ELMA KABLAR: UTMB Kosciuszko 100 u Australiji – golgota ultra traila kao kratka simulacija životnih uspona i padova

Piše: Elma Kablar

Kao i svake godine, uvijek biram jednu ultra trail trku koja će obilježiti moju godinu. Ovaj put to je bila Australija i poznata UTMB trail trka Kosciuszko 100.

Ove godine sam trčala uglavnom kraće trke, a najduža je bila oko 45 km, svaka sa značajnom elevacijom, što mi je bio dobar trening za 100 km trku u Australiji. Oduvijek sam željela posjetiti Australiju, ali sam čekala dobar razlog da to i ostvarim. Već početkom 2025. gledala sam kalendar trka i razmišljala koju da izaberem. Kosciuszko je imala više dobrih razloga da baš tu trku odaberem: teren je trčljiv, trka je na početku ljeta što znači lakšu pripremu, pozitivne recenzije i odlični volonteri.

Znala sam da Zdenko Ćorić živi u Australiji i također trči trke, pa sam mu se javila i rekla da planiram trčati Kosciuszko 100 i da bi bilo super da se vidimo. Nedugo zatim, Zdenko mi javlja da će i on registrovati 100 km i da idemo zajedno.

U međuvremenu sam imala nesreću i završila kao DNF na zloglasnoj UTMB trci u Japanu, o kojoj sam već pisala, pa sam poslije tog iskustva bila malo više zabrinuta kako će sve proći u Australiji. Naravno, želja i motivacija da sve prođe kako treba bile su jake. Kako je trka bila krajem godine, ovo mi je bila posljednja šansa, pa sam osjećala blagi pritisak i jaku želju da je završim.

U Melbourne sam stigla pet dana prije utrke, imala sam dovoljno vremena da se prilagodim i pripremim sve što je potrebno. Smještaj sam rezervisala u gradiću Jindabyne pored prelijepog jezera. Do tamo smo išli autom iz Geelong grada, što je trajalo oko sedam sati. Ovdje je dan duži jer je ljeto, pa je zalazak sunca oko 20:30. Prognoza je bila dobra – bez kiše, ali sa hladnim vjetrom, što mi u tom trenutku nije djelovalo kao problem.

U četvrtak sam otišla podići startni broj i ostaviti drop bag. Na trkama od 100 km obično možete ostaviti jedan drop bag na oko 50-60 km, tj. na pola puta. Međutim, ovdje smo dobili četiri opcije za drop bagove, plus Finisher bag na kraju. Otišla sam u supermarket i rasporedila opremu i odjeću za presvlačenje u svaki drop bag. Svi su bili ljubazni i od pomoći. Obavezna oprema koju smo morali stalno imati u torbi bila je merino set ili topla ‘polartec’ majica dugih rukava, helanke, dvije baterije, vodootporna jakna, prva pomoć, kompas i hrana. Ostala oprema, poput vodootpornih hlača i flisa, zavisila je od vremenske prognoze. Kasnije su rekli da je od 2 ujutro obavezna dodatna oprema, pa sam je stavila u drop bag na pola puta jer će nam tada trebati.

Sve je teklo po najboljem mogućem planu. Primijetila sam da skoro svi trče u šorcu, iako je bilo hladno. Imali smo rezervisan prevoz do starta u 6:00 ujutro u petak, što mi je bilo neobično jer trka počinje u petak ujutro, a ne u subotu, odnosno vikendom. Trkači na 30 km i 50 km startali su u četvrtak, a 100 milja (2 ujutro) i 100 km (07:30 ujutro) u petak.

Nisam bila dovoljno hrabra da trčim u šorcu od početka, pa sam preko šorca obukla helanke, planirajući da ih skinem do prve okrepe i ostavim u drop bag. Na startu je toliko puhalo da sam se tresla od hladnoće. Vjetar je bio jak i leden, puhao je kroz kosti. Prvi dio staze do prve okrepe bio je oko 16,5 km. Startali smo sa 1800 m nadmorske visine i nekako sam došla do prve okrepe, a da me vjetar nije odnio. Tamo su nas dočekali prijatelji od Zdenka, Steve i Adam, koji su bili podrška za Shane-a i Damon-a. Zadržali smo se malo i snimili par klipova za Stevov YouTube kanal, a zatim mi je prišao i oficijelni kamerman koji je prenosio trku – za intervju. Tako sam opet imala priliku da se javim i da moji prijatelji i porodica dobiju uživo video direktno sa trke – nevjerovatna uspomena.

