Piše: Demir Hadžimuratović
Početak ovog teksta je zapravo nastavak prethodne priče sa London Marathon 2025 krajem aprila.
Nakon što sam se u vrlo kratkim i intenzivnim pripremama doveo do odlične forme i solidnih 3:14 u Londonu, znao sam da sam spreman za puno više ali da vrućina Londona nije dopustila da iskažem puni potencijal. Svi su mi govorili da je odličan rezultat s obzirom na kratke pripreme (svega 12 treninga + maraton) ali kao i obično, ne obazirem se previše na mišljenja drugih i nastavljam tražiti trku gdje bih mogao potvrditi odličnu formu i napraviti odličan rezultat na maratonu.
Nije bilo previše dileme koja trka bi to mogla biti, s obzirom na to da je Chicago već rasprodat, samo je jedna druga opcija u mojoj glavi a to je famozni Valencia Maraton, grad i maraton koji već polako osjećam svojim. Bilo je samo pitanje kako doći do broja jer se trka već rasprodala ali postoje facebook grupe gdje trkači prodaju svoje startnine. Nakon puno poslatih poruka, došao sam do broja za maraton, a nedugo zatim sam uspio doći i do broja za polumaraton za Emu. Tako je i nastao plan da odemo porodično u Valenciju na polumaraton krajem oktobra i ostanemo neki period poslije toga da se aklimatiziram i u potpunosti pripremim za trku na licu mjesta.
Inače počinjem trčati tek u mjesecu maju (nakon što se otope sve pahulje snijega na planinama) a ove godine sam zaključno sa krajem aprila već imao istrčan maraton i težio 89kg, što me postavilo u poziciju da mogu razmišljati o maksimiziranju svojih performansi na maratonskoj utrci. Početkom maja, već sedmicu dana nakon maratona sam trčao Wings for Life trku na Igmanu, u sklopu koje sam istrčao 34km, što mi je bio već treći vikend zaredom sa dugom distancom (28-42-34), što je bilo neobično za mene ali sam i shvatio koliko mogu podnijeti. Nastavio sam trenirati redovno i već krajem maja trčao polumaraton na Ilidži (Run the Alley Polumaraton) i završio sa rezultatom 1:28:24, što mi je izjednačenje drugog najboljeg polumaratona, ali se na trci nisam osjećao tako dobro i znao sam da u sebi imam još puno bolji rezultat.
Sezona je tek na početku, vremena sam imao napretek pa sam uz neke manje probleme sa zglobom i listom nastavio trenirati ali u nižem intenzitetu i uglavnom easy i medium treninge. Poredim se kao i uvijek sa svojim treninzima iz prethodnih godina a ove godine sam u svim fazama godine bio brži nego u istim fazama prethodnih sezona i imao bar malo više kilometara u odnosu na prije. Krajem avgusta i početkom septembra sam malo pojačao trening sa razmišljanjima da istrčim kontrolnu trku na Sarajevo polumaratonu. Odradio sam dobre treninge i brz kontrolni trening prije trke. Nedjeljni dan trke sam odlučio posvetiti porodici pa sam na trci gurao svog sina Zaina u kolicima (na dan trke je imao 9 mjeseci). Uz maminu podršku i odobrenje, stigli smo na start (sa zakašnjenjem) i zbog toga smo startali cca 3 min iza ostalih pa je čitava trka protekla u dugom veleslalomu između drugih trkača ali smo osjetili ogromnu podršku navijača i kolega trkača pa smo zaista uživali. Trka prepuna dogodovština, izgubljena cipelica, Zain je pola prespavao, a pola razgledao. Rezultat na kraju – 1:32:17, manje bitan u tom divnom porodičnom danu ali sam počeo shvatati koliko sam spreman jer sam u godini Berlina i Valencije (2023.) imao sporiji rezultat na polumaratonu, a da sam na kraju trčao 3:10 i 3:03 maratone.
Nakon polumaratona, počinjem potpuno fokusirano trenirati. Jedan od ključnih faktora za moj krajnji (za mene vrhunski) rezultat je jedna potpuno slučajna prijava na trenažni plan za 2:50 Valencia maratona. Naime, već sam prošle godine 2024. (trčao polumaraton u Valenciji a bio prijavljen i za maraton) primao obavijesti i trenažni plan za 3:00. Razmišljao sam da bi bilo lijepo imati drukčiji trening plan jer sam pretpostavljao da bi za 3:00 bio isti kao i prethodne godine. Počeo sam raditi treninge iz 2:50 programa, one koje sam smatrao kompatibilnim i izvodivim sa svojim dugogodišnjim planom i razmišljanjima, uz naravno duže pauze između treninga, ali bih na kraju sedmice trčao 3 kvalitetna treninga (2 jaka i 1 srednjeg intenziteta), bez junk miles. Sve vrijeme sam se osjećao odlično i izvodio sve treninge u zadatim pace-ovima.
