(VIDEO) 43. VALENCIA MARATHON (2. DIO): Samo lični rekord nosi sličnu sreću onoj koju iskusimo sa prvim istrčanim maratonom

U uvodnom dijelu priče o Valencia Marathonu sam više pisao o samoj trci i tome kako je događaj stigao do samog vrha, uz bok Major maratonima, dok se ovdje bavim dešavanjima sa samog terena.

905
Ciljna ravnina
Banner

Tekst i video: Ersan Bijedić

U Valensiju smo Edina Harbinja (čiju priču o trci možete čitati na OVOM LINK-u) sa logičnom težnjom, a s obzirom na sve pobrojano iz uvodnika (LINK), da trčimo najbolje što možemo.

Ona ima dosta prostora za napredak pa nisam sumnjao u novi lični. Ipak uvijek je teško ispuniti plan potpuno, a ona je uspjela upravo to jer je trčala ciljanih 3:19 (preko 7 minuta napretka). Međutim isto sam napravio i ja koji odavno nisam više baš na nivou da se lako pomjeram naprijed jer to sad zahtijeva tokom priprema i treninge dva puta dnevno (na šta se teško natjerati uz ostale obaveze), što više ulaganja u oporavak, a disciplina i planiranje moraju biti besprijekorni.

Pripreme

Nisam vodio dnevnik priprema za MT kao za Beč ili Manchester (spominjem ove dvije trke jer sam tu također pokušao 2:55 maraton), jer mi se u uvodnom dijelu činilo da sam ušao u komplikacije zadavši sebi više trka nego je to po mom ukusu ako se želi trčati lični rekord. Pisao sam već u izvještaju o oktobarskom maratonu u Skoplju kako smo se prijavili, a onda ipak trčao samo ja (LINK).

Mislio sam da mi je već Sarajevski polumaraton bio previše. To mi je bila bitna trka u kojoj sam pokušao ponoviti prošlogodišnjih 1:20, ali sam ostao na 1:22. Uzeo sam taj rezultat kao dobru osnovu za nadogradnju maratona jer je ipak bila rana faza priprema za ono što mi je uvijek najvažnije – 42.195m. Trening je otprilike bio sličan onome što sam radio pred Beč i Manchester, jedino mi se u početku nije sviđala ta improvizacija sa trkama koja je značila i promjene u planu priprema. Trebalo se dobro oporavit od te dvije trke (Sarajevo i Skoplje), a u isto vrijeme i dobro trenirati. Ali se ispostavilo da sam baš taj dio, uz svo ranije nakupljeno iskustvo, odradio odlično. Skopski maraton sam trčao u trening ritmu, ali ta dužina sama po sebi, uz putovanje, donese više stresa nego je bilo predviđeno za tu fazu.

Pravi balans

U pripremi za Manchester prošlog proljeća sam za tri i pol mjeseca istrčao 1389 kilometara, a u pripremi za Valensiju za isti period 1403km. Radio sam i dva treninga snage sedmično u periodu od posljednjih dva mjeseca pred trku. Dakle, isti nivo treninga. Tokom pripreme za Manchester sam imao sitnu povredu koja mi je stvarala probleme dvije sedmice kad većim dijelom nisam trčao, dok sam ovaj put odlično rasporedio sedmice oporavka i nijednog trenutka nisam došao u naznake pretreniranosti. U tome je bila mala razlika. Imao sam jedan – dva intervalna treninga koji su prošli slabije od ciljanog, ali to je za maraton svakako bio manje važan dio. Nijedan trening nisam propustio. Balansiranje između zdravog umora i pretreniranosti je bilo odlično, a dužine i tempo dužine su odrađene po planu. Išao sam najduže u tempu 26km na 4:09/km dvije sedmice prije trke, a najduže generalno 40km na 4:59/km (uz maraton u Skoplju) tri sedmice prije trke.

Bukvar uputa

Sve instrukcije za trku su fantastično odrađene. Svaki trkač dobije na mail kompletan, detaljan vodič na 94 stranice o svemu što bi ga moglo zanimati. Moguć je prijenos obaveze podizanja startnog broja na drugu osobu i jednostavno se zatraži kroz jedan od obrazaca koje šalje organizator na email. Prebacio sam to na Edinu jer je stigla u Valensiju nekoliko sati prije mene i iskoristila to vrijeme za odlazak na Expo. Startni paket liči na one najbolje sa naših trka (možete vidjeti u video prilogu), odlična majica, dosta proizvoda sponzora i karta za Metro sa 4 besplatne vožnje. Ništa slično drugim zapadnoeuropskim maratonima gdje se uglavnom dobije samo takmičarski broj. Zadužili smo narukvice, kao na Major maratonima, s kojima se ulazi u startne zone, a kasnije bez njih nije moguće dobiti okrepu. Šatori za predaju garderobe su odlično organizovani, a na maraton sa dovoljnim brojem toaleta za trkače još nisam naišao. Start je podijeljen u osam zona, elita kreće od 8:15h, a posljednji startaju u 9:25h.

Trka

Bekele, Cheptegei, Lemma i društvo počinju svoju trku uz pjesmu Libre lokalnog pjevača Nine Brava. Nešto kao kad na Sarajevskom polumaratonu rokaš uz Kemu Montena. Lokalpatriotski, lijepo odavanje poštovanja za domaće legende, ali zvuči pomalo demoralizirajuće. Poslije trke su iz organizacije slali upit trkačima o tome kako im se svidio start uz ovu pjesmu. Međutim mi iz drugog vala od 8:25h (bio sam tamo na osnovu 2:57 maratona iz Manchestera) krećemo uz Enter Sandman od Metallice. Žestoko, što bi rekao drug Valter.