Nakon toga smo penjali planinu Kosciuszko (2.228 m). Po mom planu, trebala sam ovaj dio od 16,5 km istrčati za najviše dva sata, ali zbog jakog vjetra koji je cijelo vrijeme puhao u suprotnom pravcu, borila sam se da me ne obori. Nikad nisam doživjela takvo nešto. Napravila sam dužu pauzu na prvoj okrepi. Sa trail trkama nikad ne znaš šta te može dočekati. Usput sam srela Watarua Itoa, poznatog japanskog trkača koji trči kontinente i upravo je završio Australiju od Pertha do Sydneya, a sada učestvuje na Kosciuszko 100 milja. Naravno, stao je i rekao: „Elma san, hajde da se slikamo zajedno.“ Nisam planirala to pitati jer je trka, ali kada je on predložio i vratio se da se slikamo, to pokazuje koliko poštuje sve koje sretne. Divna uspomena. On je nastavio niz vjetar, a ja uz vjetar, jer smo trebali doći do vrha Kosciuszko planine i onda se vratiti.

Stigla sam do poznatog obilježja vrha najviše planine u Australiji, Kosciuszka 2.228m. Prava alpinistička idila – snijeg se polako topi, ali ga još ima dosta na nekim dijelovima koje smo morali prelaziti. Volonteri su pravili stepenice u snijegu da nam olakšaju kretanje. Rukavice i helanke nisam skidala. Iako sam mislila da će mi biti vruće, bilo je više zima nego ljeto. Stigla sam do sljedeće okrepe gdje nas je čekao Adam. Zbog vjetra sam potrošila mnogo energije pa sam bila stvarno gladna. Na okrepi je bilo svega. Jela sam lubenicu i sendviče s Nutellom. Ono što u zadnje vrijeme koristim na ultra trkama su NAAK proizvodi, pa uvijek u jednu flašu stavljam NAAK miks, a u drugu vodu. Mješavina NAAK sadrži elektrolite i ugljikohidrate, jer na ovim distancama ponekad nije moguće jesti dovoljno da tijelo dobije potrebnu energiju za izdržati do kraja utrke. Gelove ne uzimam, ali ih ponesem u slučaju da nešto krene po zlu jer su oni uvijek korisni da se nadoknadi energija brzo. 

Nastavila sam dalje i već je postajalo lakše. Sreli smo Stevea i malo se snimali usput. Stigla sam do sljedeće okrepe gdje mi je već bilo vruće. Malo sam jela, skinula helanke i stavila puno kreme za sunčanje koja je bila na okrepi za trkače. Tamo sam pojela i supu. Neki trkači su već imali stomačne probleme i grčeve u nogama, što me podsjetilo da trka tek počinje od nekog 80 km, a ja sam tek na 40 i nekom km i da je još rano za veselje jer sam se osjećala odlično. Idemo dalje sa osmijehom.

Sljedeća okrepa je na pola puta i tu sam planirala presvući se jer će opet biti hladno, a vidjela sam da dosta kasnim u odnosu na planirano vrijeme. Na okrepama smo ostajali duže, a vrijeme je brzo prolazilo, pogotovo jer sam se presvlačila – skidanje i oblačenje patika svaki put oduzimalo mi je puno vremena.

Stigli smo do Perisher okrepe na oko 60. km, gdje nas je čekala ekipa. Pripremali su stolice, Adam je već znao u koju flašu šta da sipa. Ja sam uzela drop bag i opet se presvukla. Ovo presvlačenje me iscrpilo jer je trebalo puno vremena, a sve je bilo prljavo i mokro. Obukla sam majicu dugih rukava, helanke, nove rukavice i bandanu za vrat i glavu. U torbu sam stavila deblju jaknu za kišu i vodootporne hlače jer je izgledalo da će nas ipak uhvatiti kiša. Tu sam pojela malo nudli, ali ne previše jer sam mislila da sljedeća okrepa dolazi uskoro, a tamo sam imala dobar sendvič i borovnice.

Ovaj dio staze do sljedeće okrepe bio je odličan. Vjetar nije toliko puhao, a visinska razlika se malo smanjila pa se osjetila toplina. Adam i Steve su nas čekali. Damon i Mike stigli su skoro u isto vrijeme kao i Zdenko i ja, pa smo opet malo sjeli i jeli. Vrijeme je brzo prolazilo.