Potpuni fokus se poklopio i sa dolaskom u Valenciju krajem oktobra. Ema je odlično istrčala polumaraton i sa 1:55 postavila svoj novi lični rekord, što je posebno značajno s obzirom na povratak sportu nakon poroda i carskog reza. Drago mi je da može ličnim primjerom biti pozitivan primjer drugima pa i meni.
Nastavak boravka u Valenciji sam iskoristio za odličan trening blok, gdje sam trčao u fantastičnim uslovima i prizorima Jardin del Turia parka koji je prepun palmi, zelenila i sportskih terena duž trkačke staze. Dugi krug na trkačkoj stazi iznosi 6km pa je vrlo lako kombinovati duže treninge. Treninge na plavoj atletskoj stazi sam izvodio na atletskom stadionu Estadio de Atletismo del Turia (mjesto gdje su Joshua Cheptegei i Letesenbet Gidey oborili svjetske rekorde na 10000m i 5000m u 2020. godini). Sva tri puta sam trčao na stazi prepunoj sportista, atletičara, što je pravo osvježenje u odnosu na prizor koji najčešće zateknem na atletskoj stazi Safet Zajko, gdje navečer uglavnom budem potpuno sam na stazi. Uz podršku Eme i Zaina, istrčao sam odlične treninge. Najozbiljniji treninzi u ovom bloku su bili sljedeći:
2*6km 3:54avg sa 3min jogginga između,
2*8km 3:58avg sa 3min jogginga između,
3*5km 3:57avg sa 3min jogginga između,
8*1000m na stazi (3:36 min/km) sa 1:30 pauze,
10*1000m na stazi (3:34 min/km) sa 1:30 pauze,
12*1000m na stazi (3:33 min/km) sa 1:30 pauze,
(Svi treninzi naravno sa zagrijavanjem i hlađenjem od cca 20 minuta).
Od treninga srednjeg intenziteta, svake sedmice sam trčao po meni ključni trening kodnog naziva 75min medium. 75 minuta u pace-u 4:25-4:30 koje sam konstantno trčao, kako god da mi je prošao dan, koliko god da sam umoran ili gladan, uvijek bih uspio bez većih problema da iskontrolišem taj tempo i najčešće bih završavao na 4:23-4:24avg. Vremenom mi je taj trening pomjerio granice i postao potpuno podnošljiv, na granici toga da provedem 75 minuta terapije unutar svoje glave bez da previše razmišljam o pace-u.
Još sam trčao i 80-90-100-120 minuta medium i to je sve što sam imao od klasičnih dužina (ne idem preko 2h trčanja u treninzima). Sve je bilo u tempu cca 4:25. Najduži treninzi su mi bili 28km na 4:20avg i 25km u sklopu najtežeg treninga (2*8km na 3:58avg sa 3min jogginga između).
Vratio sam se u maglovito, smogovito, snježno i ledeno Sarajevo na posljednji dio priprema (tapering). Finalne brojke sa priprema su bile sljedeće:
Septembar 168.7km – 4:25avg
Oktobar 183.1km – 4:18avg
Novembar 205.5km – 4:12avg
(Oktobar i novembar 2025. su moji mjeseci sa najviše kilometara još od novembra 2016. – 268.7km, što je i moj mjesečni rekord).
Moja trkačka filozofija je poprilično jednostavna; pokušavam trčati 3x sedmično, minimalno 1 dan pauze između treninga, ne trčim spore treninge, slušam svoje tijelo, i od ove sezone pokušavam održavati kilažu u principu „less is more“ – i za treninge i za kilažu. (Kao i uvijek, napominjem da je ovo samo moje razmišljanje i moj princip rada a nikako kritika i uputa drugima, ali bi neko mogao izvući pouku da ne mora odraditi trening ako ga boli koljeno, da je sasvim ok pomjeriti trening za sljedeći dan, da ne srlja u povrede i da ne mora imati 300km+ mjesečno za neke solidne rezultate.)
