometru, vrijeme sunčano, ne toplo. Skoro sve idealno, osim žuljeva. Trčim i osjetim i kad se prave i kad pucaju. Kad bolovi postanu nepodnošljivi, zaglavim slušalice i pojačam najviše, muzika malo pomaže, al naravno ne liječi.
Bez obzira na nerviranje pred početak trke i žuljeve, povratnička trka poslije povrede i pauze bila je odlična – popravljam PB – 2:10:34.
U aprilu (16. 04. 2016.) trčim i Beogradski polumaraton. Pretoplo, teška staza, ali zanimljivo trčati gradom koji inače nemate priliku vidjeti na ovaj način. Ova trka bila mi je jedna od „must have“, nisam planirala da je trčim tako brzo, ali zahvaljujući trcanje.net neki snovi su se ispunili prije planiranog.
“Vruće trke”
Nekoliko sedmica kasnije (08. 05. 2016.) – Banjaluka. Odlazak na trku kao srednjoškolska ekskurzija, (ne)spavanje u hostelu, sjajan koncert Vasila Hadžimanova i Sopot-a večer prije trke, opet vrućina, Nektar pivo na kraju trke – to bi bilo ukratko o ovoj avanturi.
Sljedeća stanica – Plitvice (05. 06. 2016.). Trka koju su hvalili iskusniji trkači – teška ali se jednostavno mora sve vidjeti i doživjeti. Pa hajde da ih poslušam. Idem u organizaciji Balkanske trkačke lige, ekipa sjajnih trkača, mnogi od njih su već trčali ovdje i upijam njihove savjete. Priroda stvarno ostavlja bez daha, ali i pomisao na trčanje uzbrdo, jer takvih treninga nisam imala.
Prvih gotovo 10 kilometara nizbrdo hvatam zalet, a onda ostatak trčim i šetam uzbrdo, na kraju stižem mnogo prije onog što sam očekivala. Uživala jesam, istrčala još jednu trku koja je bila „pod obavezno“ i vjerovatno opet nekad se vraćam tu.
Kraj juna (26. 06. 2016) – Noćni polumaraton u Novom Sadu. Na toj trci sam istrčala svojih prvih 7 km, sada trčim polutku. Znam šta me čeka, poznata staza, ali sada puta tri. Trčim sa Milanom Ivaniševićem, koji poslije nastavlja još tri kruga za full maraton i ne zavidim mu nimalo. Iako je noć, toplo je, voda na okrepama vruća, na stazi gužva. Ali ipak, Noćni u Novom Sadu je trka koja se ne propušta.
Odmah sljedeći vikend (02. 07. 2016) Rakovica – Trka Patrijarha Pavla. Umor plus opet visoka temperatura jednako problemi sa disanjem. Ali istrčano, i deveta medalja u kolekciji.
Deseti jubilarni je bio trka za članove Balkanske trkačke lige – Round ‘n’ Around (22. 07. 2016.), trčali smo u Beogradu na Košutnjaku. Na ovoj trci možete da trčite koliko hoćete, a ono što se istrči boduje se za Ligu. Razmišljala sam da mi je 16 km dovoljno, kao duži trening, a da desetu medalju pokupim u septembru za rođendan. Međutim Nikola (Minić, predsjednik BTL-a) me vraća na stazu (hvala mu na tome) i nagovara da nastavim. Tako da, zahvaljujući njemu, desetu medalju dobijam za kćerkin 15. rođendan, a jedanaesta je osvojena za moj, na domaćem terenu – 2. Polumaraton Etno selo „Stanišići“ (11. 09. 2016.).
Izgleda da su vrućine odlučile da me prate na većini trka ove godine, pa je tako i tog 11. septembra bilo kao da je kraj jula u podne. Staza uglavnom bez hladovine, trčimo od Etno sela do centra grada i nazad, usput beremo jabuke da dođemo sebi između okrepa. Ovu trku ću pamtiti kao jedinu do sada poslije koje su me noge toliko bolile da nisam mogla da hodam. Ali i po još jednoj takmičarskoj medalji – ovog puta drugo mjesto u mojoj kategoriji.
Srećom, brzo se vraćam treninzima i počinju pripreme za dvanaesti, naravno u Apatinu, gdje je sve i počelo. Vjerovatno da sam pravila neke ozbiljne planove da se ovako poklope svi ovi brojevi i trke, ne bi mi pošlo za rukom, al neke stvari se dese baš kad trebaju.
Mnoga poznanstva, pozitivna energija…
23. oktobra 2016. istrčala sam 12. polumaraton u Apatinu. Dosta kilometara je ispod mojih nogu, mnogo više od onih planiranih „5 km svaki drugi dan“ zbog kojih sam počela da trčim.
Medalje je lako prebrojati, nije to neki prevelik broj, ali ljudi koje sam upoznala na svim ovim trkama i pozitivna energija koju sam dobijala od njih su nebrojivi.
Kad sam se već ovoliko raspisala, onda ću uzeti još malo prostora da pomenem meni posebno bitne ljude sa kojima treniram, na žalost ne trčimo često zajedno na trkama, nadam se da ćemo više, ali smo na treninzima spržili mnogo kilometara – moji dragi „pužići“: Slavica, Dragana, Davor, Sabina, „povremeni pužić“ Dražen i Milan, zahvaljujući kome sam i izgurala većinu ovih trka i uspjela da zatvorim taj krug – 12 u 12.
„Opet to tvoje trčanje“
Trčanje je promjenilo moj život, radne navike, moje tijelo. Treba odricanja, bilo je dana kad mi se nije trčalo, bilo je trka koje mi nisu prijale, ali kad se sve sažme, vrijedilo je. Bitna je podrška najbližih, koje ima sve manje kako su treninzi duži i trke češće.
„Opet to tvoje trčanje“, „Smanji malo trenige“, „Previše ti je 21 kilometar“ i stalno moja oprema sa trčanja na pranju ili na sušilu – to je otprilike kako moja porodica doživljava moje trčanje. I čuvena tatina rečenica kada sam donijela prvu medalju: „Što bar ne poče da trčiš sa osamnaest, šta si čekala do četrdesete.“
Ne planiram da smanjim treninge, naprotiv. Sljedeće godine me čeka spuštanje vremena i ako sve bude u redu, maraton.
NIKAD NIJE KASNO
Nikad nije kasno da počnete da trčite i nemojte da vas ništa i niko pokoleba – neće vam „otići“ koljena, neće vam se niko smijati kad trčite sami po parku ili ulici, a ako vam nedostaje motivacije, idite na neku trku, može i trka zadovoljstva. Bićete doživotno inficirani virusom zvanim trčanje.
Vaši komentari