Na ovoj trci bilo je obavezno imati reflektirajući prsluk po NZ i Australijskim standardima, pa sam ga obukla i stavila lampu na glavu jer je već počeo padati mrak. Počelo mi je padati na pamet da bi me mogla spasiti kafa jer mi se već spavalo. Bilo je oko 8 km do sljedeće okrepe, a ta okrepa je bila sva u znaku osamdesetih, tako se moglo i plesati hahaha. Atmosfera je bila odlična. Popila sam pravu kafu s mlijekom i uzela supu od povrća. Malo sam se ugrijala kod grijalice, ali nisam htjela sjediti jer bih mogla zaspati. Već sam bila na oko 84 km.

Do sljedeće okrepe išao je blagi uspon, ali je staza opet bila trčljiva. I dalje mi se spavalo, a glad nisam osjećala, što me malo brinulo jer je do kraja još dosta.

Stigli smo do velike okrepe na 94. km i razmišljala sam: „Hajde, još 10 km i gotovo.“ Međutim, Steve nam kaže da ima još malo preko 14 km, s velikim usponom i zatim još većom nizbrdicom koja nije trčljiva. U glavi mi je odzvanjalo da nećemo završiti za tri sata ako je takav teren i još po mraku. Steve nam je dao savjete i upozorio nas gdje da budemo oprezni.

Na ovoj okrepi pojela sam tostirani sendvič sa topljenim sirom, što me je vratilo među žive. Štapove sam nosila cijelu trku, ali ih još nisam koristila. Pošto nisam jaka u penjanju, ovaj put sam se dobro pripremila i rekla sebi: „Nema labavo,“ i dala puni gas. Štapovi su puno pomogli. Ljudi su se na ovom dijelu već osjećali iscrpljeno, neki su sjedili ili išli sporije i pravili pauze. Sjećam se da je Zdenko pitao hoćemo li stati, a ja sam rekla: „Nema stajanja, samo punom snagom.“

Kako sam se penjala, vjetar je opet počeo jako puhati. Malo je počela kiša, ali sam mislila da neće dugo trajati, imala sam tanku jaknu za kišu i vjetar koja je bila ok. Nisam htjela stati na vjetru jer bih se smrzla. Počela je jača kiša dok smo se penjali prema vrhu. Odjednom je na stazi bio snijeg. Smrzavala sam se i govorila sebi: „Samo da stignem do okrepe da obučem sve za kišu i izvadim jednokratne grijače koje sam ponijela iz Japana, a koji su me spasili od hladnoće cijelu trku.“

Napokon sam stigla do zadnje okrepe i samo sam pitala da uđem unutra i ima li grijalica. Tresla sam se kao prut. Pitala sam ima li vruće vode da popijem i ugrijem se. Nisam se mogla pomjeriti od grijalice koliko sam se smrzla. Tu sam se skroz presvukla u suho i obukla merino majicu i helanke, što je bila obavezna oprema. Sad mi je bilo jasno zašto je bila obavezna. Na to sam obukla hlače i drugu jaknu za kišu. Novu lampu sam stavila jer su se prve dvije potrošile, valjda zbog hladnoće ili zato što ih nisam napunila do kraja.

Ostalo je još 4 km nizbrdo, a kiša i vjetar nisu prestajali. Bilo je ledeno. Teren je bio izuzetno težak, bilo je lokvi vode i nije se vidjelo šta je ispod i koliko je duboko. U glavi mi je odzvanjalo: „Ne padni, ne povrijedi se, skoro si na cilju.“ Kad sam ugledala cilj, mislila sam da ću zaplakati od sreće. Zadnjih 15-ak kilometara bilo je jako teško, posebno zbog ledene kiše i vjetra.

Divno iskustvo i odlično organizirana utrka. Australijanci su ljubazni i društveni, baš onako kako sam i zamišljala. Imali smo sreće jer je par dana poslije opet pao snijeg i vrijeme je bilo katastrofalno. Moglo se lako desiti da se trka prekine. Zahvalna sam što je sve prošlo kako treba, što sam uspjela biti dio ovog velikog događaja i jedina iz Bosne i Hercegovine među preko 3500 trkača na svim distancama, a preko 1000 ih je bilo na 100 km. Utrku (107 km) završila sam za 20 sati i 50 minuta, sa oko 3900 m elevacije.

Svaka trail utrka ima svoje čari i teško je precizno prognozirati vrijeme završetka. Nekad će biti brže, nekad sporije, a najvažnije na ultra trail utrkama je ono što se dešava od starta do cilja. Taj put je kao život – ponekad je lako, ponekad teško, ponekad vas uhvati želja za plačem. Puno se nauči i sve to nosiš u svakodnevni život, gdje ideš još jači poslije svake istrčane ultre.

Vaši komentari