Valencia Maraton 2025
Nakon dugog okolišanja, stigli smo do dana pred maraton i samog maratona, ono što je zapravo bit ovog teksta. Stigao sam u srijedu, u četvrtak otišao na expo po broj i gelove, usput odradio masažu. U petak sam kupio još sve što mi je potrebno da ne moram napuštati hostel u danu prije trke. Subota je bila do u detalj isplanirana i imao sam potpuni mir da se izoliram nasamo sa svojim mislima, vizuelizirao sam trku, sve što moram obaviti u vremenu prije trke, ništa nisam prepuštao slučaju. Doručak, ručak i večera, između toga gledanje Formule 1 na telefonu. Pored toga, potpuna izolacija i bez ijedne aktivnosti na društvenim mrežama taj dan (jako bitna stavka). Sat mi je pokazao 1000 koraka taj dan.
Bio sam potpuno psihofizički spreman. Na jutro trke, doručak u 6:00, zagrijavanje trakicama, sve popratne aktivnosti, hidriranje, i već sam u 7:15 bio u Uberu na putu prema startu. Tek sam u danima pred trku shvatio da nemam Bag Drop pa sam morao žrtvovati staru goretex skijašku jaknu, koja će nadam se grijati nekog beskućnika u Valenciji. Krenuo sam u šorcu, majici u kojima ću trčati a preko sam imao goretex jaknu koja će me grijati do starta a u kesi vodu i Alphafly 1 tene. Na nogama do samog starta papuče iz hostela i obične čarape a sve s ciljem da kao i uvijek, Alphafly tene obučem tik pred start trke a nikako da trošim korake prije toga u njima. Smatram da su jako nezdrave, oblik i položaj noge u njima nije ni za šta drugo nego za brzo trčanje. Odradio sam atletske vježbe prije trke, obukao Alphafly i uz zvuke Rosalie na startu krenuo u maratonsku trku sa potpunom vjerom u svoju izvedbu. Naime, razmišljanja o mom rezultatu su išla u rasponu od cca 2:55 pa do 3:03:55. Toliko sam trčao ovdje na identičnoj stazi prije 2 godine u znatno lošijoj formi i na 95kg žive vage. U sedmici trke sam se jednom izvagao i vaga je pokazala 83.8kg. Znao sam da nikako ne mogu biti sporiji od toga a da sam čitavih 11kg lakši i uz sve rekordni broj kilometara koji sam imao u trenažnom procesu. Na dan trke je bilo vruće, najavljivali su i do 23 stepena, što je izrazito toplo, najtopliji dan u sedmici a meni vrućina jako smeta. Nisam se previše obazirao na to, plan mi je bio da napravim malo zalihe u prvom dijelu jer sigurno neću trčati brže u drugom dijelu po toj temperaturi.
Bio sam prespreman ali ni sam nisam znao koliko, nisam imao preodređeni pace kojim ću trčati, nego sam htio da vidim kako se osjećam. Startao sam u 8:35, u valu 3:00-3:12 (već treću godinu zaredom ne mogu prijaviti grupu 2:50-2:59:59 pa zbog toga startam 10min kasnije). Nadao sam se da me neće koštati. Vrlo bitan podatak koji sam imao je zapis sa mog sata s kojim sam trčao i 2023. identičnu stazu i tada mi je prikazao ukupnu distancu 42.84km, tako da sam računao s tom distancom za procjenu pace-a po mom satu (završio sam trku opet sa identičnom dužinom na satu – 42.84km). Start je pored predivne pjesme moje nove omiljene pjevačice Rosalie, okarakterisala ogromna gužva i prvih 5km sam bukvalno trčao na trotoarima i pored trotoara sa vanjskih strana staze. Čitavom rutom je ucrtana idealna plava staza, a ja nisam bio ni blizu nje u početku. Zapravo sam bio uvijek na suprotnoj strani. Ali solidni kilometri s moje strane su se krenuli nizati pa sam se okvirno držao 4:04-4:05avg. Nakon prvih 5km sam naišao na prvo zvanično mjerenje vremena i tu sam pogledao na satu na ukupno vrijeme, što je jedini pravi pokazatelj i shvatio da u odnosu na 5k – 21:20 (koliko je prolaz za famoznih sub3h maraton) imam 20:43, što je 37s viška. Od toga trenutka kreće mix matematike i trčanja, svakih narednih 5km sam računao gdje sam tačno sa konačnim rezultatom. Nakon što sam prošao brzih 5km, počeo sam i neke kilometre da silazim ispod 4:00 pa sam drugu peticu završio za 20:10 (što mi je do nedavno zvučalo kao odličan rezultat i na samoj petici a pace-ovi oko 4:00avg subjektivno izgledali kao sprint). Tada sam shvatio da imam već 1:46 viška u odnosu na 3:00 rezultat. Bojao sam se da ne pretjerujem a opet nisam htio usporavati jer sam htio ići hrabro i da ostvarim najbolji mogući rezultat. Možda je to moj životni maraton. Nakon 15km sam shvatio da opet prolazim blizu 20min peticu, što mi je bilo nevjerovatno. Ukupni pace po mom satu se spuštao na 4:03-4:02 pa sve do 4:01 oko polumaratona. Nakon 15 km sam već imao 2:57 viška a na 20km čitave 4 minute. I svaki put bih u glavi pomislio: „Ok, sad sam na 2:57:03 maratonu, 2:56:00 maratonu itd…“
Sjećam se kada sam 2023. prošao polumaraton na 1:30:10 i osjećaja da ne mogu brže nijedne sekunde. Čitavu trku sam „ganjao“ PB na maratonu iz Chicaga 3:02:45 (prolaz na polumaratonu 1:29:45).