Nema brzog starta, između ostalog ni radi gužve koju kreira preko 5.000 ljudi koji žele trčati ispod 3 sata. Na 3. kilometru sam uhvatio prosječni ritam 4:08/km, negdje oko 10. km sam bio u jednom trenutku na 4:07/km i odmah sljedeći kilometar vratio na 4:08/km, što je prosjek koji sam u nastavku, i bez ijedne promjene, držao do kraja. (Naravno, po GPS-u jer je realan tempo bio 4:10/km). Znao sam da mogu tako 30-32km pa se standardno čekalo zadnjih 10km.

Negdje na 36. km sam shvatio da mi ništa neće uzeti lični rekord. Bio sam stabilan negdje do pred zadnja 2km, kad sam uložio maksimum napora da se zadržim u tempu, ali sam trčao 2 x 4:13/km, iako je taj dio staze blago nizbrdo, odnosno napravljen tako da pomaže trkačima kad im je najteže. Veliki broj trkača ulazi u finiš na tu negdje oko mojih 2:55:42, jedan doslovno pada preko praga, medicinari već interveniraju oko dvojice. Moje muke prestaju prelazom preko praga. Samo lični rekord nosi sličnu sreću onoj koju iskusimo sa prvim istrčanim maratonom.

Podrška navijača duž cijele staze je bila odlična, ne kao na Major maratonu, ali ipak vrlo vrijedna i postojana cijelim tokom. Okrepne stanice odlično raspoređene, protežu se na stotinjak metara i teško je ostati bez vode. Nijednu nisam promašio. Vidi se da je maraton jako bitan događaj u gradu jer su ga spominjali i nekoliko dana poslije. Konobarica u našem kvartu, gdje smo dolazili par puta, me dva dana poslije trke pitala: “Zašto ne nosiš medalju? Moj prijatelj je nosi po 7 dana poslije”.

Istrčao sam i taj 2:55 maraton (1:27:36 / 1:28:06). Bio je to moj 27. maraton i treći ispod 3 sata. Sa malo više rada na izdržljivosti moglo bi se uz isti prolaz na polovici i negative split spustiti na 2:54. Duplo zadovoljstvo je napravio i Edinin lični rekord. Oboje smo odradili sve po planu u pripremama u koje sam sebi morao uglaviti i dvije trke. Da ovako oboje istrčimo u minutu ciljani rezultat će stvarno biti teško ponoviti.

Još o rezultatima i statistici

Čak 20 državnih rekorda je palo ove godine u Valensiji, a 60 trkač(ic)a je ostvarilo normu za Olimpijske igre u Parizu. Između rekorda ćemo spomenuti onaj nama najbliži Daria Ivanovskog (2:11:53) za Sjevernu Makedoniju. Prošle godine je u Valensiji palo 8 državnih rekorda pa je ovo još jedan pomak. Čak 568 atletičara je trčalo maraton ispod 2:30. Čak 5117 trkača je trčalo ispod 3 sata što govori i o jakoj amaterskoj konkurenciji. Učesnici iz preko 120 zemalja su bili dio ovog događaja. Pobjednik je bio Etiopljanin Sisay Lemma (2:01:48), koji je oborio rekord staze za 5 sekundi, a pobjednica Etiopljanka Worknesh Degefa (2:15:51).

U nastavku je i pregled rezultata bh. trkača.

Neki od najboljih rezultata trkač(ic)a iz regije su (Hrvatska): Bojana Bjeljac (2:28:52), Nikola Štefanić (2:40:25); (Srbija): Velimir Bojović (2:26:51), Filip Stanković (2:40:48), Fedor Popović (2:57:39); (S. Makedonija): Ivan Peshovski (2:29:31); (Slovenija): Primož Kobe (2:17:35), Anja Fink (2:33:39), Rok Svetko (2:40:07), Aleksander Bayer (2:56:48). Slovenija je imala najviše predstavnika (27), a Crna Gora najmanje (2).

Sa Demirom na Torres de Serranos

Grad

Iako je upitno koliko takve liste imaju smisla, ponešto o Valensiji ipak govori činjenica da ju je Forbes prošle godine proglasio najboljim gradom za živjeti (LINK). Valensija broji oko 800.000 stanovnika, a šire urbano područje oko milion i po.

U kratkom periodu koliko smo boravili imali smo priliku posjetiti ogromne plaže kojima se grad diči, centar u kojem sam nekoliko sati proveo i sa Demirom Hadžimuratovićem koji je također trčao Valensiju te Grad umjetnosti i nauke koji zahtijeva da se odvoje barem dva dana za pravi obilazak. U tim šetnjama shvaćam da malo koji Španac priča imalo engleskog, ali Edina i Demir se vrlo dobro snalaze i sa španskim jezikom. Sa Torres de Serranos (Vrata Serranos) smo gledali kako se kroz grad u dužinu prostire park nastao nakon preusmjeravanja rijeke Turije. To je napravljeno poslije poplave koja je 1957. godine uzrokovala puno štete. Ovaj park na nekadašnjem mjestu rijeke sad okuplja veliki broj hodača, trkača, biciklista, rekreativaca. Više možete vidjeti u našem video prilogu, a nekoliko dana u Valensiji sigurno nije dovoljno za malo bolje upoznati grad i istražiti znamenitosti koje nudi.

Zaključak

Trudim se obilaziti više različitih mjesta i ne trčati često iste maratone, ali zajednički zaključak poslije ovog nam je bio da bi vrijedilo ponoviti Valensiju. Ne samo opet istrčati tako ravnu stazu (čini mi se da je bolja i od Berlina koji sam trčao 2019.), nego i dati sebi više vremena za obilazak grada.

(PRVI DIO)

Vaši komentari

Banner