Dvadeset dana do utrke: Priprema, pozor, sad!

Piše: Emir Muhamedagić

Ulazeći polako u sve detalje ovogodišnje utrke, ponovo sam ušao u višegodišnju dilemu. Da li da i sam testiram svoje granice na 21 kilometru?

Kao neko ko se cijeli život bavi sportom (omladinac FK Željezničar, bivši fudbalski sudija, skijaš, rekreativni trkač), imao sam sve predispozicije da krenem u tu avanturu, ali me je period kraći od mjesec dana do utrke i niz privatnih i poslovnih obaveza koje su me prvi put u životu dovele do toga da nikakve sportske aktivnosti nisam imao dva i pol mjeseca, navodili na logičnu odluku da ipak odustanem od ove ideje. Ipak, samom činjenicom da sam sa direktorom Udruženja Marathon Sarajevo, Erolom Mujanovićem, već od prvog radnog dana bio u kontaktu za sve naše promotivne aktivnosti, iskoristio sam priliku da postavim jedno veoma jednostavno pitanje.

Emir: “Erole, da li se u teoriji moguće pripremiti za polumaraton za dvadesetak dana?“

U prvi mah Erol me pokušava odgovoriti…

Erol: “U teoriji jeste, iako ove godine imaš i štafetni polumaraton pa možeš trčati i u timu od tri osobe ako se ne stigneš sam spremiti. Konkretno morao bi trenirati tri puta prve sedmice, četiri puta druge sedmice i tri puta treće sedmice“.

Emir: “Prema broju treninga meni se to stvarno ne čini strašno“.

Erol: “Ako možeš još po jedan trening sedmično javi mi. Obuhvatit ćemo i dužinu i intervale i obične treninge. Mogu ti napraviti plan treninga koji će biti prilagođen tebi i tvojim predispozicijama“.

Emir: “Ma idemo, što da ne! Taman sam prije dva mjeseca kupio tene za trčanje“.

I tako je relativno spontano počela moja avantura zvana Polumaraton 2016. Zahvaljujući mojoj sportskoj prošlosti imao sam jako dobre fizičke predispozicije (171 cm/63 kg) koje su mi omogućile da se ne susrećem sa nekim problemima koje imaju drugi trkači. Već istu noć sam od Erola dobio vrlo intenzivan plan treninga koji je podrazumijevao tri ciklusa koji inače traju po nekoliko sedmica ili čak mjeseci, ali koji sam zbog blizine utrke trebao ispuniti u periodima od po 7 dana.

Progres iznad očekivanja

Prvi trening odradio sam već sutradan, 23. avgusta. Nešto više od 3 kilometra istrčao sam za 19:03 uz pace 05:35 i osjećao sam se vrlo dobro. Nakon toga, do 30. avgusta nastavio sam sa prvim ciklusom treninga (lagano trčanje + nekoliko progresija 70%) gdje sam napravio odličnu bazu za drugi ciklus u kojem sam od 01. do 09. septembra imao pet treninga sa ciljem povećanja pacea i izdržljivosti. U cijelom trenažnom procesu redovno sam komunicirao sa Erolom koji mi je davao savjete o tome koji pace je neophodan i kolike pauze trebam praviti između progresija koje sam i dalje radio sa 70% snage. U ovom periodu u kojem mi se na treninzima priključio i prijatelj Ismar sa kojim sam kasnije trčao polumaraton, vidio sam da mi zaista dobro ide jer sam skoro sve treninge radio nešto brže nego sam trebao. To mi je bila odlična motivacija za treći ciklus treninga koji je podrazumijevao najdužu dionicu od 16 kilometara i onda dva treninga odmora sa po 5 kilometara. Upravo na najdužoj dionici sam dobio i ultimativni dokaz da se trčati ne bi trebalo bez prijatelja i/ili muzike jer mi je više puta u toku 1:26:37 bilo dosadno. Ipak, osjećaj koji sam imao nakon ovog treninga je bio neprocjenjiv, jer sam već tad bio uvjeren da sam spreman za utrku (a i sutradan sam se počastio bajramskom baklavom).

Promjena tri vrste tena

U cijeloj ovoj priči posebno je bitno naglasiti jedan problem sa kojim sam se susreo, ali kojem nisam dozvolio da me izbaci iz kolosijeka. Već na 6. treningu sam doživio prvi problem sa tenama za trčanje. Nakon treninga na Maloj Aleji primjetio sam da mi je tena vidno poderana, a s obzirom da se to desilo tek na šestom trčanju i samo dva mjeseca nakon kupovine, tene sam odlučio reklamirati. Sam proces reklamacije trajao je sedam dana, a u tom periodu sam četiri treninga morao trčati u bratovim tenama koje su primarno namijenjene planinskom trčanju. Nakon što sam taj period prebrodio uz nekoliko manjih žuljeva, nekoliko dana pred utrku dobio sam nove tene. Kako bih se koliko – toliko navikao na njih, dva dana pred utrku sam konstantno hodao po gradu u njima. Promjena tri vrste tena u samo mjesec dana sigurno nije bila poželjna, ali sam na kraju ipak uspio sve prebroditi.

Nemjerljiv osjećaj zadovoljstva

Došao je dan utrke. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Nakon što sam od nekoliko ljudi dobio milion različitih savjeta šta konzumirati, a šta ne prije utrke, odlučio sam se za sljedeće: RedBull zbog kofeina, groždice zbog šećera i ugljikohidrata te bananu koja je poznata kao najveći izvor energije kod voća. Moram reći da mi je sve navedeno jako dobro došlo u toku utrke. S obzirom da je ovo bio moj prvi polumaraton i da sam se upuštao u nešto za mene potpuno nepoznato, imao sam primarni i sekundarni cilj. Primarni cilj bio je da završim utrku i da na taj način sebi dokažem da mogu istrčati polumaraton. U razgovorima prije utrke sa mnogim polumaratoncima, dobio sam informaciju da je svako vrijeme ispod dva sata jako dobar rezultat, tako da je to bio moj sekundarni cilj. Osjećao sam se spremnim da to i ostvarim.

Sama utrka održavala se uz laganu kišu. Zajedno sa Ismarom na početku utrke sam “zakucao“ pace, ali kako su kilometri prolazili i kako smo se mi osjećali dobro, lagano smo i pojačavali tempo. Odlična atmosfera među svim učesnicima i učesnicama, ali i podrška raje koja je bila na svim dijelovima staze, motivisala nas je da ostvarimo što bolje vrijeme. Na kraju, u zagrljaju sa Ismarom, u cilj ulazim sa vremenom 1:47:07 što mi je donijelo 285. mjesto u konkurenciji 1037 takmičara i takmičarki iz više od 30 zemalja. Nakon prolaska kroz cilj, osjećaj ličnog zadovoljstva je zaista nemjerljiv, posebno u trenucima u kojima uspjeh dijelite sa prijateljima i porodicom (Ismar, Una, Tarik, Vedo, Mama, a onda i ostatak ekipe na druženju iste večeri).

Na kraju, mogu reći da je ovo za mene bilo jedno super iskustvo koje me je motivisalo da nastavim istim putem (i dalje redovno trčim). I ovom prilikom se želim zahvaliti Erolu Mujanoviću na svim savjetima i pažljivo isplaniranim treninzima i svakako se nadam da se družimo i na nekom drugom evropskom polumaratonu.

P.S. Ne zaboravite da putovanje od hiljadu milja počinje prvim korakom.

Vaši komentari