Od 20. km pa do polumaratona sam uštedio još 11 sekundi i bio na polumaratonskom prolazu 1:25:49 (novi PB za 4s) ali bez sprinta i potpuno mentalno spreman za novi polumaraton za razliku od Stareka prošle godine gdje sam izvukao iz sebe neku nadljudsku energiju da finiširam to ispod 1:26.
Prvi put na trci sam pomnožio sa dva i shvatio da je moj maksimalni rezultat taj dan 2:51:40, što mi je izgledalo nerealno, jer sam pretpostavljao da ću usporiti u nekom trenutku, iako sam se dobro osjećao.
Ruta trke je tako dobro osmišljena da smo sve vrijeme bili zaklonjeni i tvrdim da nas prvih 10km nije pogodila nijedna zraka sunca. A kasnije i kada bismo naišli na pravce sa neizbježnim suncem, nije toliko utjecalo na mene pa sam uspjevao nastaviti u odličnom ritmu. Uslijedili su blago sporiji kilometri poslije prolaza na polumaratonu u rangu 4:02-4:08 i blago lošiji osjećaji. Ono na šta sam računao jesu izuzetno brzi kilometri iz maratona 2023., kada sam najbrže kilometre trčao 30-32. Sjećam se tog „runners high“ osjećaja, bukvalno osjećaj zbog kojeg se vraćam trčanju. I zaista je opet tako bilo, ne toliko drastično u odnosu na druge kilometre kao tada ali išao sam ispod 4:00avg na 30, 31 i 32.km, što mi je davalo odlične osjećaje. Ono na šta sam pazio jeste da sam na toj trci na koju se stalno referiram, iz 2023., poslije toga krenuo opadati i sve vrijeme sam se trudio da budem na vrhuncu pažnje da ništa ne prepustim slučaju i da uradim sve što mogu da mi se ne desi neki strmoglav pad. I zaista, krenula je borba i po satu najsporiji kilometri ali i dalje sam petice prolazio ispod 21:20. Višak u odnosu na sub 3h je rastao i iznosio 4:45 na 25. km, pa 5:26 na 30. km, 5:32 na 35. km, 5:42 na 40. km.
Na okrepnim stanicama sam kao i uvijek, koristio prvo okrepu profesionalnih trkača, koji nisu iskoristili svoje okrepe ili su ih promašili. Moje staro dobro razmišljanje, da ako je njima nešto korisno na tim okrepama, bit će i meni, me još nikad nije iznevjerilo. Tako da sam u toku trke popio i neke guste sokove od jagode, borovnice, nekad bi to samo bila voda ili gel razrjeđen u vodi. Nakon toga sam koristio „normalnu“ okrepu koja se sastojala od vode i powerade izotonika. Na kilometrima 18.7, 23, 28.3 i 37.1 sam popio po jedan gel, tik pred okrepne stanice s vodom. Bio sam u dillemi da li da uzmem još jedan gel na 33, ali nisam htio zbuniti stomak i to se pokazalo kao dobra odluka. Pred sami kraj trke je bilo već zaista vruće i vidio sam u više navrata kako mnogi trkači potpuno stanu. Također sam se bojao i izvrtanja zgloba (povreda od prošle godine u kombinaciji sa Alphafly tenama u kojima se osjećam kao na štiklama), tako da do zadnjeg momenta nisam htio da se opuštam i znao sam da ništa nije zagarantovano. Odbrojavao sam do finiša i računao u glavi za koji rezultat se borim, ali sam pogrešnim dodavanjem minute mislio da se na kraju borim na 2:52:59. Na ulasku u posljednjih 400m, silaskom pored magičnih Ciutat de les Arts i les Ciences, na satu sam ugledao već visokih 2:52 pa sam shvatio da to neće biti 2:52 nego da imam 2:53. Dalje sam nastavio jako ali nisam htio da sprintam najvećom mogućom brzinom da ne bih izvrnuo zglob. Tek u tim trenucima sam shvatio da se borim za sub 2:54, koji mi je u tim trenucima postao imperativ i uključio sam DRS i u nekom maksimalno kontrolisanom sprintu prešao ciljnu liniju za 2:53:55. Wow! Nisam mogao sebi doći, prvo sam kao i obično legao u cilju ali onda nakon pokušaja intervencije volontera i hitne pomoći, vrlo brzo objašnjavam kako je sve ok i da mi samo treba minuta, na što mi oni objasne da nemam toliko vremena jer je ovo cilj Valencia Maratona. Vrlo brzo ustajem, idem do prvog trkača koji ima mobitel sa sobom i zamolim ga da pogleda na aplikaciji da li sam zaista dobro sve ovo shvatio i da mi nije pobjegla neka sekunda. I da, Demir Hadžimuratović 2:53:55 – Valencia Maraton 2025.
Nisam se htio ograničavati na 2:59:59, i to je još jedan od niza faktora koji su meni donijeli ovaj odlični rezultat. Išao sam da otkrijem svoje trenutne limite, i u pripremama i na samoj trci. Ovaj put sam se zaustavio na 2:53:55. (Na posljednjem intervalnom treningu u sedmici trke u Sarajevu, na atletskoj stazi sam sreo legendarnog Seada Kondu s kojim sam se pozdravio i koji mi je nakon opaske da idem dobro (brzo), dao savjet da na trci idem hrabro i često sam se u trci prisjetio tog savjeta koji mi je dao snage da „rizikujem“). Još jedna stvar koje se prisjetim je kada sam sjeo na kafu s Ersanom (urednikom portala Moje trčanje) poslije maratona 2023. u Valenciji i slušao priče o njegovom rezultatu 2:55 s tog maratona za kojeg sam smatrao da je nemoguć iz moje perspektive. Sada shvatam da su ovo sve samo brojke i da mogu još bolje i brže ako uložim vrijeme i pažnju u to.
Sve se isplatilo u tom trenutku, sve sitne žrtve, prva godina roditeljstva i sve što to sa sobom donosi, tri lična rekorda u porodici na trkama (polumaraton, polumaraton u kolicima i maraton). Zajedno smo porodično sve prošli i to je elemenat na koji sam posebno ponosan i koji me čini najponosnijim od svega. Zaista sam sretan, ispunjen i zahvalan na ovom putu i Valenciji na gostoprimstvu. Mentalitet ljudi koji trče ovu trku je poseban i nemjerljiv sa bilo kojom drugom trkom na svijetu. Ovdje trkači ne dolaze da istrče nego da „ubiju/pokidaju/razbiju“ trku i to je u potpunosti u skladu sa mojim razmišljanjima. Drago mi je da sam bio dio ovog maratona i trke u svom najboljem izdanju. Dao sam svoj apsolutni maksimum u pripremama i na samoj trci.
Nakon trke, posudio sam mobitel od veselih trkača iz Irske i kratko se čuo s porodicom, a u nedostatku Eme, Zaina i svježih „običnih“ tena morao sam hodati nazad do hostela 4km u Alphafly-u. Sada već vrućina nije smetala, nisu smetale ni štikle u obliku Alphafly-ja, samo sam potpuno uživao i upijao svaki momenat u bezbrižnoj šetnji predivnim Jardin del Turia parkom znajući da sam dao sve od sebe, jer na kraju se svede na to…
Posljednji pasus moram posvetiti legendi Mirzetu Haliloviću – Valteru, s kojim sam imao čast i priliku da se družim nakon trke. Osoba koju mnogi percipiraju po „ganjanju“ famoznog 2:59:59 rezultata na maratonu, ali Valter je puno više od toga i ovom prilikom me još jednom podsjetio na to da su najuspješniji ljudi jednostavni. Žestok pejser i još bolja osoba. Imao sam priliku puno toga naučiti iz naših razgovora i šetnje sunčanom Valencijom. Iako smo u različitim životnim fazama, odlično se razumijemo i slične smo životne filozofije. Zahvalan sam za ovo poznanstvo i vrijeme koje smo proveli skupa, želim mu sve najbolje, da postigne željene rezultate, da još dugi niz godina trči u dobrom zdravlju i da nas nastavi inspirisati.
Vaši komentari
